SVJEDOK ZLOČINA: Srbi su pljačkali, ubijali civile i od albanskih glava pravili stolne lampe

ožujak 28, 2015 maxportal
Share Button

Srpske policajci i vojnici na najmonstruoznije načine vršili su zločine nad albanskim civilima na Kosovu i Metohiji. Pljačkali su imovinu, spaljivali kuće, ubijali starce, ženu i djecu. Ranjene zarobljenike ‘ovjeravali’ su s po tri metka, a bilo je slučajeva da sijeku leševe Albanaca, kuhaju glave i od njih prave stolne lampe.

Predrag-Popovic-296x300[1]
Piše: Predrag Popović



Svi časnici, do vrha zapovjedne odgovornosti, ne samo da su znali za ta zlodjela, nego su ih i osobno naređivali. Ratni zločinci nisu kažnjeni, i dan danas rade u policiji, nose uniforme i oružje, a Tužiteljstvo ništa ne poduzima. Slobodni i opasni, zločinci progone svjedoke krvavih dešavanja na Kosovu. S druge strane, Albanci su samo pokušali da se obrane od ubojica koji su došli da ih opljačkaju i likvidiraju.

Tako govori Slobodan Stojanović, umirovljeni policajac koji je, kao pripadnik leskovačke Posebne jedinice policije, od kolovoza do listopada 1998. sudjelovao u sukobima na Kosovu i Metohiji.

Da je znao što ga čeka – kaže – nikada ne bi pristao da dođe na Kosovo, pa makar ga izbacili iz službe. Međutim, nije znao. Njegova jedinica je dobila naređenje da u južnoj pokrajini izvršava redovne policijske dužnosti. Sa četom od oko 150 policijaca, prva tri dana proveo je u Suvoj Reci, da bi četvrtog dana bili prebačeni u prizrensku vojarnu, gdje su suočeni s onim što ih čeka.

– U vojarnu se spustio helikopter iz kojega su iznijeta neka tijela albanskih civila i oružje. S jedne strane su poslagani mrtvi leševi, a s druge oružje. Objasnili su nam da su to teroristi. Tako su počeli da nam ispiru mozak … – ispričao je Stojanović u intervjuu Radio-televiziji Kosovo.

Zločini iz čista mira

Stojanović kaže da sam nije ubijao, pljačkao i spaljivao sela, ali detaljno je opisao zločine svojih suboraca.

– Naša jedinica je prošla cijelo Kosovo, od Podujeva, Srbice, Glogovca … Nema mjesta u kome nisu počinjeni zločini. Gore kod Glogovca i na svim drugim mjestima, pošto je bilo dosta puštene stoke, naša policija ju je hvatala i kamionima odvozila u Prizren, gdje su je prodavali mesnicama. Krali su raznu robu, devastirali kuće, ništa nisu praštali. Sve što im oko vidi, ruka im nije ostavila. Moje kolege su pljačkale sve živo. Na “Juhapetrolu” bilo je 300 motokultivatora i to je odneseno. Kola, da ne pričamo. Kola su odvožena u velikim količinama, pa su se legalizirala preko Crne Gore, a kasnije su, s beranskim tablicama, prebacivana na srpske tablice.zločin kosovo, oba

Nakon pljačke, kuće su paljene. Sva ta sela su se palila i uništavala iz čista mira. Kad smo išli magistralnim putem Priština – Peć, sa strane je bio neki zaseok, tu je bilo 15-20 kuća. Onda su spalili te kuće. Iz čista mira. Više od 90 posto ubijenih nije bilo aktivno, ubijani su iz čista mira. Kao kad gađaš vrapca ili zeca, tako su ubijani civili koji nisu pružali nikakav otpor.

Znam jednog kolegu koji je ubio jednog starca iz čista mira. Ja sam stajao malo dalje kad je on pitao starca: “Koliko imaš novca kod sebe?” “Samo deset maraka.” “Gdje su ti?” Matori mu daje deset maraka a on ga upuca iz čista mira. To se dogodilo u Glogovcu.

Iznad Glogovca ima jedan proplanak, bilo je jedno 400 civila, što djece, što žena, što starijih muškaraca. Jedan policajac koji je bio sa mnom htio je pucati u njih. Rekao sam mu: “Što ti želiš? Ovdje nema nikakvog otpora, ni pasivnog, ni aktivnog … “” Zašto ne? “- Kaže mi on. “Jedna žena je perfektno govorila srpskim, mislim da je bila muslimanka iz Bosne. One nam je rekla: “Što radite? Ovdje nas granatiraju tri dana … Što nam uništavate kuće? “

U Orahovcu jedan stariji čovjek bio ubijen. Više od 15 dana smo prelazili preko tog leša i nitko ga nije sklonio. Tako je ostao tamo i kad smo mi otišli na drugu lokaciju, nikoga nije interesiralo. U Orahovcu je 25. ožujka 1998. ubijeno 25 muškaraca, žena i djece, au srpnju je ubijeno još 150 civila. Moje kolege koje su tada bile tamo, sve su mi ro rekle. Leševi su danima stajali sa strane. Nitko ih nije sklonio – tvrdi Stojanović i opisuje slučaj koji ga je duboko potresao:

– Jedan policajac je ubijenom Albancu odsjekao glavu, kuhao je tri dana i izvadio tri zlatna zuba. Kad je otišao na dopust, ponio je glavu, ispanglovao ju je i napravio od nje stolnu lampu. Kasnije je isto učinio s glavom jedne Albanke, htio je da ima dvije stolne lampe, od muške glave za sebe, a od ženske za svoju ženu. To se desilo iznad Orahovca, iznad Vran Stene. Nakon par godina čuo sam da je završio u ludnici …

Stojanović tvrdi da zapovjednici ne samo što su znali za te zločine, nego su ih odobravali i naređivali:

– Naravno, viša komanda je sve znala. Komandiri su izdavali zapovijed preko radio-stanica da se to radi, da se šikaniraju civili, da se ubija taj narod. Ako bi naišli na neko lice, mi bi dobivali naređenje “pustite ga da se sunča”, a to je bio znak da ga treba ubiti. Ako naiđemo na neko selo, komandir kaže: “gumica ili šibica”, znači da čistimo ili spalimo. Policijski general Sreten Lukić i vojni generali Nebojša Pavković i Vladimir Lazarević su znali što se događa. Pa, kako ne, oni su bili na vrhu zapovjedne odgovornosti. Sve se znalo, ali nitko ništa nije poduzimao.

Uz opće optužbe na račun kolega, Stojanović je izravno, imenom i prezimenom, prozvao konkretne izvršitelje zločina.

– Bili smo iznad Zočište i jednog dana je došla praga. Tu je moj komandir čete Nenad Stojković donio neki malokalibarski top i iz čista mira gađao jednu kuću. Dogledom smo mogli vidjeti, dva kilometra od nas, šetali su neki stariji ljudi po dvorištu. On je ispalio dva projektila. Jednim je pogodio onu kuću, a drugim projetilom – to je bila kumulativna mina koja ima toplinu od 9 do 12 tisuća stupnjeva – uništio je tu kuću. Ne znam je li to bila srpska ili albanska kuća. Otkud njemu bestrzajni top, kad to samo vojska ima?

Poznajem ljude koji su izvršili egzekuciju dva ranjena albanska civila. To je vršio Dragan Milenković zvani Šišarka. Jedan ubijeni je Ismail Hoti, a drugi se, mislim, zove Gaši. Oni su bili dva ranjena osoba. Mislim da su ovjereni sa po tri metka u glavu, ranjeni civili … – kaže bivši srpski policajac, svjedok stravičnih zločina na Kosmetu, koji optužbe potkrepljuje fotografijama albanskih žrtava i njihovih dželata.

kosovo-zlocini-4

Nakon NATO bombardiranja i odlaska srpskih policije i vojske s Kosova, Slobodan Stojanović je 2000. godine svoja saznanja o zločinima naveo u pismu koje je poslao tadašnjem ministru unutarnjih poslova Vlajku Stojiljkoviću. Odgovor nije dobio. Četiri godine kasnije obratio se srpskim Tužiteljstvu za ratne zločine, dao je izjavu i našao još trojicu kolega koji su prihvatili da svjedoče.

Dragoljub Stanković, zamjenik tužitelja za ratne zločine je došao u Leskovac, upoznao se sa mnom i želio je da nađemo još neke policajce koji bi govorili o tim zločinima. Upoznao me s Natašom Kandić i onda smo krenuli ekipno raditi … Vjerovao sam Tužiteljstvu i bio sam spreman da pomognem da se otkriju pravi zločinci. U stvari, tužitelj je duplo radio, i sa nama i sa okrivljenima, tako da im je prenosio sve što smo mi govorili i onda je bilo uzaludno raditi s takvim čovjekom, da bi na kraju, 3. ožujka 2009, doživjeli fijasko.

Tada je podnijeta kaznena prijava protiv policajaca Posebne jedinice u Leskovcu i uhićena su četiri policajca. Tri mjeseca u istražnom zatvoru i onda su pušteni na slobodu, evo ih svi rade u policiji, nose uniformu, nikome ništa … Davali smo izjave da bi Vladimir Vukčević i njegov zamjenik na kraju rekli da mi nismo validni svjedoci. Pa, tko je validan za njega? Vukčević je svojevremeno rekao da on zna da se Beogradom svakodnevno šeta 300 i više ratnih zločinaca. Ej, on zna … On je sudionik u kaznenom djelu, on prikriva ratne zločince i omogućuje im da se mirno šetaju. Dragan Milenković Šišarka je bio pripremljen od Tužiteljstva da u Haagu svjedoči u korist Sretena Lukića, Pavkovića i Lazarevića. Uvjet je bio da mu se sin zaposli u policiji – tvrdi Stojanović.

Prijetnje zaštićenom svjedoku

Zbog ugrožene sigurnosti, ušao je u program zaštite svjedoka i iz Leskovca je prebačen u Beograd. Ni to mu nije pomoglo. Pošto je ranije bio dužnosnik Nezavisnog sindikata policije, u Srbiji nije mogao sakriti od kolega, među kojima je bilo mnogo onih koji su ga mrzili zbog svjedočenja o srpskim ratnim zločinima.

– U program zaštite svjedoka ušao sam kao starješina, načelnik policijske postaje, pa me policija štitila da me ne ubiju drugi policajci. Bilo je smiješnih situacija. Krećem se Knez Mihailovom ulicom, svaki drugi čovjek mi se javlja, a nema onih koji bi trebalo da me štite. Među mojim čuvarima prepoznajem ljude koji su bili u Crvenim beretkama, koji su bili u SAJ-u, koji su činili zločine na Kosovu. Upravo oni su mi prijetili da odustanem od svjedočenja.

Na kraju, Stojanović je odustao, vratio se u Leskovac i umirovio. Svakodnevno dobiva prijetnje, izopćen je iz društva.

– Odem kod liječnika, neće da me pregleda. Odem u apoteku, ne daju mi ​​lijekove. Jer sam srpske izdajnik. Rodbina nije htjela razgovarati sa mnom jer oni misle da uzimam neke velike pare od neke organizacije, od Albanaca, ne znam od koga. Prosto su me izolirali. Umjesto one koji su vršili zločine, u Srbiji mene bije loš glas da sam srpski neprijatelj. Krajem prošle godine otišao sam u SUP registrirati kola, pored mene je prošao onaj Dragan Milenković Šišarka i opsovao mi majku izdajničku. Samo sam ga pogledao.

O tome sam izvesio ministra policije i iz negovog kabineta dobio odgovor da protiv njega ne može se povede kazneni postupak jer ne postoje elementi kaznenog djela. Jednom sam sreo Nenada Stojkovića, nakon što je izašao iz pritvora. Prošao je službenim autom pored mene i isto mi je psovao majku srpsku izdajničku. I to sam napisao Vladimiru Vukčeviću, ali nisam dobio odgovor, pa sam mu poslao poruku: “Ničija nije gorjela do zore, pa neće ni tvoja, Vladimire Vukčeviću” – kaže Stojanović, koji ističe da se, za razliku od mnogih umirovljenih kolega, ne skriva:

– Sve moje kolege koje su otišle u mirovinu – kriju se, ne mogu vidjeti. Svi imaju putra na glavi, plaše se da ih ne prepozna neki Albanac. Ja nisam činio zločine, nisam ubijao i pljačkao. Meni nisu isprali mozak tvrdnjama da su nam Albanci neprijatelji. Mi smo došli na albansku teritoriju, nisu Albanci došli kod nas. Kad bi oni došli kod nas, u Leskovac, naravno da bih ja branio svoju kuću od vas. Znači, Albanci su morali organizirati da brane svoje kuće. Od 1980. često sam s jedinicom dolazio na Kosovo. Kad smo patrolirali, svraćali smo u srpskoj kuće, ali nisu nam dali ni vode da napunimo čuturice, a Albanci su nas zvali da sjednemo, popijemo kavu, pojesti nešto. I dan danas imam mnogo prijatelja među Albancima diljem Kosova.

Kao dokaz opravdanosti za brigu o svojoj sigurnosti spominje primjer policijskog liječnika Branimira Kostića, koji je ubijen na Kosovu tijekom 1999.

– Pokojni doktor je znao mnogo, govorio je: “Kad se vratimo, kad-tad, sve ću ispričati”. Da li su ga policajci iz straha ubili, ne znam, ali bio je to divan čovjek, pošten. Sada svi žele prešute što se desvalo 1998/99. Na neki način protjerano je 700 tisuća do 800 tisuća Albanaca s teritorija Kosova. Spas u bijegu tražili su i Albanci s područja Medveđe … Do istine o tim zločinima stalo je samo Nataši Kandić. Da se to ne zaboravi, napravili smo film s predstavnikom “Šakala”, koji će se ove godine emitirati u Prizrenu – rekao je Stojanović kosovskom javnom servisu.

Vučićeva kampanja protiv Srba

Intervjuom Slobodana Stojanovića, u režiji Nataše Kandić, Aleksandar Vučić je pokrenuo kampanju satanizacije Srba i opravdavanja NATO “humanitarne intervencije”. Nakon ovog stravičnog svjedočanstva, može se očekivati ​​da srpska režim otkrije neke nove masovne grobnice albanskih civila, emitira dokumentarni film o nekakvim “Šakalima” i, kao što se najavljuje, plasira informacije o tome kako su srpski zločinci ubili petoricu mladih Srba u pećkom kafiću “Panda”, o čemu bi, navodno, trebalo da svjedoče i pojedini bivši istaknuti pripadnici “Crvenih beretki”.

Zločina srpskih snaga na Kosovu je bilo i svi njihovi počinitelji zaslužuju najteže kazne. Žrtve zaslužuju pravdu, koju mora provesti država Srbija. Međutim, to je neophodno zbog osnovnih civilizacijskih principa, a ne zbog Vučićevih trenutnih političkih interesa. Kao što je 1998, kad je prvi put bio na vlasti i to kao šef ratne propagande, manipulirao istinom i stimulirao Srbe da s oružjem brane “svetu srpskom zemlju” – “kolijevku srpstva”, tako sada zloupotrebljava tuđu nesreću kako bi opravdao NATO agresiju i čišćenje Kosova od zločinačkog srpskog naroda.

U interesu Srbije i svih njenih građana jeste da budu pravno sankcionirani svi počinitelji ratnih zločina, pa i oni koji su ih, s političkih funkcija, pozivali da ubijaju i ginu. Pošto su svi politički, policijski i vojni čelnici iz tog vremena u Haškom tribunalu već osuđeni, red bi bio da ova kampanja na čistac istjera i Aleksandra Vučića, posljednjeg simbola prošlosti koja traje.

Predrag Popović
Foto: Screenshot rtk



Komentirajte kao i prije. Jednostavno se prijavite putem Facebook-a, Gmail-a ili Twittera.


Share Button