Dalija Orešković – žena koja nije čitala

Nekad sam mislio da je Dalija Orešković dvolična, da namjerno izgovara netočnosti kako bi pogurala svoju političku ideju i dopala se vlastitoj publici. Ali nakon serije njezinih objava postalo je jasno: Dalija ne glumi, Dalija stvarno vjeruje u ono što govori. A to je mnogo veći problem jer neznanje je pogubnije nego laž.

Najnoviji dokaz stigao je u obliku poruke koju je Kelemincu i društvu okačila na drvo, kao da je riječ o školskom projektu iz građanskog odgoja. U poruci je prosvjednicima velikodušno ponudila Domaćicu i Pelinkovac, uz napomenu da su to “komunistički proizvodi” jer Kraš nosi ime Josipa Kraša, a Badel ime Marijana Badela.

Problem je samo jedan – ništa od toga nije istina. Kraš je nastao 1911. u Austro-Ugarskoj, kao privatna tvornica čokolade Union. Badel je nastao 1862., kad je Franjo Pokorny proizvodio likere koji su se pili na europskim dvorovima, uključujući i francuski carski dvor Napoleona III.

Komunisti su te tvornice samo zatekli, nacionalizirali, preimenovali i proglasili svojim izumom. To je povijest koja se može pročitati u svakoj ozbiljnoj knjizi, arhivu ili gospodarskoj kronici.

Da Dalija čita – i misli – vjerojatno bi se zapitala zašto se tvrtka koja proizvodi Pelinkovac zove “Badel 1862.”

. Ako je to i pročitala ona očito vjeruje da je riječ o štamparskoj grešci i da bi zapravo trebalo pisati “Badel 1945.”, jer u njezinoj verziji povijesti sve počinje tek kad Partija dođe na vlast.

Austro-Ugarska? Trojedna Kraljevina? Banovina Hrvatska? NDH? Sve to za Daliju ne postoji. Povijest je za nju kao televizijska serija: prva epizoda počinje 1945., a sve prije toga je “prethodno u Jugoslaviji”.

U stvarnosti, više od 70 posto hrvatskih tvornica nastalo je u vrijeme Austro-Ugarske i Trojedne Kraljevine pod Franjom Josipom i blaženim Karlom IV. Ostatak je nastao pod Kraljevinom Jugoslavijom, Banovinom Hrvatskom ili za NDH. Komunisti su ih oteli rasnijim vlasnicima i preimenovali.

Kako su komunisti izgubili stolicu – slučaj “Florijan Bobić”

U slučaju “Tvornice namještaja Florijan Bobić”, koju je 1892. u Ludbregu utemeljio francuski poduzetnik i pionir zrakoplovstva Charles Alexandre de Lambert, nije išlo glatko. Njegova tvornica, poznata pod imenom “Mundus”, bila je europski simbol dizajna i kvalitete – legendarne stolice od savijenog drva stajale su u kavanama od Beča do Pariza.

A onda su došli partizani. Tvornicu su preoteli i preimenovali po narodnom heroju Florijanu Bobiću, jer je u socijalističkoj estetici sve moralo imati ideološki pečat.

No tržište se nije dalo prevariti – kupci su i dalje tražili Mundusove stolice, a ne “herojske” verzije. Kad su to shvatili, komunističke vlasti su se dosjetile genijalnog rješenja: opet su promijenile ime. Tvornica je postala “Mundus Florijan Bobić” – kompromis između tržišta i ideologije, između Beča i Partije.

Rezultat? Ni tržište ni ideologija nisu bili zadovoljni. Kupci su i dalje tražili Mundus, a komunisti su i dalje tražili smisao.

Tako je završila priča o jednoj od najpoznatijih tvornica namještaja u Hrvatskoj – simbolu kako se povijest ne može preimenovati dekretom, niti se tržište može uvjeriti da stolica bolje stoji kad nosi ime narodnog heroja.

“Rade Končar prevario Nadu Dimić”

A kad smo već kod komunističke “kreativnosti”, vrijedi podsjetiti na jednu od poznatijih redakcijskih drama iz doba Vjesnika. Komunisti nisu imali mašte s imenima, pa je novinar, potpuno nevino, u  gospodarskoj rubrici objavio naslov: “Rade Končar prevario Nadu Dimić.“

Tek kad je članak izašao, redakcija je shvatila da je upravo objavila najneugodniji ljubavni roman socijalističke epohe. Takva je bila njihova “industrija” – tvornice koje su naslijedili od Austro-Ugarske i naslovi koje su naslijedili od vlastite maštovitosti.

I tu je srž problema – Dalija ne širi propagandu. Ona širi ono što misli da je istina. A to je puno gore. Jer kad političarka počne vjerovati u vlastite mitove, onda mitovi postaju politika. A kad mitovi postanu politika, onda povijest prestaje biti povijest i postaje dekor za ideologiju.

Dalija Orešković nije žena koja laže. Dalija je žena koja nije čitala. A to je, u zemlji koja je preživjela pet država u sto godina, najskuplji oblik neznanja.

M. Marković/Foto: Ilustracija