Romano Bolković: Tri prašćića imaju stabilniji gard nego li premijer Milanović

rujan 28, 2015 maxportal
Share Button

Na Konvenciji SDP-a, pri prvom poviku: Ima li ovdje domoljuba?, postalo je jasno čemu je poslužila konfrontacija sa Srbijom. Ona je Milanoviću bila neophodna da bi dovršio predodžbu o sebi kao čuvaru nacionalnog interesa: on je Hrvat koji može blokirati  Srbiji ulazak u EU.



Spor je bio potreban, dakle, iz marketinških razloga Cijeli je taj konflikt pseudo-događaj: event koji treba poslužiti u svrhe političke promocije Zorana Milanovića. Budući da je kampanja SDP-a sasvim personalizirana, može se kazati da je građanin Milanović (u izborima on je samo to) privatizirao državne ovlasti predsjednika Vlade RH Milanovića, napisao je Romano Bolković na svom Facebook zidu.

Za potrebe građanina Milanovića, premijer Milanović državu svađa sa susjedima! Čemu?

Percetion manageri pokušavaju Milanovića dizajnirati kao – Hrvata. To u percepciji nacionalista domaćeg običnog nije moguće ako se ne zaniječe praneprijatelja – Srbina. Stoga je Milanoviću bio neophodan sukob sa Srbijom. Morao je na naslovnicama beogradskih tabloida biti nazvan ustašom, da bi imao snage udariti šakom u govornicu povikavši: Hrvatska, Hrvatska! Nije to presedan: iz istog nacional homogenizirajućeg razloga Sanaderu je tako trebao spor oko Piranskog zaljeva/Savudrijske vale. Kako je Milanovićeva kampanja preslika Sanaderove kampanje – o čemu smo pisali – to su onda i ovi eventi nužan element njegova PR-a.

Milanović je već izveo slična dva manevra, stalno iznova igrajući na kartu nacionalne homogenizacije u pripremi ovog finalnog crescenda: prvo je naciju homogenizirao u sporu sa zapadnim susjedom, Slovenijom, oko Arbitražnog suda, da bi potom u zemlji iznudio konsenzus oko CHF. Sada je konačno dakle u paroksizmu nacionalnog zanosa, za svoje privatne potrebe, gotovo zaratio s istočnim susjedom, sa Srbijom. Odatle urlanje Hrvatska, Hrvatska, razvijene zastave i domoljubni trans gospođe Opačić i razgaljenog gospodina Lalovca. Skolastičari su govorili da je opravdanje koje nije traženo dovoljna optužba. Nitko nije tražio od Milanovića da se dokazuje kao Hrvat; možda ovaj suvišak dokaza ima jedinu svrhu prikriti neki manjak dokazivanog?

(Neki bi zlonamjerni sofist mogao stvar i ovako interpretirati: time što iznebuha i ekstatično odjednom kliče domovini, Milanović se tek u izvedenom smislu poistovjećuje s tradicionalnim obilježjima domoljublja: ne bi on u Čavoglave, nije ni prije, da skratim do apsurda. On doduše sebe vidi – na imaginarnoj razini – kao velikog Hrvoja koji Srbima ne da u EU (nisu ni prije) i to može objaviti svim Srbima i Srbijancima na srpskoj televiziji, unatoč neshvaćanju da ih time vrijeđa, jer za Srbe tako jednu naciju dijeli na dvije.

Ali, u bitnom–na razini simboličke identifikacije– Milanović ne pokušava kao premijer jednom zauvijek otkloniti nepravednu optužbu za nacionalnu insuficijentnost stranke, nego naprotiv, on kao osoba, kao građanin Milanović očajnički se pokušava osloboditi vlastite traume, one koja ga peče kao rana, a ta je da je oduvijek tu već pripadao, samo su ga zbog imena i prezimena nepravedno iz tog korpusa isključili; ovo je sasvim osobna borba Zorana Milanovića, njegova bitka da ga se pripoji nacionalnom korpusu koji ga je ne jednom olako i nepravedno otpisao.

I, kako to biva, potisnuto je briznulo to tim snažnije što je veća bila sila potiskivanja: Milanoviću nije dovoljno da se SDP prepozna u svom domoljublju (iako ja ne znam što bi to danas značilo), nego je neophodno da on postane – Franjo Tuđman II. Otuda ta opsesija Tuđmanom: on ne samo da želi biti kooptiran u nacionalni korpus iz kojega je nepravedno isključen, nego je nakanio dokazati da može biti najveći od svih živućih Hrvata: mrtvi Franjo Tuđman!)

Možda taj suvišak i nema ovu osobnu svrhu, sasvim svejedno, no građanin Milanović, tjerajući svoje stranačke kolege da se odjednom rujna mjeseca 2015. godine na konvenciji stranke koja je nominalno socijaldemokratska iz nepoznatog razloga izjašnjavaju kao domoljubi, ne razumije osnovno: u Hrvatskoj je sve do toga da se građanstvo konačno dođe do riječi i da građanin postane subjekt: Milanovićeva borba da SDP gurne u desni centar, stravično je povlađivanje naličju te povijesne zadaće.

Tu, u središtu, naime, vlada malograđanski konformizam, ugoda tihog života privilegiranog simpatizera stranke umjerenog napretka u okvirima zakona, koja se izdaje za građanstvo, bez ikakve svijesti o pretpostavkama ali i konzekvencama vlastite pozicije, od kojih je jedna posebno žalosna: raspirivanju građanske svijesti u Hrvata najvećom su preprekom njeni gorljivi zagovaratelji. Jer, građanstvo se stalno iznova uspostavlja upravo u otporu konformizmu društvene zlatne sredine i osrednjosti.

No, u nas muke s građaninom ne prestaju. S jedne strane je tome razlog povijesno pomirenje Udbe i Norvala kao da je porodilo crvenocrni hrvatski rulet koji već farsično opetuje vlastitu povijest. U Hrvatskoj, čini se, nema veće nemeze od liberalne demokracije, u političkom, ili neoliberalizma, u ekonomskom smislu: ovaj potonju agitpropu služi da bi se diskvalificirao ovaj prvi liberalizam, jer je, na kraju krajeva, našem antifašizmu koji nažalost nije bio i antitotalitarizam jedina opasnost moguća neutralna instanca liberalno demokratske zainteresiranosti za lustraciju, koju je kudikamo lakše izbjeći u konfrontaciji s nasljeđem proustaškog dijela desnice.

Tu se rađa potreba za suspenzijom građanske politike, građanstava, same liberalne demokracije, tu je rodno mjesto zazora spram novonastalih okolnosti demokratskog pluralizma, ulaska u svijet zapadnih demokracija, napokon tu se javlja potreba za stalnim generiranjem sukoba crvenih i crnih, ne bi li se sve dok je opasnosti od crne internacionale sugerirala povijesna neophodnost narodne fronte.

I to Milanović ignorira: činjenicu da je podjela na crvene i crne temeljna ideološka fantazma, pralaž koja strukturira i hrvatsko društvo, bipolarizirajući ga, i političku sferu, čineći je prividno neminovno bipartijnom. Umjesto da kao socijaldemokrat ovu simplifikaciju dokine, Milanović nudi do sada na nju neviđen odgovor: on nudi amalgam nacionalnog i socijalnog u okviru SDP-a! On bi taj konfklikt našega društva razriješio tako da u SDP usiše i drugu stranu: i nacionalizam, kako ga već građanska kritika vidi u prihvatljivoj soft-varijanti.

Ono što je u nas nasljedstvo dvaju totalitarnih zala XX. stoljeća, sada bi se trebalo pojaviti kao imovina jedne stranke, SDP-a, koja tako nacional-socijalnim identitetom zakriva bilo kakvu mogućnost liberalne demokracije: ta, tamo gdje caruju atavizmi totalitarnih sustava, pa još k tome oba ekstrema, nema govora o građanskoj politici, parlamentarnom pluralizmu, liberalizmu ni demokraciji. Jasno je otuda zašto nema ni građanina.

Konačno, zato se Milanović građaninu ni ne obraća, nego govori – Hrvatu! Konzekvence ove po svemu nekonvencionalne konvencije su strašne. Jasno, štošta je upućivalo na taj nacional-socijalizam. Ali, jedan dio publike nespreman na istinu pokušava ga umekšati tumačenjem nacionalizma kao soft-verzije, kao građanski poželjnog patriotizma, dok drugi dio misli da je riječ o PR-doskočici. Zlo ima svoju logiku. Bez obzira što misli Zoran Milanović, on je zazvao sile snažnije od njega, i ako ga razore, sam će biti kriv. No, bit će nam to mala utjeha, jer, raznijet će usput i sve nas.

Na koncu konca, koliko god izgledao sebi superioran u svojoj oratorskoj usoptalosti, Milanović mora znati da je njegov gard lakše otpuhati no kućicu tri praščića: da je s druge strane netko uistinu opak, kad već želi igrati tu igru, lako bi mu priredio dostojne zastave i bakljade.

*Romano Bolković je televizijski voditelj, medijski djelatnik i kreaotor WEB stranice Žurnalisti. Tekst je izvorno objavljen na stranici energypress.net

Foto:FaH



Komentirajte kao i prije. Jednostavno se prijavite putem Facebook-a, Gmail-a ili Twittera.


Share Button