U gotovo bezizlaznoj situaciji, zapovjedništvo ZNG-a tražilo je od podređenog zapovjednika HOS-ove satnije Ante Paradžik Mire Martinovskog (čije je ime na ploči) da improvizira i napadne na jasenovačkom bojištu kako bi rasteretili položaji i deblokirao srpski obruč oko Pakraca.
Na najnovije ispade srpskih fašista predvođenih Pupovcem, pa HNS-ovim Miloradom, nekim slučajnim saborskim zastupnikom Batinićem zajedno s ucjenjivačem na prazno Štromarom i ostalim zagovarateljima uvođenja raznih arbitrarnih zabrana, oni nacionalno svjesniji političari misleći na čuvanje svojeg ionako nezasluženog položaja nespretno odgovaraju kako “Za dom spremni” možda jest zakonit, ali njegova “kontekstualizacija” u Jasenovcu jest problematična.
Slična glupost kao i čekanje “cjelovitog rješenja”, koja – začudo, kontekstualizirana baš u Jasenovcu kao “konačnom rješenju” – nikoga ne smeta.
A koji je to kontekst relevantan:
Strogo pov. zapovijed JNA o procjenama hrvatskih snaga, planom zauzimanja Okučana, Pakraca i Vrovitica i izbijanje na mađarsku granicu
Kad kontekstualiziramo 15. 10. 1991. prema knjizi nestalih osoba s području Republike Hrvatske toga dana srpski teroristi mučki su ubili i sakrili tijela 38 Hrvata za kojim i danas tragamo, etnički je očišćen grad Ilok, 15.10.1991. herojski grad Vukovar našao se je u potpunom okruženju od onih koje danas predstavlja Milorad Pupovac i njihov SDSS, HDZ-ov koalicijski partner u Vladi.
Tih dana napredovanje komunističke JNA i srpskih fašističkih snaga zaustavljeno je samo pet kilometara od Nove Gradiške, jedan kilometar od Novske, žestoke bitke vođene su oko Pakraca kojeg je JNA htjela osvojiti po svaku cijenu.
U jednom trenutku Pakrac je došao u okruženje snaga JNA, prijetila je opasnost spajanja snaga 5. banjalučkog korpusa sa snagama srpskih terorista u našoj pozadini, a agresor je bio pred izvršenjem strateškog cilja.
U obrani šireg prostora Pakraca naše snage, trebale su otpočeti operaciju Otkos-10 (15. 10. 1991.), kako je bilo je kritično stanje, operacija je odgođena.
U toj gotovo bezizlaznoj situaciji zapovjedništvo ZNG-a tražilo je od podređenog zapovjednika HOS-ove satnije Ante Paradžik Mire Martinovskog (čije je ime na ploči) da improvizira i napadne na jasenovačkom bojištu kako bi rasteretili ugroženi položaji oko Pakraca.
Neposredni sudionik tog boja, dragovoljac Mate Budimir ovako je opisao taj sudbonosni dan:
„Pod uzbunom formirali smo kolonu sastavljenu od jednog tenka, jednog transportera, a mi pješaci krenuli smo kao topovsko meso od Bročice preko kanala Strug prema Jasenovcu.
Mlađi borci koji su došli u rujnu ’91. nisu ni znali što je cilj napada, jer nije bilo vremena da se detaljno razradi. Pješačka kolona iza tenka podijeljena je na lijevu i desnu stranu puta. Dino Simić (čije je ime na ploči) bio na lijevoj strani i ta skupina boraca razvila je svoje krilo duboko prema Jasenovcu.
Nakon uništenja našeg tenka, zapovjeđeno je povlačenje, ali s tom skupinom nije bilo vizualnog kontakta, a radio veze su bile blokirane od strane JNA i srpskih terorista. Mi iz desne kolone uspjeli smo se povući preko mosta i rasporediti u rovove ukopane u nasipu kanala Strug.
Srbi su okrenuli svoje topništvo prema tom nasipu i u granatiranju od jednog sata palo je više od 3000 projektila. Uz topništvo i minobacače nasip je raketiran i bombardiran iz zraka zrakoplovom MiG 21.
Očito su Srbi zagrizli na provokaciju i angažirali jake snage za obranu. Garda (ZNG) je vjerojatno u strahu od srpskog kontranapada minirala most, izvlačili su se da je eksploziv aktivirala minobacačka granata. Oko jedan sat nakon završetka srpskog granatiranja s druge strane Struga počele su se pojavljivati manje grupice hosovaca s ranjenicima, među kojima i njihov zapovjednik Sejo.
Pošto je vodostaj Struga bio nizak (suša) uspjeli smo ih izvući na našu stranu. U toj skupini bio je i Miro Miljenić-Barba, inače bliži rođak Orsata Miljenića, SDP-ovog zastupnika, koji je bio drugi časnik na brodu (u civilstvu), obučen za pružanje ozbiljne prve pomoći te ih je on previjao i transportirao sa suborcima.
Svjedočim da je naš suborac Dino Simić, po nacionalnosti Srbin, koji je branio svoju i našu Hrvatsku poginuo 14.10.1991. godine u akciji napada na Jasenovac iz smjera Broćica. Ranjenih je bilo oko 15 tako da nismo imali dovoljno zdravih boraca da ga izvuku iz dubine neprijateljskog teritorija. Prilikom vraćanja u bazu, iz kamiona sam vidio putokaz „Jasenovac“ i tad sam shvatio kuda smo išli.”
U obrani Zapadne Slavonije hrvatske su snage intenzivnom obranom i lansiranjem manjih operacija kakva je bila i ova paralizirale JNA i lokalne teroriste i tako spasile Pakrac. Prvim oslobodilačkim operacijama Otkos-10 i Orkan-10 zaustavljena je strateška ofenziva neprijatelja i preuzeta inicijativa tako da 5. korpus
JNA više nije imao snage za dostizanje glavnog vojnog cilja, a to je osvajanje Virovitice i izbijanje na mađarsku granicu čime bi bila Istočna Slavonija potpuno odsječena od ostatka Hrvatske.
Kao što se vidi, HOS-ovci su tada bili de facto potpuno integrirani u borbeni poredak ZNG-a i dobivali najteže, možemo reći i samoubilačke zadaće.
Joško Buljan/ Hrvatski tjednik
