U Kaštel Sućurcu 5. prosinca 1941., saveznici su bacili bombu na župnu crkvu za vrijeme mise i ubili 98-ero ljudi. Od tog broja 68 ljudi se nalazi u Jasenovcu na popisu žrtava NDH.
Vrijeme je da se konačno dozna ime i prezime svake jasenovačke žrtve bez obzira na njezinu nacionalnu pripadnost. U Jasenovcu je počinjen zločin i to nitko normalan ne može negirati.
Za vrijeme NDH u Jasenovcu je otvoren logor. No, on je radio i nakon 1945. jer su ga komunističke vlasti koristile za ubijanje svojih političkih neistomišljenika pa i pripadnika NDH.
Jugoslavensko-komunistička mašinerija nakon otkrića oko 400 kostura i to mahom ostataka ubijenih Hrvata, umjetno je na popis jasenovačkih žrtava, a on se popeo na oko 83.000 ljudi, ubacila raznorazna imena ljudi koji su stradali na drugim mjestima, tijekom NOB-a, ili čak od savezničkih bombardiranja.
Drugi mit koji se mora razbiti jest srpska uloga u Drugom svjetskom ratu. Srbija je, naime, bila pronacistička. U samoj Srbiji antifašistički pokret nije nikada bio jak. U travnju 1941., nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, nacistima je potporu dala službena Srbija i vlada Milana Nedića.
Srbija je odmah po tom sporazumu implementirala rasističke zakone protiv Židova i Roma. Prvi je bio obilježavanje Židova žutom vrpcom na kojoj je pisalo Jevrejin-Jude.
Ta je odredba stupila na snagu 19. travnja 1941., odnosno mjesec dana prije nego u NDH gdje je, unatoč glasnim kritikama kardinala Stepinca i Crkve u Hrvata, prihvaćena 21. svibnja 1941. U kolovozu 1941. postignut je tajni dogovor da bi se sredinom studenoga 1941. četnički vojvoda Draža Mihailović, sastao s njemačkim vojnim izaslanstvom u selu Divci pokraj Valjeva. Mihailoviću su nacisti dali oružje za borbu protiv partizana. Štoviše, i Srpska pravoslavna crkva je javno izrazila da podupire naciste.
I to su činjenice kojima s najviših državnih razina treba odgovoriti Vučiću ili Dačiću.
Da je u Jasenovcu bila ubijena i samo jedna nedužna žrtva – bilo bi previše. No, sustavna manipulacija Jasenovcem i njegovim žrtvama je stravična. A za Hrvatsku, kao i za povijesnu istinu, potpuno neprihvatljiva. Potez službenog Beograda i Srbije, koji su u sjedištu UN-a u New Yorku organizirali izložbu o Jasenovcu s potpuno izmišljenim i falsificiranim podatcima, očekivani je nastavak velikosrpske politike. Jasenovac za tu velikosrpsku politiku ima strateško značenje.
Naime, na jasenovačkom mitu – kakvog nam serviraju deklarirani četnici, a kakav se ovih dana može vidjeti u sjedištu UN-a – Srbija je i u vrijeme bivše države držala Hrvate pod vodom, stigmatizirajući ih i optužujući za suradnju s nacistima, izmišljajući stotine tisuća jasenovačkih žrtava. Te su žrtve dobro poslužile i kao opravdanje za velikosrpsku agresiju na Hrvatsku devedesetih, a isto tako dobro služe i sada da se od Hrvatske iskamči sve ono što se nije uspjelo agresijom devedesetih.
Ključno je, međutim, kako će se Hrvatska u cijeloj toj priči postaviti prema Srbiji. Dosadašnja hrvatska politika njegovanja dobrosusjedskih odnosa nije se pokazala nimalo učinkovitom. Ni ne će! Jer službena Srbija čiju okosnicu i aktualno političko vodstvo čine deklarirani četnici, nije odustala od velikosrpske politike. Uostalom to se zorno vidi iz izjava njihovih čelnika, ali i po ponašanju njihovih satelita u Hrvatskoj, kao što je to Pupovac.
Međutim, Hrvatska na to ne smije ostati skršenih ruku, glumiti finu damu i pustiti da osvajačka i agresivna ali uhodana politika sustavno razvija tezu o Hrvatskoj kao genocidnoj državi. Na grube provokacije treba odgovoriti.
Jedan od dobrih odgovora bio bi taj da se napokon razriješi pitanje Jasenovca na način da se konačno dozna ime i prezime svake žrtve bez obzira na njenu nacionalnu pripadnost. Ali i imena onih koji su počinili zločin u Jasenovcu. U Jasenovcu je počinjen zločin i to nitko normalan ne može negirati.
Za vrijeme NDH u Jasenovcu je otvoren logor. No, on je radio i nakon 1945. jer su ga komunističke vlasti koristile za ubijanje svojih političkih neistomišljenika pa i pripadnika NDH. I ta se povijesna činjenica danas javno ističe sa svih razina. Nedopustivo je da se pojedinim ispolitiziranim i interesnim udrugama kao i Srbiji dopušta da barataju brojkom od 700.000 ubijenih, iako su ako su jugoslavenske vlasti još šezdesetih godina provele temeljite ekshumacije u Jasenovcu i pronašle maksimalno 400 kostura. I to ponajviše Hrvata.
Jugoslavensko-komunistička mašinerija nakon takvog otkrića umjetno je na popis jasenovačkih žrtava, a on se popeo na oko 83.000 ljudi, ubacila raznorazna imena ljudi koji su stradali na drugim mjestima, tijekom NOB-a, ili čak od savezničkih bombardiranja.
Navest ću jedan konkretan primjer.
U Kaštelima, točnije u Kaštel Sućurcu, 5. prosinca 1941., saveznici su bacili bombu na župnu crkvu za vrijeme održavanja svete mise i ubili 98-ero ljudi. Od tog broja 68 ljudi se nalazi u Jasenovcu na popisu žrtava NDH, a njihova se imena mogu pronaći na mrežnim stranicama “Jasenovac Research Institutea”, odnosno u Židovskom muzeju u Washingtonu.
Zanimljiv je i slučaj, odnosno svjedočanstvo Slavena Letice, čiji je brat Slaven Vicent Letica, umro u logoru u El Shattu 24. travnja 1944., a vodi se kao žrtva ustaškoga sabirnog logora Jasenovac.
Takvih je svjedočanstava na stotine i dovoljno objektivnih razloga i dostupnih i potkrijepljenih materijalnih činjenica, kao i svjedočanstava žrtava Jasenovca, da se krene u stvarno utvrđivanje istine.
I ne samo radi ugleda Hrvatske, nego i radi svih žrtava Jasenovca, pa i onih komunističkih o kojima radi političke korektnosti moramo (i danas?!)) šutjeti. Nažalost, hrvatska službena politika i diplomacija nikad nisu uložili kvalitetan napor, ne da opravdaju bilo čiji zločin – jer zločin se ne može opravdati nego isključivo osuditi – već da istinu stave tamo gdje joj je mjesto i da Jasenovac prestane biti nešto čime će se manipulirati.
Drugi mit koji se mora razbiti jest srpska uloga u Drugom svjetskom ratu. Srbija je, naime, bila pronacistička. U samoj Srbiji antifašistički pokret nije nikada bio jak. U travnju 1941., nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, nacistima je potporu dala službena Srbija i vlada Milana Nedića.
Srbija je odmah po tom sporazumu implementirala rasističke zakone protiv Židova i Roma. Prvi je bio obilježavanje Židova žutom vrpcom na kojoj je pisalo Jevrejin-Jude. Ta je odredba stupila na snagu 19. travnja 1941., odnosno mjesec dana prije nego u NDH gdje je, unatoč glasnim kritikama kardinala Stepinca i Crkve u Hrvata, prihvaćena 21. svibnja 1941.
U kolovozu 1941. postignut je tajni dogovor da bi se sredinom studenoga 1941. četnički vojvoda Draža Mihailović, sastao s njemačkim vojnim izaslanstvom u selu Divci pokraj Valjeva. Mihailoviću su nacisti dali oružje za borbu protiv partizana. Štoviše, i Srpska pravoslavna crkva je javno izrazila da podupire naciste.
I to su činjenice kojima s najviših državnih razina treba odgovoriti Vučiću ili Dačiću.
Foto: Ž. Knežević/novosti.rs
Bivša ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić komentirale je pregovore nakon izbora. Tvrdi da je domaća…
Predsjednik Vlade Andrej Plenković sudjelovao je na svečanom otvorenju nove zgrade Srednje škole Čakovec, a…
Nakon nove akcije EPPO-a u kojoj su uhićeni bivši pomoćnik ministrice, bivši dekan i bivši profesor…
Komentiraj