SMIJALA MU SE CIJELA SRBIJA: Supruga je Vučiću izvanbračnu kći predstavljala kao mlađu sestru

SVE sretne obitelji sliče jedna na drugu, svaka poremećena sliči na Vučićevu

Piše: Predrag Popović

Danas, kad su na vrhu, sve im izgleda idilično. Obitelj Vučić ima apsolutnu vlast, neograničenu moć i isti takav apetit. Otac i dva sina upravljaju sudbinom svih građana, po svojoj volji raspolažu državnim proračunom, kontroliraju medije, zloupotrebljavaju policiju i pravosuđe za progon političkih protivnika i zaštitu svojih sponzora. Strahom i nasiljem cijelu Srbiju drže u izvanrednom stanju. Sve je njihovo, sve im se može.

Za uspon “klana Vučić” najzaslužniji je, naravno, obiteljski alfa-mužjak Aleksandar. Sve što sada posjeduju, stvoreno je njegovim lažima i prijevarama. Kvadratura njihovih stanova i kuća tek je malo manja od kvadrature grobove djece ubijene NATO bombama, koje je Alek don Vučić prizivao, braneći sveto srpsko Kosovo.

Svaki put kad sjednu u neku limuzinu, svoju ili državnu, pod rotacijskim svjetlima priviđaju im se sjene izbjeglica koje na traktorima bježe sa svojih vjekovnih ognjišta. Tajkune, kojima prijete uhićenjem ako ne budu kooperativni, postrojavaju kao nekada četničke odrede koje je mladi radikalski jurišnik upućivao na zapadnu granicu od Karlobaga do Virovitice. Svaki njihov bankovni račun podvučen je krvavim tragom Alekovih ratnih avantura, kojima je unesrećio sve narode bivše Jugoslavije. Srbe najviše i najteže.

Kroz sve to vrijeme, uništavajući tuđe obitelji, Alek je svoju uzdizao u nebesa. Svakoga tko bi kritizirao bilo koji njegov politički potez optuživao je da mu napada obitelj, vrijeđa roditelje, brata, a posebno ženu i djecu. Bez ikakvih moralnih dilema sotonizirao je obitelji svih političkih protivnika, od Ćuruvije do Šešelja, a istodobno se, lažima i najprimitivniji patetikom, skrivao iza Danila i Milice. U “Vučićevu rječniku”, mojoj prvoj knjizi o njemu, napisao sam da, pored Šešelja, mrzi još sam dvije osobe: suprugu Kseniju i mene. 

Gostujući na B92 Vučić je sat i pol kukao kako sam mu time “žestoko izvrijeđao obitelj”. Tekst o Vučićevim mladim stranačkim suradnicima i njihovim pikantnim sklonostima, koji je ilustriran, između ostalog, fotografijama iz njegovog kabineta na kojima je bio i prijestolonasljednik Danilo, diktator je patološki predstavio kao tvrdnju da ima “homoseksualni incestuidni odnos sa sinom”.

Konzilij psihologa ne bi uspio utvrditi kako je došao do tog zaključka, ali nema veze, njemu se, iz nekog bolesnog razloga, svidjelo da tako kleveće medije koje nema pod kontrolom.Najprljavijim lažima branio je obiteljsku čast i ugled. A, ima i što braniti. Iza propagandnih slagalica kojima dva desetljeća puni medije krije se odličan sinopsis španjolske serije. Kao da je KASANDRINA bliznakinja, kod Aleka ima svega: iznuđenih brakova, izvanbračne djece, tajnih razvoda i vjenčanja, švalerskih avantura, obiteljskih konflikata, pa čak i iskrenih, toplih emocija.

Sumnjivo porijeklo

Saga o Vučićima počinje u Čipuljiću, selu pored Bugojna. Tijekom Drugog svjetskog rata ustaše su izvršile pokolj nad Vučiću, više od 20 članova obitelji  ubijeno je u Jasenovcu. Krajem 2008, u svojoj prvoj posjeti Hrvatskoj otkako je postao naprednjak, Vučić se pred kamerama HTV-a čudio što na popisu stradalih u Jasenovcu nema nijednog imena njegovih rođaka. Pogrom je preživjela samo njegova baka, koja je, trudna, pobjegla u Srbiju, gdje je rodila Anđelka. Tu tragičnu priču Alek ponavlja dva desetljeća, samo s malim varijacijama. Ponekad spomene da mu je otac rođen u Beogradu, nekad u Vojvodini, a najčešće u vagonu.

Možda u njegovim riječima ima i istine, iako je Ljubiša Petković, bivši potpredsjednik Srpske radikalne stranke i dugogodišnji zastupnik, u knjizi “Haške muke” objavio bitno drugačije činjenice o sudbini obitelji Vučić.

– Nitko iz obitelji Vučić nije stradao u Jasenovcu. Posjedujem dokument od 19. rujna 1941. iz koga se vidi da su se Vučići izjašnjavali kao rimokatolička obitelj. Obitelji Kadijević, Lukić, Praljak i Vučić prešle su iz pravoslavne u rimokatoličku vjeru rujna 1941. Glava obitelji je bio Anđelko Vučić, Aleksandrov djed.

O Anđelkovoj supruzi nemam mnogo podataka, budući da je u relativno kratkom roku nakon pristupanja rimokatoličkoj vjeri, napustila Bugojno i preselila se u Vojvodinu, u Kikindu, gdje se i rodio otac Aleksandra Vučića, Anđelko Vučić.

Anđelko stariji imao je četvoro djece. Najstariji sin Antonije imao je nadimak Braco, drugi po starosti bio je Kojo, a najmlađi Anđelko. Uz tri sina imao je i kćer čije ime nisam uspio saznati. Stari Anđelko je bio jedina žrtva Vučića u Drugom svjetskom ratu, ali ni on nije stradao od ustaša.

Naime, djed Aleksandra Vučića preminuo je od zadobivenih ozljeda nakon jedne kafanske tuče u Banja Luci. On se bavio trgovinom, odnosno švercom. Pošto je bio u stalnim dugovima, osnovano se sumnja da je u pitanju osveta za nenaplaćena potraživanja. Po njemu je dato ime njegovom najmlađem sinu, odnosno ocu Aleksandra Vučića. Antonije-Braco Vučić umro je u Beogradu 1991 godine od posljedica čira.

Drugi Aleksandrov stric, Kojo, umro je u Bugojnu od posljedica alkoholizma. Aleksandrova tetka je također preminula krajem osamdesetih godina prirodnom smrću. Zato na spomen-ploči u Jasenovcu nema nijednog Vučića. Naravno da ih nema kada se dobro zna da je obitelj Vučić promijenila vjeru za večeru i da su svi preživjeli Drugi svjetski rat. A kako i ne bi kada je obitelj Vučić bila tijesno povezana s ustaškom organizacijom. Aleksandrov stric Braco bio je oženjen kćerkom iz poznate ustaške obitelji Tomas.

Ljubo Tomas je jedan od najozloglašenijih ustaša, isticao se nezapamćenim zvjerstvima nad srpskim narodom. Braco ima dvoje djece, kćer i sina Sinišu, koji je po struci stomatolog, ali i vlasnik jednog kafića. I drugi stric Aleksandra Vučića ima dvoje djece, sina Rajka i kćer Dobrinku – naveo je Petković, koji je u svojoj knjizi objavio i faksimil s potpisom fratra Mije Filipovića, koji je izjavio da su Vučići 1941. prihvatili rimokatoličku vjeru.

Osobno, baš me briga za vjerska, seksualna, ideološka i druga uvjerenja Aleksandra Vučića, to je njegova privatna stvar. Ipak, priznajem da me ne bi iznenadilo kad bi Petkovićeva priča bila istinita. Uostalom, Vučić je na najkonkretniji način, transformacijom iz veslikosrpskog radikalskog viteza u euro-atlantskog fanatika, dokazao sklonost  izdaji.

Tata, mama i Fahrija

Anđelko i Angelina Vučić, Aleki roditelji, vjerujem, nisu krivi što je on ovakav. Radikali, ovo malo njih što je ostalo vjerno Šešelju, danas o Anđelku, zvanom Bata, iznose mnogo tračeva. Kažu da je uvijek bio alav, da je na sitno ali često koristio prednosti sinovljeve pozicije. Ne vjerujem. U nekoliko naših susreta Bata je ostavio vrlo pozitivan dojam. Tih i nenametljiv, ali vrlo oprezan i ozbiljan. Nikada se nije suprotstavljao Alekovim agresivnim postupcima i stavovima, ali nije ih ni doživljavao kao aksiome.

Jednom prilikom, pred desetak suradnika, Aleksandar mi je detaljno opisivao kako je Darko Lilić, sin bivšeg predsjednika Jugoslavije, pucao u nekog dječaka samo zato što je nosio Zvezdin dres. Dok je Alek gromoglasno vapio za osvetom, makar medijskom, Bata je šutio. Javio mi se čim sam napustio sastanak. Pozvao me i rekao da se ne zalećem s pisanjem teksta, nije sve baš tako kako je Alek tvrdio. Tim gestom uvjerio me da je korektan čovjek i, još važnije, da zna tko je i kakav mu je sin.

S Angelinom, izuzev pozdrava, nikada ni riječ nisam razmijenio. Uvijek je bila odmjerena, otmjena i, sa svojih skoro dva metra, potpuno nevidljiva. Naravno, i nju je Vučić zloupotrebljavao u propagandne svrhe. U vrijeme bombardiranja, kad je u zgradi RTS-a ubijeno 16 radnika, kao tadašnji ministar Vučić je NATO zlikovce optužio da su htjeli da mu ubiju mamu.

U jednoj od njegovih verzija tog događaja, Angelina je, kao iskusni skupštinski izvjestitelj državne televizije, te noći bila dežurna. Imala je sreće, zgradu u Aberdarevoj napustila je pola sata prije udara rakete. Kao novinar RTS-a, u to vrijeme Angelina nije dobila vizu za odlazak u Njemačku, pa je njezin sin i to srpskoj javnosti prikazivao kao napad na obitelj Vučić, na Zapadu ozloglašenu zbog beskompromisne obrane kosovske kolijevke srpstva.

Vučići nisu obranili Kosovo, ali uspjeli su da oslobode nekoliko stotina dobro parketiranog stambenog prostora u Beogradu. Aleksandar je od vlade, neposredno pred bombardiranje, dobio stan u Ju biznis centru, a tata i mama su nekom čudnom transakcijom uspjeli prodati stančić u bloku 45 i, za iste pare, kupiti nekoliko puta skuplju stančugu na Vračaru. Rat se, očito, herojskom klanu Vučić mnogo više isplatio nego nesretnicima koji su pobijeni, obogaljeni ili rastjerani s Kosova.

Vučići, posebno Angelina, imaju još jednu vezu s Kosovom. Odnosno, s Fahrijom Musliu, njenim bivšim kolegom s Televizije Beograd. O toj temi mnogi znaju više od mene, ja sam vidio samo njegove fotografije i, moram priznati, zaista sliči na Aleka.

Doduše, kako čujem, i Bata sve više liči na svog sina. Iz sjene, daleko od medija, utječe na sve političke odluke, izbor i smjenu ministara, direktora i Alekovih suradnika. Zli jezici tvrde da Anđelko kadrovira u državnim institucijama, često i bez znanja svog sina. Navodno, na mjesto predsjednika nadzornog odbora u jednoj moćnoj banci, na tatin zahtjev, postavljen je Zlatan Peručić. Njihovo prijateljstvo – Batino i Zlatanovo – nastalo je još u vrijeme crno-crvene koalicije. Prema nekim informacijama, Bata i Angelina su se uselili u Peručićev stan na Vračaru. Još tada beogradskom čaršijom su krenule glasine da su Vučići stan kupili po izuzetno povoljnoj cijeni, ali i da im je slobista, tadašnji gospodar Beobanke, dao kredit pod uvjetima koje nisu mogli odbiti. Kako god bilo, alfa-Vučić Alek nije oduševljen ovim potezom tate Bate, ali šuti radi mira u kući.

Da Bata nije dobroćudan i naivan kao što ja vjerujem tvrdio mi je i Momir Maks Malović, zet prepoštenih Vučića. Poslije nekoliko godina sudskih i fizičkih sukoba s bivšim košarkašem Željkom Rebračom oko stana u Somboru, Malović je zatražio pomoć Aleksandra Vučića. Nadao se, ne iz političkih nego iz familijarnih razloga, pošto je Momirova supruga Nataša Aleksandrova sestrična. Naravno, Vučić je obećavao i strpljivo čekao da se problem riješi sam od sebe. Na kraju, kad je policija intervenirala kako bi izbacila Malović iz stana, Nataša se polila benzinom i prijetila samospaljivanjem.

“Pravda” je detaljno pratila ta dešavanja. Dok je drama trajala, pitao sam Vučića zašto ništa nije uradio kako bi se izbjegla tragedija, dobio sam odlučan odgovor:

– Ko jebe Natašu, zašto se udala za kriminalca!

Ni Malović nije bio iznenađen Vučićevim lažima. Ispričao mi je kako je Natašina majka, koja je živjela u Čipuljiću, ostala bez ogrjeva, pa je pitala brata Batu može li posjeći  dva-tri stabla iz njegove šume, samo da se ne smrzne. Bata, već smrznutog srca, nije dozvolio sestri da takne nijednu njegovu bukvu.

Ne znam ima li u toj priči istine, ali tvrdim da su Vučići galantni isključivo tuđom imovinom.

Braća po materi

Ne sumnjam da su Bata i Angelina imali dobre namjere, kojima su popločili Alekov put do moći i novca. Nije im bilo lako. Aleksandra su dobili 1970, a tri godine kasnije i Andreja. Bata je radio u Narodnoj banci Jugoslavije, Angelina na TVB. Sa solidnim primanjima mogli su sinovima omogućiti bezbrižno djetinjstvo. Odrastanje u sivim novobeogradskim blokovima uljepšavali su ljetnim posjetima zavičaju u Bosni.

Aleksandar je bio energično dijete, ali stalno su ga sputavale razne bolesti. Iskompleksiran time što je morao nositi medicinske naočale, s jednim staklom prekrivenom gazom, nikada se nije riješio potrebe da se predstavlja jačim i čvršćim nego što jeste. Djetinjstvo i momačke dane uljepšavao je mačo-pričama o teškim fizičkim izazovima. Na novobeogradskom asfaltu Alek je glumio mangupa, nasrtao na jače i starije, nekoliko puta i na svoje sadašnje mafijaško-tajkunske drugare Keku i Peconija. U Čipuljiću je kosio, miješao malter, zidao, čak je radio i kao drvosječa. Nedostajalo je samo da pojede kuhanu svinjsku glavu, pa da bude isti Tito.

Umjesto svinjske, često je pričao legende o svojoj glavi.

– Dok me je majka Angelina dojila iskliznuo sam joj iz naručja i sljepoočnicom udario u špic fotelje. Kažu da sam bio krvav do koljena! Sve je uhvatila panika, jer su pomislili da je sa mnom gotovo! Kao što vidite sve se završilo na najbolji način – govorio je Alek, uvjeren da pad na glavu nije ostavio posljedice.

Problem s glavom imao je i Andrej. Prošle godine, kao potpredsjednik i vatreni navijač Crvene zvezde, proslavljajući jedan koš, skočio je iz stolice i glavom udario u betonski stup. U nesvjesnom stanju odnijeli su ga u bolnicu, liječnici su ga pregledali i zaključili da je sve u redu. Za sve Vučiću, Zvezdu i vaskoliko srpstvo ispalo je dobro što je Andrej zveknuo glavu, mogao je ozlijediti neki vitalni organ.

Aleksandar i Andrej su vrlo emotivno upućeni jedan na drugog. Jednom vrlo dirljivom prilikom, u sitne sate, Andrej me pozvao i pitao da li sam se te večeri čuo s Alekom.

– Ne. Što se događa?

– Ne znam. Gostovao je na Pinku, emisija se završila prije dva sata, a on još nije uključio mobitel. To mu se nikada ne događa – rekao je Andrej.

– Ne brini. Kakav je, nema šanse da mu se desi nešto loše …

– Pusti to … Baš sam se zabrinuo …

Naravno, bio sam u pravu, nije bilo razloga za brigu.

Alek je i Andreja upotrebljavao u svojim intrigama. U vrijeme puča u SRS, dok je tihovanjem ucjenjivao Tomislava Nikolića da mu da više novca za transfer, Alek je plasirao priču kako ga je brat odgovorio od bavljenja politikom. Što će vrijednim i čestitim Vučiću to valjanje u političkoj kaljuži, oni se mogu izuzetno uspješno baviti bilo kojim poslom, mogu biti marketinški stručnjaci, prevoditelji, pekari, liječnici, gutači vatre, sve što požele.

Istog karaktera i morala, Alek i Andrej razlikuju se samo po temperamentu. Dok stariji samo glumi spremnost na fizičku konfrontaciju, mlađi Vučić u takvim situacijama uživa. O čemu postoje policijski i medijski izvještaji. Navodno, Andrej je nekoliko puta sudjelovao u uličnim tučnjavama, najčešće s političkim protivnicima.

– Demokratska stranka je priopćila da je Andrej izašao iz džipa i pretukao nekoliko njihovih aktivista koji su lijepili plakate. Jel ‘vidiš kako lažu? Ja im smetam, zato mi napadaju obitelj – pomamio se Alek jedne večeri, dok je još bio radikal.

Pola sata mi je objašnjavao kako je njegov brat divan, pitom i tolerantan, nikada ne bi nasrnuo na nekoga, da bi mi onda, uz glasan smijeh, opisao scenu iz “Sport kafea”, gdje je Andrej maltretirao Srđu Popovića. Mladi demokrata je sjedio za stolom s nekim svojim društvom. Andrej nije bio lijen. Izašao je, na kiosku kupio “Milku”, vratio se za svoj ​​stol, izlomio čokoladu i kockicama počeo gađa Srđu.

– Nije nasilje ako nekoga gađaš slatkišima – smijao se Alek.

Koliko je pažljiv prema bratu, dokazao je na mom primjeru. Andrej se oženio u ljeto 2009. Pošto sam odbio ići na svadbu – ne trpim Cakanu i slične narodnjake – Andrej je potpuno prekinuo komunikaciju sa mnom, a Alek me nekoliko mjeseci, za kaznu, nije pozvao na sastanak, sve dogovore oko “Pravde” obavljali smo telefonom.

Braća funkcioniraju kao odlično uigran tandem, Alek je dobar, Andrej loš pandur. Prvi sve svakome obećava, drugi izigrava strogoću. Kopirajući Scorseseov “Kum”, za koji tvrdi da mu je omiljeni film, Aleksandar se uživio u ulogu Michaela, a Andreju je zapao lik Sonyja Corleonea. U tom rotoru svojevremeno se našao i Brana Crnčević. Ljut što mu je otkazana suradnja u “Pravdi”, od Aleka je tražio ogromnu otpremninu. Dobio je Alekovo obećanje. I Andrejevo odbijanje.

– Kakvi su to igrači! – Šokirao se Crnčević.

– Znam im roditelje, fini ljudi. A njih dvojica … Oni su dokaz da i priroda nekad uzme generaciju-dvije da se odmori …

Od udara “klana Vučić” danas nemaju vremena da se odmore mnogi građani Srbiji, pogotovo bogatiji.

Tajne ženidbe i razvodi

Aleksandar Vučić se prvi put oženio 1997. godine. Nije htio, ali morao je. Kao pravi radikal nije koristio zapadnjačke antisrpske izume poput “Dureksa”, pa je Ksenija Janković, jedna od novinarki oko kojih je oblijetao, ostala u drugom stanju.

– Ako hoćeš da se ozbiljno baviš politikom, ne smiješ imati izvanbračnu djecu. Oženi se, izdrži u braku koliko možeš, a onda, ako ne ide, razvedi se – poučio ga je Vojislav Šešelj.

Ksenijinu prosidbu Alek bi lako odbio, ali kako Šešelju da kaže – ne !?

Svadba je, daleko od medija, održana u Novom Sadu. Mlada s trbuhom, a mladoženja s mučninom u želucu. Ne samo zbog vjenčanja, nego i zbog kajgane. Sa specifičnim hercegovačkim smislom za humor, Šešelj je Vučića natjerao da pojede kajganu od 30 jaja, kao što je običaj na četničkim svadbama. Vučić je izdržao do 16. Kad mu se smučilo, pojurio je u toalet, ali jaja su bila brža, eto ih preko ružmarina i tri broja prevelikog sakoa.

Nekoliko mjeseci kasnije Vučići su dobili prestolonasljednika Danila. Sreća se osmjehnula Aleku. Nakon sina, dobio je ministarski mandat i ono njemu najljepše i najprofitabilnije – rat. Dok su drugi ginuli, on se preseljavao iz podstanarske garsonjere u novi, luksuzni stan.

Nakon bombardiranja, narod je revolucijom zbacio s vlasti crno-crvenu koaliciju, ali Vučić je zadržao zastupnički imunitet i “ognjište”. U njemu je 2002. godine organizirao proslavu rođenja princeze Milice.

U to vrijeme uređivao sam dnevni list “Nacional” u kome sam objavljivao i Vučićev kolumnu. Jedne večeri on me pozvao da hitno dođem u “Crvenkapicu”, stiže i Šešelj, koji hoće nešto sa mnom razgovarati. Kad sam tamo stigao, zaista sam zatekao Šešelja. I gomilu drugih radikala. Neki su imali harmonike i gusle, a Petar Jojić pištolj iz koga je, kroz prozor, ali otvoren, ispalio par metaka, neka susjedi znaju da se slavi u kući časnih Vučića. Šešelj je, za nevjerovati, odlično otpjevao dvije-tri četničke pjesme, a sretni tata je, da bi dokazao velikosrpsku dosljednost i prkos okupatoru, s ponosom objavio da je kćeri dao ime Milica, u spomen na Milicu Rakić, trogodišnju žrtvu NATO zlikovaca.

Vremenom, Danilo i Milica postali su značajni faktori u Vučićev izbornim kampanjama. Nezainteresiran za zakon o sprječavanju zlouporabe djece u političke svrhe, Vučić je sina i kćer maksimalno eksploatirao u medijima, pokušavajući se predstaviti kao uzoran otac, pa i muž.

– Još se sjećam kada sam svoje dijete držao prvi put. On majušan, a ja ogroman. I znate da nema natrag, da ste sada odgovorni za jedan mali život. Milica se rodila 2002. i ona je tatina princeza, šefica. Njoj je sve dozvoljeno. Danielovo rođenje je promijenilo moj život, ali je Mica unijela nešto posebno. Ne daj bože da se netko loše izražava o nekoj ženi u mom društvu, odmah skočim i pitam ga, imaš li ti majku, sestru, kćer … – tvrdio je Vučić u intervjuima.

I, zaista, u njegovom društvu samo on se loše izražavao o ženama. Najčešće o svojoj. Nekoliko puta sam bio svjedok njegovih agresivnih ispada prema Kseniji.

– Vučiću, nemoj tako ponašati. Nemoj makar preda mnom. Ako ona hoće da to trpi, neka trpi, ja neću – jednom sam prekinuo takvu scenu i krenuo iz njihovog stana.

– Brate, ne znaš ti što mi je ona napravila – rekao mi je, prateći me kroz hodnik.

Znam, čuo sam. Jadranka Joksimović i Ljiljana Đurđevac vrlo detaljno, ne propuštajući nijednu pikanteriju, ispričale su mi sve o Ksenijinim tinejdžerskim nestašlucima. Prema njihovim tvrdnjama, Ksenija je iz ljubavne veze sa sinom jedne tada poznate beogradske novinarke dobila dijete. Svjesna svih problema koji mogu da je snađu u malograđanskom okruženju, kći Nevenu je čak i Aleku predstavila kao mlađu sestru. Kad je saznao da mu je svastika zapravo pastorka, bilo je kasno.

Ksenijina spletka je strašna, ali ne i neoprostiva, kao što se Aleku činilo. Bez volje i snage da prijeđe preko toga, opušteno je godinama zlostavljao suprugu.

Milomiru Mariću nije za vjerovati, ali on je vrlo uvjerljivo tvrdio da je Vučić u ljeto 2009. nasmrt pretukao ženu. U njegovoj verziji, Kseniji je tom prilikom pukla srčana aorta, pa je prevezena u Pariz, da tamo umre. U perverznom nadahnuću, Marić je intervju koji je tada pravio s Vučićem uljepšao starim snimkom na kome on sto puta ponavlja: “Tko je ubio ženu?” Ipak, Ksenija je uspješno operirana, oporavila se i vratila mužu.

Iako Kseniju smatram jedinom podlijom  i pokvarenijom osobom od Aleksandra, nisam se obazirao na te tračeve. Njihov život – njihova stvar. Ipak, zbog prirode posla, bio sam prisiljen posredno sudjelujem u tom kaosu.

– Na proslavu godišnjice “Pravde” doći ću sa Ksenijom, reci  fotoreporterima da i nju snimaju, ali nemoj da u novinama objaviš njene slike – rekao bi i natovario mi na leđa svoj ​​privatni teret.

Kad je magazin “Svet” objavio vijest o Vučićevoj romansi s jednom televizijskom voditeljicom, on je, u prisustvu Ksenije, održao glasan monolog:

– Eto na što je spreman Tadić. Kako ga nije sramota? On da pušta priče o tuđim švalerkama, on koji ima i izvanbračnu djecu … Meni ne može naći ništa drugo, ništa nisam ukrao, ništa oteo … Zato sad plasira priču da se švalerišem s tom djevojkom. Da, pa što? Da, volim je i kakve to veze ima !?

Ksenija je to mirno saslušala, a sutradan je dala intervju “Presu” s naslovom: “Neće me Boris Tadić razvoditi od Aleksandra”.

Bila je u pravu. Nije Tadić, razvela ju je Tamara Đukanović. Možda ni ona to ne bi htjela ili ne bi mogla uraditi, da nije ostala trudna. Iz istog razloga, Vučić je opet primoran na ženidbu. S neograničenom moći, organizirao je ekspresni razvod i novu tajnu svadbu.

Što o tome misli, Ksenija je objavila na twitteru. U medijima nije ni mogla, svi su poštovali patološki zahtjev mračnog mladoženje da sve ostane u domeni misterije. Tek nekoliko mjeseci kasnije, preko svog biltena “Informer”, obavijestio je javnost da se oženio i pokazao kako izgleda nova privremena gazdarica Srbije. Preko internet portala “Blica” i “Kurira” plasirao je informaciju da mu je tri dana prije rođenja umrla kći Neva.

Na društvenim mrežama mnogi su izražavali sućut obitelji Vučić. Politički nekorektan, ja sam izrazio sućut obiteljima svih bivših i budućih žrtava Vučićevih političkih avantura. S Vučiću na vlasti, građani Srbije ionako imaju samo jednu jedinu mogućnost – da budu taoci njihove pohlepe, laži i prijevara.

Foto: Blic, svet.rs