“Percepcija prema kojoj se Hrvatsku smatra odgovornom za sukob s Muslimanima, a Tuđmana i Šuška kao vodeće ljude udruženog zločinačkog pothvata nije došla iz muslimanskih krugova pa čak niti iz međunarodnih – nego iz hrvatskih.”
Vesna Škare Ožbolt bila je savjetnica prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu, a iz bogate političke karijere uz nju se veže uspješna mirna reintegracija Istočne Slavonije.
Iz Ureda Predsjednika Republike, na osobni zahtjev, odlazi 2000. godine kad je za predsjednika RH izabran Stjepan Mesić.
Od prosinca 2003. do veljače 2006. godine bila ministrica pravosuđa u Vladi RH, a nakon sukoba s predsjednikom Vlade Ivom Sanaderom vraća u Sabor. Danas je odvjetnica.
Posljednjih tjedana tema Agrokor dominantno prevladava u hrvatskome političkom i medijskom prostoru. Kako komentirate krizu Agrokora? Koliko je ona opasna za hrvatsko gospodarstvo i državnu stabilnost?
Kriza oko Agrokora zapravo je tek na početku; donošenjem lex Agrokora kojim je spriječen stečaj svih dijelova koncerna i gubitak radnih mjesta dobivena je tek prva bitka, sada slijede teški koraci oko restrukturiranja, nagodbi i budućnosti koncerna. Je li zakon mogao biti bolje koncipiran i je li moglo biti više transparentnosti? Odgovor je vjerojatno, da.
Međutim, događaji su se odvijali velikom brzinom, neki dionici cijelog procesa u javnost su izlazili s kontradiktornim informacijama, a mediji često plasirali nepouzdane informacije ili konstrukcije na razini teorija zavjera. Zbog svega toga vlada je bila prisiljena racionalizirati svoja istupanja u javnosti i pružati samo ključne informacije zbog čega se stvorila percepcija da nešto skriva.
Ova kriza još jednom je pokazala nezrelost i nesnalaženje mnogih hrvatskih političara, opozicija se zabavljala izglasavanjem nepovjerenja vladi, a povjerenstvo za Agrokor – čije osnivanje i cilj nisu sporni – zbog loše pripremljenosti i nekompetentnosti pojedinih članova polako se pretvara u ‘lov na vještice’, sprdačinu i zabavu za javnost. Puna su nam usta Njemačke kao primjera uređene države no tamo se, kod svake ozbiljne krize, njeguje tzv. kultura okruglog stola odnosno umjesto političkih prepucavanja gleda se postići konsenzus.
U svojoj analizi slučaja Agrokor objavljenoj na jednom portalu ekonomski analitičar Željko Ivanković iznosi tezu da Lex Agrokor i sve povezane akcije hrvatske Vlade predstavljaju početak kraja crony kapitalizma. Pozitivnim ocjenjuje nastojanja premijera Plenkovića koji upravljanje ovom krizom izjednačuje s revizijom hrvatske ekonomske tranzicije uz opasku da tek treba vidjeti koliko će se od toga realizirati.
Slučaj Agrokor nije ni blizu kraja, ali već sad se sa sigurnošću može reći da je procjena agencije Bloomberg objavljena u rujnu na njihovom portalu – Agrokor je hrvatski Lehman Brothers – točna.
Nedavno su uhićeni, pa pušteni na slobodu, članovi uprave Agrokora, a pravni stručnjaci smatraju da bi čitav kazneni postupak ako bude pokrenut mogao trajati i petnaestak godina.
Prognozirati trajanje i ishod nekog kaznenog postupka je nezahvalno jer svaka izjava može predstavljati dopušteni ili nedopušteni utjecaj na pravosuđe. Ni nama pravnicima nije uvijek lako definirati razliku između jednog i drugog pa se onda oslanjamo na zdravu logiku, intuiciju i primjere dobre prakse iz drugih država EU. Sve što netko izgovori u javnom prostoru vezano uz neki sudski postupak može se upotrijebiti u tom postupku.
Čak i benigne izjave poput one guvernera HNB Borisa Vujčića da su za sadašnju krizu koncerna Agrokor ‘svi krivi’, ili predsjednika HGK Luke Burilovića koji krivnju sužava na pojedince unutar HNB-a, HANFA-a, pravosuđa i politike – sud u Londonu kod odlučivanja o ekstradiciji Ivice Todorića može, a i ne mora koristiti.
Ali kad se radi o izjavama osobe koja obnaša političke funkcije svaki sud će to uvijek (is)koristiti. U ovom slučaju je to prijava DORH-u od tadašnjeg predsjednika .Sabora Bože Petrova koji se na pola sata sam ‘deimunitetizirao’ i podnio prijavu kao tobože ‘običan građanin’. Taj će bizaran potez sigurno ući u anale najvećih gluposti hrvatske politike.
Kako – kao bivša ministrica pravosuđa – gledate na stanje u pravosuđu i funkcioniranje pravne države?
Naše pravosuđe nije najbolje, ali nije ni najgore na svijetu. Godinama se govori o problemima koje ga opterećuju; od nedostatka financija, nedovoljnog broja kvalitetnih sudaca, manjka adekvatnog prostora i drugo. Zbog svega toga optužnice DORH-a ili USKOK-a ne budu kvalitetno pripremljene i onda padaju. Tko normalan može očekivati kvalitetno – i još važnije, brzo – suđenje kada znamo da kod kompleksnih slučajeva istražni suci i tužitelji rade po 12 ili više sati što po zakonu ne bi smjeli i da se moraju probijati kroz hrpe prašnjavih papira na podu da bi došli do spisa, da se slikovito izrazim.
Zato mislim da se odluka premijera Plenkovića da se DORH-u odobre dodatna sredstva za istraživanje slučaja Agrokor – a koju odvjetnici Ivice Todorića ističu kao (još) jedan dokaz da se radi o političkom progonu – ne bi mogla tumačiti kao pritisak na pravosuđe. Da nisu bila odobrena dodatna sredstva za provođenje istražnih radnji u slučaju Agrokor upitno bi bilo rješavanje predmeta u razumnom roku, a to je jedan od ključnih uvjeta za pravično suđenje.
Devedesetih godina radili ste u Ministarstvu vanjskih poslova. Kako ocjenjujete perspektive hrvatske vanjske politike danas? Imamo li kao država uopće koherentnu i proaktivnu vanjskopolitičku agendu koja se ne će svoditi isključivo na deklamacije i fraze?
Koliko god je, s obzirom na okolnosti, možda nepopularno isticati, ali činjenica je da je za vrijeme oba mandata bivšeg premijera Sanadera hrvatska vanjska politika bila artikulirana i nije bilo većih lutanja niti sukobljavanja s opozicijom. Dijelom je to i zato što je tada postojao zajednički cilj tj. ulazak u EU. Na žalost, uoči samog ulaska u EU pa nadalje vanjska politika se pretvorila u nesretan mix amaterizma i nekompetencije, sve se svodilo na ‘regiju’ i trčanje u Bruxelles po mišljenje.
Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i premijer Plenković, barem do sada, vode jasno definiranu i izbalansiranu vanjsku politiku, održavaju se dobri odnosi i s Bruxellesom i Washingtonom, a nakon nepotrebnog zastoja od skoro dvije godine i s Moskvom. Ne smije se zaboraviti da nam je za vrijeme Domovinskog rata Rusija mnogo pomogla, ne samo oružjem nego i politički: sjetimo se da je bivši predsjednik Mihail Sergejevič Gorbačov odbio podržati Miloševićev plan za vojni udar u ex Jugoslaviji, a i pripadnici ruskih postrojbi u okviru misije UNTAES dali su veliki doprinos mirnoj reintegraciji istočne Slavonije.
Predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović nedavno je posjetila Rusku Federaciju, a prije toga inicirala je inicijativu „Jadran-Baltik-Crno more“. Je li prostor između tri mora mjesto gdje bi Hrvatska trebala tražiti svoju geopolitičku i kulturološku poziciju unutar današnje Europske unije?
Inicijativa Jadran-Baltik-Crno more koja uključuje 12 zemalja – važna je prije svega iz ekonomskih razloga; ukupna gospodarska suradnja Hrvatske s centralnom Europom i s baltičkim zemljama iznosi svega 1/6 gospodarske suradnje koju Hrvatska ostvaruje sa zemljama zapadnog Balkana. Taj podatak dovoljno govori u prilog intenziviranja ekonomske suradnje s tih 12 država.
Neki kritičari Inicijative smatraju da se njome ide protiv njemačkog utjecaja i protiv Rusije te da je to američki ‘trojanski konj’ u Europi, problematična im je suradnja sa zemljama Višegradske skupine koje su na udaru EU zbog njihovih desnih vlada i antiimigrantske politike i boje se da bi mogla ići na uštrb odnosa RH s državama ‘u regiji’. Bez obzira slagali se mi ili ne sa svjetonazorskim politikama tih država sve dok se one zalažu za očuvanje jedinstvenog tržišta i Schengena suradnja na gospodarskom planu nije problem.
Vi ste od 1995. do 1997. rukovodili procesom mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja. Uoči nove obljetnice sjećanja na žrtvu Vukovara, a s obzirom da pretpostavljamo da ste i dalje na određeni način vezani uz taj grad, zanima nas Vaše mišljenje o Vukovaru danas? Koliko se još osjećaju ratne rane i možemo li govoriti o bilo kakvom pomirenju dok, primjerice, silovane Vukovarke i dalje nisu dobile adekvatnu sudsku zaštitu?
Svaki put kada se bliži obljetnica tragedije Vukovara u svima nama raste i ta neka nelagoda, počinjemo se propitivati je li se moglo više napraviti za ekonomsku revitalizaciju, a posebno oko kažnjavanja ratnih zločina i pomirbe.
Iako je proces mirne reintegracije Podunavlja bio uspješan već i zato jer nije bilo ljudskih žrtava a kojih bi sigurno bilo da se integriranje istočne Slavonije rješavalo vojnim putem taj proces traje i dalje. Njegov integralni dio su rješavanja ratnih zločina i potraga za nestalim.
Mnogi misle da u tom dijelu DORH nije dovoljno brz i učinkovit; ta percepcija dobrim je dijelom nastala zbog nedovoljne informiranosti; ne zna se, primjerice, da se rad na otkrivanju ratnih zločina ubrzao tek od 2009. donošenjem novog Zakona o kaznenom postupku kojim se, kod pojave novih dokaza, dopušta preotvaranje postupaka za ratne zločine koji se sude in absentia, zaboravlja se da protok vremena te nedostupnost ili smrt svjedoka sudu dodatno otežavaju istrage.
Zato je važno naglasiti da će se rad DORH-a intenzivirati čim Hrvatska dobije kompletnu arhivu iz Haaga gdje su suđenja, osim slučaja Mladić i Stanišić i Šimatović, završila. Tada će se otvarati novi postupci i ratni zločinci koji su do sada uspjeli izbjeći pravdu i osjećali se sigurnim ne bi trebali mirno spavati.
Uspjeh mirne reintegracije je ‘živi’ proces i gradi se, zapravo, svaki dan; svaki dan bez ozbiljnih incidenata, bez izljeva mržnje s ove ili one strane, je veliki uspjeh.
Ključno je da smo uspjeli uspostaviti solidne temelje, a za realnu ocjenu uspjeha mirne reintegracije treba još vremena. Iako je o tom procesu mnogo toga napisano i rečeno neke stvari još nisu poznate i samo direktni sudionici tih događanja mogu ispričati cijelu priču.
Iz tog je razloga premijer Plenković, prilikom svojeg posjeta Ukrajini, ponudio pomoć Hrvatske u rješavanju krize u Donbasu i Lugansku. Oni koji su kritizirali njegov nastup to, naravno, nisu mogli znati.
Ako se pažljivo pročita njegov govor jasno je da hrvatska ponuda ni u čemu ne izlazi iz okvira Sporazuma iz Minska.
Vukovar kao i ostali ravničarski krajevi Srijema i Slavonije posljednjih su godina izloženi pojačanom iseljavanju, posebno mlađih ljudi, u inozemstvo. Jesu li razlozi iseljavanja isključivo ekonomske prirode ili su ljudi upali u apatiju i jednostavno izgubili vjeru u današnju Hrvatsku?
I jedno i drugo. Krvna slika gospodarstva Slavonije bolja je nego prije krize iz 2008., primjerice, podignute su subvencije za obrtnike i gospodarstvenike i donesene još neke druge mjere no to nije dovoljno čak ni za dostizanje razine iz predkriznog vremena. Podatak HOK-a da je u Vukovarsko-srijemskoj županiji u ovoj godini registrirano dvostruko manje obrta nego prije krizne godine to najbolje pokazuje.
Nedavno organizirani sastanak gospodarskih savjetnika i predstavnika trgovinskih ureda brojnih zemalja pri veleposlanstvima u RH pod pokroviteljstvom Vukovarsko-srijemske županije na temu mogućnosti investiranja u RH je odličan potez ali ako se ne osigura investicijsko okružje bez korupcije od najnižeg lokalnog dužnosnika pa na gore, nikakve pompozne prezentacije neće pomoći.
Imate li ideju kako bi mlade ljude trebalo stimulirati da ostanu u Hrvatskoj i ovdje se nastave boriti za svoje interese?
Ne znam točno koliko se novca izdvaja iz proračuna za stipendije za studente i za mlade znanstvenike no sigurna sam da i uz EU fondove i razne sponzore, novca nikad dosta. Ono na čemu država nikad ne bi smjela štedjeti su stipendije za siromašne studente jer svaka kuna uložena u njihovo obrazovanje kad-tad će nam se vratiti. A mladim znanstvenicima koji žive i rade u Hrvatskoj kao i onima koji se planiraju vratiti država treba osigurati stambeno zbrinjavanje barem za određeno vrijeme.
Kada u medijima pročitate da je onaj ‘klinac’ iz Solina, Ivan Mrvoš, sa svojom ‘pametnom klupom’ samo u par godina postao globalni igrač, da je mlada znanstvenica Iva Tolić s instituta Ruđer Bošković na listi 40 vodećih svjetskih biologa…onda shvatite da jedino takvi ljudi mogu osigurati budućnost ove zemlje.
Uskoro nas očekuje izricanje pravomoćne presude hrvatskoj šestorci u Haagu. Koliko će presuda imati utjecaja na položaj Hrvata u BiH, ali na međunarodni položaj Republike Hrvatske?
Za početak, treba reći nešto što mnogi ne znaju ili im nije jasno, vjerojatno i zato što je ovaj proces dugo traje i vrlo je kompleksan. Dakle, percepcija kojoj se Hrvatsku smatra odgovornom za sukob s Muslimanima, a Tuđmana i Šuška kao vodeće ljude udruženog zločinačkog pothvata nije došla iz muslimanskih krugova pa čak niti iz međunarodnih – njima je to tek dobro ‘sjelo’ kako bi opravdali svoje pogrešne politike na ‘ovim prostorima’ – nego iz hrvatskih.
Zametak paradigme o krivnji bosanskih Hrvata seže u 1998. godinu kada je Stjepan Mesić tajno svjedočio u Haagu, nastavlja se do 2000. kada je general Tihomir Blaškić osuđen na 45 godina pa do 2004. kada je došlo do kopernikanskog obrata iliti ‘novih spoznaja’ na temelju kojih je Blaškić oslobođen krivnje po zapovjednoj odgovornosti.
U godinama koje su slijedile narativ o krivnji Hrvatske za rat u BH polako se nadograđivao, što od medijskih djelatnika, što od političara i brojnih drugih javnih osoba. Iako su sve optužnice iz kuhinje Carle del Ponte do sada pale kao kule od karata nezahvalno je prognozirati ishod
Dr. Davor Derenčinović je gostujući u jednoj televizijskoj emisiji ovakav način kreiranja optužnice duhovito nazvao – literarnim. Mislim da nije puno pogriješio.
Dugo godina bili ste aktivni u hrvatskoj politici, a danas se bavite odvjetništvom aktivno prateći događanja u politici. Kako gledate na rezultate hrvatske politike od početka devedesetih do danas, a kako na hrvatske perspektive u budućnosti?
Malo tko se neće složiti s ocjenom da je Hrvatska, od završetka Domovinskog rata, puno obećavala, svi smo imali osjećaj da je pred nama jedna sjajna budućnost, mir i prosperitet. Na žalost, nije ispalo tako, a razlozi za to su višeslojni. ‘Proces razotkrivanja’, tko jest, a tko nije kriv za to, traje već neko vrijeme na različitim razinama i vjerujem da će, kad se neke stvari raščiste do kraja i kad se riješimo nekih balasta prošlosti, stvari krenuti na bolje.
Hrvatska ima dobru perspektivu pod uvjetom da se koncentrira na vlastite interese. Svjedočimo velikim previranjima u svijetu, preslagivanju unutar starih članica EU i njenom repozicioniranju naspram SAD-a i Rusije – može se to pomalo pratiti na mikrorazini na slučaju Agrokor – i trebat će dosta pameti i snalažljivosti da se Hrvatska izbori za najbolju poziciju na europskoj šahovskoj ploči.
Treba se fokusirati na to da se Hrvatska ubaci u ‘prvu brzinu’ , to za početak, znači ulazak u Schengen i uvođenje eura. Ne mislim da će ikada doći do gubitka suvereniteta država članica EU, pitanje je samo da li će biti ‘više ili manje Europe’.
Davor Dijanović/hkv
