Orban je objasnio da su izbjeglice isključivo njemački problem. “Njihov cilj nije doći u Mađarsku, Estoniju ili Hrvatsku, nego u Njemačku. Mi smo im spremni dati azil, ali u trenutku kad oni to odbiju i nastave put u Njemačku, oni nisu više ugroženi, oni su obični useljenici.”
Na pitanje u čemu se trenutačno slažu službena Njemačka i Mađarska, odgovor je jednostavan: ni u čemu. Dvije vlade ponašaju se kao dva pjetlića koji samo čekaju da jedan drugoga zaskoče. Jedna drugoj predbacuju neodgovornost, pogrešnu politiku, pa čak i sramotno ponašanje.
Nisu, naravno, Njemačka i Mađarska zaratile. I neće, ali trenutačno podsjećaju na bračni par koji se gloži oko čega god stigne. Jer imaju previše zajedničkih problema i jer je stanje zbog izbjeglica dramatično. No, krenimo od početka.
Kad su Mađari nedavno najavili, a potom i započeli gradnju ograde prema Srbiji, njemački političari i mediji nisu mogli vjerovati da netko danas u Europi, nakon što su porušene sve ograde i zidovi, ponovno podiže ogradu. Mađari su šutjeli i marljivo razvlačili žicu po granici. Kad su tisuće izbjeglica iskoristile činjenicu da ograda još nije gotova i upale u Mađarsku, tamošnje su ih vlasti dočekale s jasnim planom.
Mađarska je htjela popisati izbjeglice
Sve će ih popisati, smjestiti u prihvatilišta i na kraju onima koji zadovoljavaju propise o azilu dati dozvolu boravka a druge vratiti onamo odakle su došli. Planove su im pomrsile same izbjeglice, koje su doslovce organizirale prosvjed zahtijevajući da im se omogući odlazak u Njemačku. U tom se trenutku dogodilo nešto što je onima koji ne poznaju propise unutar EU teško razumjeti.
Mađarska nije objeručke prihvatila namjeru izbjeglica da odu, nego ih je pokušavala svim silama zadržati. A Njemačka nije zatražila od Mađarske da joj ne šalje izbjeglice, nego je poručila da ih očekuje. Izbila je žestoka svađa između dviju vlada, i to ne zbog toga što bi se jedna od njih željela riješiti nezvanih gostiju a druga ih odbila primiti, nego upravo suprotno.
Razlog je u Schengenskom sporazumu i Dublinskom pravilu koji reguliraju slobodan protok ljudi i roba odnosno uređuju postupak prema tražiteljima azila unutar EU. Mađari su skloni kontroli granica, a Nijemci ne. Mađari kažu da se treba pridržavati Dublinskog pravila prema kojemu se zahtjev za azil obrađuje u prvoj zemlji EU u koju izbjeglica stupi, a Nijemci kažu da pravila treba poštivati, ali da prijeteća humanitarna katastrofa ima prednost. Mađari izbjeglice vide kao prijetnju, a Nijemci kao priliku.
Willkommen in Deutschland
Mađari se boje da bi navala izbjeglica mogla poremetiti stabilnost u njihovoj zemlji i u čitavoj Europi i dugoročno promijeniti identitet cijelog kontinenta. Njemačka pak smatra da je dužnost Europe, kao najbogatijeg kontinenta, primiti izbjeglice, a k tome oni dobro dođu i kao svježa radna snaga. U biti, u pravu su i jedni i drugi, samo ovisi o perspektivi.
Problem je u perspektivi, u različitim pozicijama i iskustvima koja u posljednje vrijeme dijele Europsku uniju na dva tabora, jedan koji predvodi Njemačka i drugi u kojemu je najglasnija Mađarska. Pitanje nije samo kako izići na kraj s valom izbjeglica, nego kako dugoročno riješiti to pitanje. I jedna i druga strana u posljednje vrijeme dolaze s idejama da bi se zahtjevi za azil mogli rješavati u zemljama iz kojih izbjeglice dolaze, ili barem u njihovu susjedstvu, ali očito ta razmišljanja još nisu sazrela.
Prašina se posebno diže oko izbjegličkih kvota, odnosno prijedloga Europske komisije da se sve izbjeglice rasporede po svim članicama Unije, u skladu s veličinom, snagom gospodarstva i još nekim kriterijima. Mađarska i druge članice Višegradske skupine (Poljska, Češka i Slovačka) ne žele ni čuti za to, na što iz Njemačke, Francuske i Italije dolaze optužbe za manjak solidarnosti.
Orban je jučer pojasnio kako on vidi stvar. Kao prvo, po njemu su izbjeglice isključivo njemački problem. Zašto? Zato što žele u Njemačku. Njihov cilj nije doći u Mađarsku, Estoniju ili Hrvatsku, nego upravo u Njemačku. Mi smo im spremni dati azil, kaže šef mađarske vlade, ali u trenutku kad oni to odbiju i nastave put u Njemačku, oni nisu više ugroženi, oni su obični useljenici kojima nije potrebna solidarnost.
Njemačka može podnijeti pola milijuna izbjeglica
Njemačka je međutim osuđena na solidarnost. Ne zbog toga što je izložena rijekama izbjeglica koje bi preko njezina područja htjele u Mađarsku, nego zato što su joj izbjeglice potrebne. Potrebne su joj da bi ona, kao predvodnica Europske unije, imala argumente u zauzimanju za međunarodnu solidarnost, potrebne su joj kako bi europske partnere uvjerila da budućnost bez useljavanja nije realna i potrebne su joj kao radna snaga.
Zamjenik njemačke kancelarke, šef SPD-a i ministar gospodarstva Siegmar Gabriel danas je rekao da Njemačka može podnijeti pola milijuna izbjeglica godišnje, a njegov kolega iz vlade, ministar financija Wolfgang Schäuble kaže da to čak neće ni ugroziti njemački proračun. Ukratko, dobro došli!
U Njemačkoj nisu svi skloni takvom razmišljanju, a to je vidljivo i po gotovo svakodnevnim prosvjedima, neredima i paležima izbjegličkih prihvatilišta. Njemačka useljenička politika izaziva ekstremiste, ali i one koji nisu ekstremisti, bezbroj malih njemačkih Orbana smatra da toliki broj pridošlica nije dobar za Njemačku, da raste konkurencija za radna mjesta i da je ugrožen njemački identitet. Pobornici sadašnje useljeničke politike međutim tvrde da pozicija Njemačke kao vodeće europske zemlje i izvozničke sile zahtijeva promjene i da ništa ne može ostati po starom. Ne samo Njemačka, tvrde oni, nego i Europa mora se mijenjati ukoliko želi zadržati blagostanje.
Orban ne prihvaća diktat Bruxellesa
U jednom dijelu Europe takve tvrdnje ne nailaze na razumijevanje. I to u onome koji je desetljećima bio pod komunizmom i koji je sanjao o svome europskom identitetu. A tipični predstavnik toga dijela Europe upravo je Viktor Orban. On smatra da će mnoge izbjeglice, među kojima su većina muslimani, ugroziti vrijednosne temelje Europe i ne prihvaća tezu o potrebi promjena. Upravo suprotno, njegov je glavni prioritet sačuvati identitet svoga naroda i države. No Orban je manjina. On je jedan od rijetkih čelnika novih članica Unije koji ne prihvaćaju diktat starijih članica koje su navikle donositi odluke u svome krugu, ne mareći za stajališta novih.
Orban je nakon dolaska na vlast poručio da je Mađarska predugo patila pod sovjetskim utjecajem da bi danas prihvatila da joj se sudbina kroji u Bruxellesu. Njegova otvorenost zna nekad iritirati. Kad je svojedobno, tijekom posjeta Hrvatskoj, izjavio da je veliki poštovatelj Franje Tuđmana, njegovoj domaćici, tadašnjoj šefici hrvatske vlade Jadranki Kosor bilo je vidno neugodno.
Nijemci nisu oduševljeni minaretima
Orbana prati glas populista, ali teško je bez pomnog praćenja prilika u Mađarskoj reći je li to on stvarno ili su to objede onih kojima se zamjerio. U svakom slučaju, u Njemačkoj na njega gledaju namrgođeno, kao i na one brojne Nijemce koji još uvijek sanjaju o njemačkom identitetu i koji nisu oduševljeni minaretima u njihovoj zemlji. No pritom treba imati na umu i to da Njemačka ima ogromnu međunarodnu odgovornost, o kojoj često ovisi i sudbina drugih u Europskoj uniji.
Njemačka je jedan od razloga zbog kojih je nastala Europska unija. Kad EU treba donijeti neku važnu odluku, kad je Europa na kušnji, onda su sve oči uprte u Njemačku, njemački ministri izloženi su neugodnim pitanjima a po zidovima osvanjuju uvredljive karikature Angele Merkel. To naravno ne znači da bi se drugi europski državnici trebali osjećati kao njezini pomoćnici. Orban iz njemačke perspektive djeluje iritantno, ali za njemačke čimbenike on je itekako ozbiljan partner. A otvorena pitanja uobičajena su u Europskoj uniji. Njih će biti i onda kad se u Mađarskoj i Slovačkoj udomaće današnji stranci.
Ali i tada će Njemačkoj EU biti važna prvenstveno zbog stabilnosti na kontinentu, a Mađarskoj prvenstveno kao zaštita vlastitog identiteta.
Autor: Gabrijel Zidić/Dnevno.hr
