BOŽENA ŠIMEK-ŠUPLIKA prva je žena koja je 5. kolovoza 1995. godine ušla u oslobođeni Knin.
Iako je od tog trenutka prošlo 20 godina, ova natporučnica u mirovini i danas vrlo slikovito i detaljno, za Dnevnik.hr opisuje događanja iz razdoblja kada je Hrvatska vojska ostvarila najveću pobjedu u Domovinskom ratu.
‘Umor je uzeo svoj danak i pozaspali smo negdje već debelo iza ponoći, a onda se hodnikom prolomila lupa vrata i ‘galama’: ‘Gospodine zapovjedniče, ako odmah ne ustanete, propustit ćete ulaz u Knin!’ Bila sam na nogama u djeliću sekunde i u idućem trenutku spremna za polazak, ali i spremna potući se za svoje mjesto u nekom od vozila’, prisjetila se noći s 4. na 5. kolovoza.
A umor je, među ostalim, bio posljedica akcije Oluja koja je za pripadnike njezine 7. Gardijske brigade – Pume – počela 4. kolovoza u 5 sati ujutro.
‘Bitke su se vodile čitav dan. Motorole su uglavnom šutjele. Približavala se noć i borbe su pomalo jenjavale. U Zapovjedništvu brigade, u Lukama, bdjelo se’, prisjetila se – i u konačnici usnulo – do već spomenutog trenutka.
A onda je uslijedilo ono što najbolje opisuju fotografije koje i danas ima zahvaljujući punim džepovima i rukama fotografske opreme.
Put prema tvrđavi
‘U centru smo naišli na omanju skupinu ljudi koji su nas uputili prema tvrđavi. Skupilo nas se putem po zapovijedi zapovjednika, ‘po sreći’, reći će dečki, još nekoliko. Elvis Mihić iz Rijeke, Mario Bilač iz Vodica, Edvard Baltić iz Čakovca, pokojni Ivica Novoselec iz Zlatar Bistrice, Jasmin Hadžić iz Belog Manastira i Miljenko Hajsok iz Varaždinskih Toplica. Svakom minutom rasla je temperatura, a do tvrđave koja nam se učinila k’o na dlanu, nikako doći. Uspuhali smo se po onim stepenicama unatoč dobroj, osobito posljednjih mjeseci izbrušenoj kondiciji. I onda – plato na tvrđavi s jarbolom na kojoj se još uvijek vijorila srpska zastava. Popadali smo na zemlju od umora, navale adrenalina…’, priča o trenucima nakon ulaska u grad.
Prvi se, kaže, pribrao tadašnji brigadir Ivan Korade.
‘Zastavu koju smo nosili sa sobom trebalo je dići na jarbol, ali bit će da je normalno da se u važnim trenucima nešto zakomplicira. Predugo je srpska zastava visjela na ovom mjestu pa se skinuti, onako vezana lancem i lokotom, naprosto nije dala. Zahrđali koloturi nikako nisu popuštali, no jaka pleća i ramena naših dečki izdržala su penjanje jedan na drugog i eto nam još jedne malene, ali tako velike pobjede. Čitavo to vrijeme ja sam, sasvim nesvjesno, škljocala svojim fotoaparatom. Često sam tako radila… pratila događaje kroz objektiv’, priča o trenucima tijekom kojih su se iz grada čule vika i pjesma. Veselje se, rekla nam je, razlijevalo čitavom dolinom.
A oni su za zanimanjem čekali ostale sudionike Oluje.
‘Nagnula sam se preko betonske ograde gornjeg platoa tvrđave. Pogled mi se zaustavio na generalu Ademiju i generalu Rojsu. U trenutku kad je ugledao ekipu na tvrđavi, general Rojs je pao na koljena lica oblivenog suzama i viknuo prema nama ‘možete od mene tražiti sve što god vam mogu dati!’
Pristizali su i ostali. Uslijedilo je grljenje, fotografiranje, slavlje’, priča.
AUTOR: Maja BLAŽEVIĆ/Dnevnik.hr