Zdenko Lozo: Milanovićeva Pirova pobjeda i jalove nade Narodne fronte

24 srpnja, 2016 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

PREDIZBORNE koalicije u Hrvatskoj nisu samo politička prostitucija, one su – kao i mnoštvo toga viđenog kod tzv. hrvatskih političkih elita puno više od toga. Ovaj najnoviji primjer HSS-ove rabote tek je djelićem velike trgovine, političkih ucjena i privilegija koje su još u preddemokratsko vrijeme uspješno otpočeli Manolić i njegovi udbaški šegrti.



Prisjetimo se samo viteza Đapića i kutinskog sabora pravaša, trgovine zagrebačkim mandatima ili primjerice predsjednika upravo tog zlosretnog HSS-a; od gospode Novakovića i Stipca do Čička i Tomčića na drugoj strani.

Bilo kakvo koaliranje, napose ono predizborno, kao nužan uvjet moralo bi imati prije svega svjetonazorsku, ideološku pa i programsku bliskost partnera, makar ova potonja često biva tek alibijem za nečasnu trgovinu. Druga su pak stvar postizborne koalicije koje su i u najrazvijenijim demokracijama vještina mogućeg i politički pragmatizam.

HSS je naša povijesno najznačajnija stranka koja je kroz svoje redove, od obnove njenog rada u Domovini, propustila mnoštvo bitangi, konjokradica i krupnih mafijaša, a neki su od njih i danas tamo jako utjecajni. Među njima bijahu tek rijetki istinski HSS-ovci poput primjerice čestite starine Stjepana Sulimanca ili aktualne europarlamentarke Marijane Petir. Povijesno gledano, ovu su našu stranku obilježile dvije tek naoko slične političke osobnosti; Stjepan Radić i dr. Vlatko Maček.

Dok je ovaj prvi bio izdanak hrvatskog sela, utopijski Panslaven i pobornik jugoslavenstva, koje ga je došlo (nakon burnoće životnih nedaća) i glave usred Beograda, ovaj potonji bio je izdanak činovničke obitelji, fiškal po zanimanju i vokaciji. Politički pragmatik dr. Maček na krvi mučenika Radića i pod zabranom političkog djelovanja pravaša i komunista na izborima 1935. i 1938. godine kao nositelj liste Ujedinjene opozicije dobiva iznimno visok i nikad više ostvareni izborni rezultat od preko 90% hrvatskih glasova na tim izborima.

Mačekov pragmatizam i međunarodne okolnosti dovest će do stvaranja Banovine Hrvatske, a njega, makar kratkotrajno, na mjesto 1. dopredsjednika u vladi đenerala Dušana Simovića. Nedvojbeno, Maček  je umro uvjeren kako je njegova politika priskrbila maksimum hrvatskih interesa i vodila prema konačnom rješenju hrvatskog pitanja u tamnici zvanoj karađorđevska Jugoslavija. Nažalost, to je bila tek opsjena i taktičko popuštanje beogradskog režima. Dio naše narodne tragedije iz najnovije povijesti je i opijenost dr. Tuđmana Mačekom, odnosno nepotreban rulet u BiH, proizašao iz Tuđmanova uvjerenja da je Banovina Hrvatska naš teritorijalni maksimum.

Rezultat te politike bijaše nemar za cjelovite interese bh Hrvata, koji su masovno napustili svoja stoljetna ognjišta i potpuno naopako realizirani naši vanjskopolitički interesi. Videći tada kuda događaji idu, zajedno s dr. Ivom Korskym odlučno sam se suprotstavio „bobanizmu“, a kao tadašnji urednik Imotske krajine objavio sam feljton „Mačekova Banovina nije hrvatski interes“, iz pera vrlog znalca hrvatske političke povijesti Tomislava Jonjića.

Radi mlađih naraštaja recimo riječ dvije i o Mačekovoj ulozi tijekom II. svjetskog rata, podrobnije nastanku i nestanku NDH. Cvetković-Mačekova Jugoslavija potpisala je pristup Trojnom paktu, a samo nekoliko dana potom u režiji engleskih obavještajnih službi beogradskim ulicama zakotrljale su se demonstracije protiv toga čina.        

Hitler je munjevito reagirao i u nedjeljno jutro 6. travnja 1941. štuke su počele razarati beogradsku čaršiju. Uz to je führer odlučio raskomadati bludom začetu tvorevinu zvanu Jugoslavija, a Mačeku kao najzvučnijoj političkoj personi u Hrvata ponudio je mjesto lidera. Da li zbog uvjerenja kako je neovisna hrvatska država teško održiva ili ispravnog anticipiranja ratnog ishoda Maček odbija tu ponudu. Ustaški će ga režim uz raspuštanje HSS-a, najprije deportirati u Jasenovac, a potom internirati na vlastito imanje u Kupinec i u zagrebačku izolaciju, gdje će on tek kao nijemi svjedok provesti ostatka vremena II. svjetskog rata.

Ispravno procjenivši da bi ga mogla zadesiti kasnija sudbina tisuća, od zločinca Tita, umorenih HSS-ovaca, Maček se odlučuje za emigraciju u kojoj okončava svoj životni tijek, na kraju ipak s aureolom mučenika.

Kada bi seljački prvaci, ti samozvani HSS-ovci, išta znali o prošlosti svoje stranke ili zločinačkog jugo-boljševičkog režima ni u ludilu ne bi pristali na bilo kakav oblik zajedništva sa strankom koja je formalna i ideološka baštinica SKH/SKJ i od čije se zločinačke prošlosti do danas nije niti formalno ogradila. Naprotiv, sve donedavno kao vlastitu je imovinu čuvala arhiv te razbojničke klike da bi ga na kraju, bitno očišćenog, predala u arhivsko vlasništvo RH. No to očito znaju istinski članovi HSS-a  koji su masovno počeli napuštati spavače SDP-a u vrhu vlastite stranke.

Moguće da je to konačni put za katarzu onog što se s ovom našom strankom događalo od 90-ih do danas. „Veliki vođa“  dr. Maček po političkom je utjecaju tijekom II. svjetskog rata bio više od neutralne osobe, ali je za komuniste njegov crimen ravan onom Poglavnikovu – naprosto zato što jugobolješevici svaki oblik hrvatske samobitnosti i hrvatskih prava drže crvenom krpom, koju treba razderati oštrije nego rogovima bikova iz Pamplone.

Proglašenje našeg sveca u Nebu kardinala-mučenika Alojzija Stepinca najbolji je primjer te paradigme. Zoran je Milanović platio previsoku cijenu za ovaj transfer, inače trenutno marginalne stranke pa sada maše „Narodnim frontom“, istom onom silinom kao što su mu predci to radili po koncu zadnjeg svjetskog rata.

Međutim, mogla bi mu to biti Pirova pobjeda obilježena pustim željama njega i njegove družine, posebice onih iz Al Caponove filijale, već od ranije poznate pod imenom narodnjaka.

 Zdenko Lozo/ foto:fah

 


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  


-->