ARHIEPISKOP HRVATSKE PRAVOSLAVNE CRKVE o povijesti pravoslavlja u Hrvatskoj

15 studenoga, 2016 Leo Marić
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Ideja Hrvatske pravoslavne crkve često je napadana kao “ustaška” od strane medija i politike, no pravoslavlje u Hrvatskoj ima dugu povijest. U sjeni Hrvatske pravoslavne crkve, koja je postojala od 1942. do 1945. godine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ostala je povijest skoro dvije tisuće godina pravoslavlja na hrvatskim prostorima bez srpskog predznaka: ranokršćanske zajednice u antičkoj Dalmaciji,  srednjovjekovno hrvatsko pravoslavlje pod Filadelfijskom mitropolijom, Pećkom patrijaršijom i Ohridskom arhiepiskopijom, Karlovačka arhiepiskopija tijekom Austro-Ugarske… Hrvatski arhiepiskop Aleksandar (Ivanov) piše za maxportal o hrvatskom pravoslavlju u prošlosti i sadašnjosti, a članak prenosimo u cijelosti.

“Crkva u Dalmaciji započinje svoje postojanje 55. godine, kad ju je osnovao Tit, učenik apostola Pavla. Poslije Milanskog edikta posvuda u Rimskom Carstvu nastupa mirno doba pa se kršćanska crkva slobodno širi. Na početku je dalmatinska Crkva pod vrhovnom jurisdikcijom rimskoga patrijarha, a nakon 732. godine, sad već hrvatska Crkva prelazi pod jurisdikciju carigradskog patrijarha.

Prema Konstantinu VII. Porfirogenetu, Hrvati stižu iz Bijele Hrvatske u Istočno Rimsko Carstvo u doba cara Heraklija na njegov poziv, kako bi sudjelovali u ratu protiv Avara i tako pomogli bizantskom caru u sukobu s Perzijom te nešto kasnije na teritoriju dalmatinskog i panonskog Ilirika stvaraju vlastitu državu. Pokrštavanje Hrvata bio je dugotrajan i kompleksan proces u kojem su sudjelovali različiti činitelji i završava u drugoj polovici 9. st. kada Neretvane pokrštavaju bizantski misionari.



Godine 1075. Splitski sabor donosi odluku da hrvatske zemlje prelaze pod jurisdikciju rimske Crkve, a nešto pravoslavaca ostaje u dalmatinskim gradovima, koji su bizantske kolonije. Mletačka Republika preuzima ove gradove u 1420. i dalmatinski pravoslavci prelaze pod jurisdikciju Filadelfijskog mitropolita (Carigradska patrijaršija) u Mletcima (Veneciji), gdje i ostaju do kraju 18. st. U svim državnim dokumenatima (dukali) namijenjenim pravoslavcima u Dalmaciji piše da su to pravoslavni Grci.1

U razdoblju od 1400. do 1557. uslijed vojnih uspjeha Osmanskog Carstva, kad ne postoji srpska crkva, u Hrvatsku stižu “morlaci”, “stratioti” i različiti “vlasi”. To su ljudi, koji stižu iz dijeceze Ohridske arhiepiskopije – Bugari, Grci, Albanci i neki planinski narodi. Naravno su to pravoslavci, koji u bogoslužju koriste  starobugarski jezik uz ćirilićno pismo.2 U ovom razdoblju Ohridska arhiepiskopija ima 33 eparhije, između ostalih dio Italije i cijelu Dalmaciju – bez većih gradova, koji pripadaju Filadelfijskomu mitropolitu u Mletcima (Carigradska patrijaršija). Moramo nadodati da još prije kraja 14. st. više ne postoji nikakva srpska država, niti srpska crkva. Padom pod Turke uništena je Ipekska (Pećka) arhiepiskopija i njena dijeceza vraćena je bugarskoj Ohridskoj arhiepiskopiji.3

Kroz 500 godina u Hrvatskoj ti su se ljudi obiteljski pomiješali s Hrvatima i preuzeli hrvatski jezik za svoj majčinski jezik te tako postali Hrvati. Još uvijek u Hrvatskoj postoje ljudi, koji se prezivaju Ivanov, Petrov, Marinov, Kovačev, Vlahov, i sl.

Na početku 18. st. na Balkanu osim Carigradske patrijaršije postojale su kao samostalne crkve bugarska Ohridska arhiepiskopija (Arhiepiskopija Prve Justinijane i cijele Bugarske – Αρχιεπίσκοπος της πρωτης ‘Ιουστινιανης και πάσης Βουλγαριας – Archiepiscopus prime Iustinianae, Achridum et totius Bulgariaea) do 1767. i Ipekska (Pećka) arhiepiskopija (obnovljena 1557., postojala do bankrota 1766.).4 No, po nazivu države u kojoj se nalaze ove crkve, svaka od njih trebala je nositi naziv Turska pravoslavna crkva.5

U toku austrijskih (Sveta unija) ratova protiv Turske (kraj 17. st.) austrijska vojska preuzimajući Beograd i Niš dostiže do Plovdiva. Car Leopold uputio je poslanicu svim narodima i pokrajinama da je svrha rata, povedenog protiv Turaka, oslobođenje svih naroda, povratak svih prava i povlastica koje su imali prije pada u tursko ropstvo. Stoga poziva narode “po svoj Albaniji, Srbiji, Meziji, Bugarskoj, Silistriji, Makedoniji i Rasijii po ostalim pokrajinama zavisnim od Ugarske”.6 Kršćansko stanovništvo podiže više ustanaka te se masovno pridružuje austrijskoj vojsci. Nažalost, grof Pikolomini, vođa austrijske vojske, umire od kuge i tad Turcima uspijeva preokrenuti tijek rata. Strahujući od turske odmazde, mjesni kršćani – Bugari, Grci, Albanci i Srbi, bježe na sjevernu obalu Dunava na austrijski teritorij.7 Zbog toga što su oni većinom pravoslavci, hrvatsko-ugarski kralj Leopold І. osniva pravoslavnu (grko-istočnu) crkvu za „narod iz Ilirika”.8 Odlučio je da če poglavar ove crkve postati dotadašnji Ipekski (Pećki) arhiepiskop Arsenije ІІІ. Černojević.

U Beču je 3. ožujka 1707. održana zajednička konferencija predstavnika Dvorskog ratnog savjeta i Dvorske ugarske komore. Konferencija je donijela odluku da se prilikom izbora novog poglavara austrougarskih pravoslavaca ima nastojati da se on proglasi potpuno nezavisnim od svih patrijarha pod Turcima i da može nositi titulu arhiepiskop jer je to bio i u Ipekskoj arhiepiskopiji. Nešto kasnije su za sjedište arhiepiskopa austrougarskih pravoslavaca određeni Srijemski Karlovci.9 Osim pravoslavna (grko-istočna), ova crkva je nazivana i Karlovačka arhiepiskopija jer su u ono doba pravoslavne crkve dobivale naziv po gradu u kojem stoluje crkveni poglavar. U Austro-Ugarskoj postojale su tri pravoslavne crkve i sve tri imale su naziv Pravoslavna (Grko-istočna).

U zborniku “Sintagma” tiskanom u Ateni 1855. godine po narudžbi Carigradskog patrijarha, Karlovačka arhiepiskopija ima redni broj 7 na popisu autokefalnih crkvi.10 Druga Pravoslavna (Grko-istočna) crkva stvorena je 1775. pod nazivom Bukovinsko-dalmatinska mitropolija, kad je Austrija preuzela Bukovinu od Turaka, a bila je namijenjena Vlasima u Bukovini i Dalmaciji. Treća Grko-istočna crkva je u Černivcima (Galicija). U stara vremena korišteni su nazivi crkvi po glavnom gradu gdje je sjedište crkvenog poglavara – Preslavska patrijaršija, Trnovska patrijaršija, Kijevska mitropolija… Da su se ranije koristili nacionalni nazivi, sve Pravoslavne (Grčko-istočne) crkve u Austro-Ugarskoj bile bi nazvane Austro-Ugarske pravoslavne crkve, odnosno ona sa sjedištem i teritorijem u Trojednoj kraljevini, nosila bi naziv Hrvatska pravoslavna crkva.

U Austrijskom carstvu godine 1791., radi „de graeci ritus non unitis” pravoslavci dobivaju „jus civitatis”, tj. potpuna građanska prava. „Zakonskim člankom XX. g. 1848. sabor ugarski svim grko-iztočnjacima pod ugarskom krunom jamči slobodu upravljanja poslova školskih i crkvenih pod nadzorom državnim. Člankom XXX ugarskoga sabora 1868., sabor je zajamčio, da pod ustavnim putem izvršivanim nadzorom Njegova Veličanstva i u okviru zemaljskih zakona – u svojih crkveno-narodnih kongresih svih pravoslavaca pod ugarskom krunom autonomno ureduju i upravljuju svojim crkvenim i školskim poslovima i zakladama, koje za te poslove imaju”. Ista prava na isti način jamči i Hrvatski sabor u odlukama iz 1861., 1865., 1877., 1884. godine te Zakonom o pravoslavnoj crkvi od 24. ožujka 1887.11

17. lipnja 1920., ukazom prijestolonasljednika Aleksandra donesena je odluka o stvaranju Autokefalne ujedinjene srpske PRAVOSLAVNE CRKVE u Kraljevstvu Srba, HRVATA i Slovenaca.12 19. veljače 1922., Carigradski patrijarh Meletij ІV. potpisuje Tomos na temelju odluke Svetog sinoda (protokol 1148) za stvaranje nove crkve i daje obrazloženje za to – nastanak nove države, Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca.13 Autokefalna hrvatska Karlovačka arhiepiskopija nikad nije donijela odluku za pridruživanje novoj crkvi.

Da bi osigurala potpis ovog Tomosa, Vlada Kraljevstva uplaćuje u tri obroka 1.500.000 franaka Carigradskoj patrijaršiji.14 To je po crkvenim pravilima velik prekršaj nazvan simonija (apost. pravilo br. 29 i dr.).15

Kraljevina Jugoslavija nestaje par dana nakon njemačkog napada u travnju 1941., a 10. travnja 1941., stvorena je Nezavisna Država Hrvatska, koja je po nekim izvorima, bila priznata od 86 država. U travnju 1942. donesena je odluka o obnovi Hrvatske pravoslavne crkve.16 Priznata je od Carigradske patrijaršije, Rumunjske pravoslavne crkve, Bugarske pravoslavne crkve i Autokefalne ujedinjene srpske pravoslavne crkve u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca.17

Nakon završetka Drugog svjetskog rata u noći s 29. na 30. svibnja 1945. suđeni su i ubijeni „zbog pokušaja razbijanje jedinstva srpskog naroda u Hrvatskoj” patrijarh Germogen, svo svećenstvo HPC i mnoštvo pravoslavnih vjernika.18 Patrijarh Germogen jedini je poglavar neke autokefalne crkve ubijen u Drugom svjetskom ratu.

Već 1. kolovoza 1947. u FNRJ objavljen je Ustav Srpske pravoslavne crkve – prvi puta u povijesti postoji crkva pod ovim imenom.19

Godine 1990. stvorena je Republika Hrvatska. Priznata je od svih država u svijetu, članica Ujedinjenih naroda i svih međunarodnih organizacija. Na popisu stanovništva u RH iz 2011., 16.647 Hrvata prvi put u povijesti, potpuno slobodno, izjasnilo se pravoslavcima, i to u doba kad HPC još ne djeluje.20 Takvo mnoštvo vjernika imaju sveukupno sve vjerske zajednice upisane u Evidenciju vjerskih zajednica (bez islamske). Na prijašnjim popisima vezu između hrvatske etničke pripadnosti i pravoslavne vjere nije bilo moguće statistički evidentirati – vjerojatno su statističke metode namjerno bile tako postavljene, kako se pravoslavlje ne bi moglo izravno povezati s hrvatstvom.

Europska pravoslavna crkva sa sjedištem u Parizu (Eglise orthodoxe d’Europe) je 2. listopada 2013. osnovala podružnicu u Hrvatskoj i nazvala je Hrvatska pravoslavna crkva, jer je osnovana radi Hrvata pravoslavaca. Usvojen je i stupio je na snagu statut (ustav) Hrvatske pravoslavne crkve, koji vrijedi jedino i samo na teritoriju RH. Ni jedna druga pravoslavna crkva koja djeluje na teritoriju RH, nema statut koji bi važio isključivo na tom teritoriju, nego važenje statuta s teritorija matične države protežu na teritorij RH, kao da RH ne postoji. Aleksandar (Ivanov) rukopoložen je hrvatskim episkopom. Europska pravoslavna crkva u Hrvatskoj – Hrvatska pravoslavna crkva upisana je u registar transparentnosti Europske unije.21

Patrijarh Nikolas І, znajući da je Republika Hrvatska na temelju svog Ustava nezavisna i da ispunjava uvjete za pridruživanje Europskoj uniji – skupini demokratskih država koje poštuju ljudska prava, odlučio je 1. prosinca 2013. potpisati Tomos za dodjeljivanje autokefalnosti obnovljenoj Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi, kako bi se time ispunili uvjeti Apostolskog pravila br. 34.: “Еpiskopi svakoga naroda trebaju priznati prvoga među sobom i njega smatrati glavom”.22

Hrvatska pravoslavna crkva je jedina autokefalna crkva u Hrvatskoj. Na ovaj način je hrvatski narod dobio obnovljenu Hrvatsku pravoslavnu crkvu, koja je oduvijek postojala i bila dijelom kršćanstva u Hrvata.”

Autor: Aleksandar (Ivanov), hrvatski arhiepiskop

IZVORI:

1 Nikodim Milaš, Pravoslavna Dalmacija, Novi Sad 1901.

2 http://macedonia.kroraina.com/pp_ht/pp_ht_2.html; https://bg.wikipedia.org/wiki/%D0%9E%D1%85%D1%80%D0%B8%D0%B4%D1%81%D0%BA%D0%B0_%D0%B0%D1%80%D1%85%D0%B8%D0%B5%D0%BF%D0%B8%D1%81%D0%BA%D0%BE%D0%BF%D0%B8%D1%8F; http://liternet.bg/publish17/iu_trifonov/izbrani/unishtozhavaneto.htm

3 http://macedonia.kroraina.com/pp_ht/pp_ht_2.html

4 https://svetosavlje.org/kratak-pregled-srpske-crkve-kroz-istoriju/

5https://bg.wikipedia.org/wiki/%D0%A6%D1%8A%D1%80%D0%BA%D0%B2%D0%B0_%D0%BD%D0%B0_%D0%93%D1%8A%D1%80%D1%86%D0%B8%D1%8F

6 Savić Marković Štedimlija, Pravoslavni kalendar za godinu 1944., Zagreb 1943., str. 45-60.

7https://ru.wikipedia.org/wiki/%D0%91%D0%BE%D0%BB%D0%B3%D0%B0%D1%80%D0%B8%D1%8F_%D0%BF%D0%BE%D0%B4_%D0%B2%D0%BB%D0%B0%D1%81%D1%82%D1%8C%D1%8E_%D0%9E%D1%81%D0%BC%D0%B0%D0%BD%D1%81%D0%BA%D0%BE%D0%B9_%D0%B8%D0%BC%D0%BF%D0%B5%D1%80%D0%B8%D0%B8

8https://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%94%D0%B0%D1%82%D0%BE%D1%82%D0%B5%D0%BA%D0%B0:Srpske_privilegije_1732.jpg

9 https://sh.wikipedia.org/wiki/Velika_seoba_Srba

10 G. A. Rali i M. Potli,”Sintagma”, str. 529, knjiga br. V. s Katalogom autokefalnih crkava, Atena, 1855. g.

11 HDA – Saborski dnevnik, CXXIV Sjednica održana dne 19 ožujka 1887.

12 http://tinypic.com/view.php?pic=14nk041&s=8#.WCr6ZnXhDVN

13 http://www.cpc.org.me/latinica/istorija_crkva.php?id=3

14 Petar Požar, Hrvatska pravoslavna crkva u prošlosti i budućnosti, Zagreb 1996., str. 67.

15 http://azbyka.ru/otechnik/pravila/kanony-pravoslavnoj-tserkvi-grabbe/

16 Ante Pavelić, Hrvatska pravoslavna crkva, Madrid 1984., str. 16.

17 Petar Požar, Hrvatska pravoslavna crkva u prošlosti i budućnosti, Zagreb 1996., str. 195.

18 Isto, str. 342.

19 http://www.svetosavlje.org/biblioteka/zakoni/UstavSPC.htm

20 http://www.dzs.hr/

21http://ec.europa.eu/transparencyregister/public/consultation/displaylobbyist.do?id=461157715249-43&locale=hr#hr

22 http://azbyka.ru/otechnik/pravila/kanony-pravoslavnoj-tserkvi-grabbe/


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •