Domagoj Vidović: Što svaki Hrvati mora znati o Ruđeru Boškoviću

O knjizi Stipe Kutleše “Ruđer Bošković: znanstvenik, književnik i diplomat“. Kad neće država, hoće neumski župnik.

Zemlja je okrugla, pa nije neobično da se i događaji ponavljaju kad nam se matični planet vrati na početnu točku. Tako se i ja ovih dana vraćam negdje u svibanj ili lipanj 2010. Već su polako počele vrućine, slobodno vrijeme između odlazaka na teren kratio sam u Neretvanskome zaljevu, a večeri provodio u omiljenome društvu u župnoj kući u Neumu.

Domaćin mi je bio istaknuti i nikad dovoljno priznati povjesničar, spiritus movens svega hrvatskoga i katoličkoga u Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji (pa i ne samo u njoj) i tadašnji neumski župnik don Ivica Puljić, iz Hutova bi se u suton spustile najneumornije noge jugoistočne Hercegovine u vlasništvu Stanislava Vukorepa, a gdjekad bi nam se, ovisno o obvezama, pridružio stolački Salamun, nažalost blagopokojni Željko Raguž.

„Kuhaju opet nešto“, otvorio je sijelo don Ivica. „Što sad?“, strogo će Stanislav. „Spremaju se u povodu 300. obljetnice rođenja Ruđera Boškovića prirediti skup nakon kojega bi se novoizgrađena zračna luka u Trebinju prozvala po Ruđeru Boškoviću.“ „A što ćemo mi?“ uglas smo viknuli sva trojica. „Jedino što možemo. Treba novi broj Humskoga zbornika posvetiti Boškoviću, napisati sve o njegovu podrijetlu, o našim crkvama koje su prisvojili, sve o prostoru od Zavale do Orahova Dola jer već se naveliko piše da je naš učenjak podrijetlom Srbin, a i crkve su s motivom pletera po njihovu mišljenju, dakako, srpske.“

Rečeno – učinjeno. Nakon nešto više od godinu dana, točno u obljetničkoj godini objavljen je opsežan zbornik s 28 radova na 463 stranice pod don Ivičinom paskom.

Usto se Orovce (stanovnike Orahova Dola) naučilo temeljnim činjenicama o Boškovićevu podrijetlu (od toga da su svi Boškovići u jugozapadnome dijelu Popova stoljećima katolici i da je Ruđerov rođeni stric bio katolički svećenik, don Ilija, preko toga da je Ruđerova sestra Anica vodila računa o imanju u rodnome selu svojega oca Nikole do toga da su se prvi pravoslavci u Orahovi Do doselili tek u XX. stoljeću) za slučaj da ih zaskoče već pripravljeni regionski mediji.

Sve su te pripreme i objavljeni zbornik doveli do toga da je od simpozija s druge strane Popovskoga polja i imenovanja trebinjske zračne luke (koja do danas nije izgrađena) po Boškoviću ostao tek sanak pusti.

Don Ivica je tad (i još mnogo puta) dokazao kako nije nužno da kulturnu politiku provode političari, dostatno je imati malu, ali odvažnu skupinu ljudi.

Uostalom, već je početkom 2012. tadašnji srpski predsjednik i navodni hrvatoljubac Boris Tadić izjavio kako je Ruđer Bošković Srbin katolik, a jedini koji mu je to iz Kukuriku-koalicije suvislo spočitnuo bio je dubrovački gradonačelnik Andro Vlahušić. „Isusovac Srbin. Svašta!“, glasio je britak odgovor na uobičajeni rafal od istočnijeh strana.

Svi su drugi prešutjeli ili odgovorili riječima koje ni poslovično dvosmislena Pitija ne bi razumjela, a slijeva se u medijima pisalo o navodno podijeljenome podrijetlu Ruđera Boškovića iako je bilo očito da ama baš nitko od člankopisaca o samoj temi pojma o pojmu nije imao. Hrvatski tjednik se može pohvaliti činjenicom da su u spomenutome pothvatu sudjelovala dvojica njegovih današnjih suradnika.

Da vas još malo zadržim u neizvjesnosti, prvo ću, iako to nije pristojno, spomenuti moju malenkost. Drugi je, dosta je bilo odgađanja, bio Stipe Kutleša.

Društvena odgovornost Stipe Kutleše

Stipe Kutleša Boškovićevim se likom i djelom bavi duže od četiri desetljeća. Još je 1988. objavio članak Građa za bibliografiju Josipa Ruđera Boškovića, a uz mnogobrojne članke koji obrađuju Boškovićev nauk (tim ću pojmom za ovu prigodu obuhvatiti vrlo opsežan opus jednoga od najvećih hrvatskih umova) objavio je 2012. knjigu Filozofija Ruđera Boškovića.

Prije nekoliko je mjeseci Kutleša, kako u svojoj ocjeni navodi još jedan tjedničar Marito Mihovil Letica, „napisao po mnogočemu izvrstan vademecum čiji sadržaj može biti poticajan i koristan ne samo studentima i profesorima, nego i svim znatiželjnicima koji iz znanstvenih i općekulturnih interesa žele upoznati Boškovićevu filozofsku i ujedno prirodoznanstvenu ostavštinu, k tome i njegove zasluge u diplomaciji, pjesnička ostvarenja, poduhvate u geodeziji, građevinskoj struci, arheologiji, a uza sve i doznati o njegovu podrijetlu i hrvatskoj narodnoj pripadnosti“.

Ovaj bih dio Letičine ocjene Kutlešine knjige Ruđer Bošković: znanstvenik, književnik i diplomat dopunio tek mišlju kako je Stipe Kutleša ovom knjigom još jednom iskazao iznimnu društvenu odgovornost koju bi svaki hrvatski znanstvenik trebao iskazivati (a iz prakse razabiremo da to čine tek rijetki) jer je za hrvatsko društvo od znanstvene i/ili salonske rasprave o Boškovićevu nauku daleko važnija i poučnija rasprava o Boškovićevu podrijetlu.

Nju, nažalost, nije dokončalo izlaganje pape Benedikta XVI. na skupu posvećenomu tomu našem velikanu u Rimu 2011. tijekom kojega je učeni papa Boškovića nazvao velikim sinom hrvatskoga naroda. Raspravu nije dokončao ni papin govor tijekom pastirskoga pohoda u lipnju iste godine Zagrebu kad je, među ostalim, izjavio: „Odajemo priznanje slavnomu Hrvatu!“

Upravo su na pitanju Boškovićeva podrijetla padali mnogi naši javnici nikad se dovoljno ne uputivši u temu, ponajprije stoga što su bili zavedeni činjenicom da je istočna Hercegovina danas uglavnom nastanjena Srbima. Tako su i neki istaknuti hrvatski intelektualci hercegovačkih korijena poput Nina Raspudića za Boškovića tvrdili da nije sigurno je li Hrvat ili Srbin, ali da je sigurno da je Hercegovac.

To možda jest duhovito i rečeno u dobroj namjeri, ali ne podiže svijest o hrvatstvu dijelova istočne Hercegovine (više kad je riječ o zagrebačkoj kulturnoj sceni, pa donekle i onoj unutar međa Republike Hrvatske, nego o Boškovićevim suzavičajnicima koji su itekako svjesni tko su i što su jer se ne rađaju slučajno na jugoistoku Zemlje Hercegove od XIII. stoljeća nositelji imena Hrvoje i Hrvatin).

Kutleša, dakako, nije zapao u tu zamku svjestan žilavosti velikosrpskih posezanja koja su započela izmišljanjem srpskoga podrijetla spomenutoga hrvatskoga uglednika i Boškovićâ općenito. Napomenimo da je s tim u znanosti otpočeo još srpski filozof Branislav Petronijević u drugoj polovici XIX. stoljeća, a s žilavosti tih posezanja usporediva je jedino njihova neutemeljenost.

Kako katoličiti katoličko selo?

Kutleša u knjizi, ponajprije u poglavlju Prisvajanja Boškovića, iznosi temeljne podatke o rodoslovlju Boškovićâ iz Orahova Dola u Popovu (koje je još 2011. temeljito obradio Marijan Sivrić), činjenicu da je Ruđerov rođeni stric bio ravanjski župnik don Ilija Bošković (a govorahu krivotvoritelji da je Ruđerov otac Nikola bio pravoslavac). Iznosi i podatak da je 1926. u Orahovu Dolu živjela tek jedna pravoslavna obitelj.

Tomu domećem podatak da je bila riječ o obitelji Vojislava Šešelja, izdanka popravoslavljene i posrbljene grane obitelji Šešelj, koja se 1925. iz obližnje Muhareve Ljuti doselila u kuću solunskoga borca Đure Vladičića, prvoga pravoslavca u selu koje se u povijesnim vrelima prvi put spominje 1284. (pa neka samozvani povjesničar Goran Šarić objasni otkud mu zamisao da je potpuno katoličko selo prije 150 godina trebalo ponovno katoličiti). Koliko je Orahovi Do dubrovačkim Boškovićima bio na srcu, svjedoči činjenica da je dva legata zaklade obitelji Bošković Ruđerova sestra Anica ostavila svojoj rodbini u popovskome prazavičaju.

Kutleša spominje i putopise iz XV. i XVI. stoljeća u kojima Nijemci Konrad von Grünemberg (1486.), Bernhart von Breydenbach (1488.) i Arnold von Harff (1496.) te Englez Richard Guylford (1506.) Dubrovnik smještaju u hrvatsko kraljevstvo četiristotinjak godina nakon hrvatske unije s Ugrima.

Uostalom, sam je Bošković 1757. u Beču u povodu povratka pobjedničkih hrvatskih postrojba iz Sedmogodišnjega rata, koji je Austrija vodila protiv Prusa, zapisao: „Živio Hadik i naši Hrvati!“ Bošković, dakle, ni po podrijetlu (osobna su imena Hrvatin i Hrvoje u Popovu zasvjedočena od XIII. stoljeća, u drugoj polovici XVII. stoljeća iz Popova su i susjednoga Zažablja Mlečani novačili hrvatsku miliciju, a u Orahovu Dolu do početka XX. stoljeća nije živio ni jedan jedini pravoslavac), ni po rodnome gradu (Kutleša raskrinkava i krivotvorinu iz Dubrovačkoga kalendara za 1898. u kojemu je iz popisnice jednostavno izostavljena hrvatska sastavnica, ali se stalnim ponavljanjem laži hrvatska javnost već desetljećima zlostavlja), ni po osobnome svjedočenju (Hrvati su mu bili „naši“) nije mogao biti ništa drugo nego Hrvat.

Upravo zbog stalnih svojatanja Boškovića ostaje mali žal zbog toga što u izvrsnoj dokumentarno-igranoj nizanki Republika, čiji je tvorac Božidar Domagoj Burić, Popovac po podrijetlu, nije istaknuto Boškovićevo popovsko podrijetlo (koje je moglo biti uzrokom njegova pisanja o nadanjima kršćana da će Otomansko Carstvo propasti), a upravo je Boškovićevo podrijetlo posve neutemeljeno našim istočnim susjedima poslužilo kao sredstvo posezanja. Vjerujem da će biti prigode da se u nekome budućem dokumentarnom ili igranom filmu u kojemu će Bošković biti glavnom temom i taj podatak iznese. 

Igrao biljar, a nije pušio

Sad kad smo završili poglavlje o tome što bi svaki Hrvat morao znati o Boškovićevu podrijetlu, možemo se posvetiti i nekim pojedinostima iz Kutlešine knjige. Osobno mi je bilo zanimljivo kako su Boškovića doživljavali neki suvremenici.

Tako je francuski astronom Joseph Jérôme Lefrançois de Lalande Boškovića, osim kao iznimnoga znanstvenika, opisivao gotovo kao svetoga Jeronima, tj. kao osobu koja je ponešto živa i sklona tomu da plane u srdžbi, a slično ga je doživljavao i austrijski plemenitaš Karl Gotthard von Firmian ističući njegovu dalmatinsku ćud „koja po prirodi kao da ne nastoji ama baš ništa oko toga da zavije stvari u birane fraze“. Bilo je i onih koji su bili kritični prema Boškovićevoj blagoglagoljivosti, pa su smatrali da govori za desetoricu.

Mnogi suvremenici ističu njegovu povezanost s Dubrovnikom i njegovim okružjem. Ističe se tako njegova želja da pomogne „našem narodnom zavodu“ svetoga Jeronima u Rimu, ali i pojedincima poput pruskoga vojnika Đure Madžara iz Perasta, koji je izgubio vezu s rodbinom.

Poučne su i Boškovićeve misli o političarima, koje i danas mnogi smatraju nadnaravnim bićima (srećom broj im se smanjuje). Otrijeznimo se stoga uz Boškovićeve misli: „Ne možeš vjerovati kako idu posli svijeta svud: koliko je ludijeh čeljadi među onijem istijem koji se cijenu prvi politici.“ Usto je tijekom diplomatskoga spora između Dubrovačke Republike, Francuske i Engleske 1756. zapisao: „Gledat ću da budem što više matematik, a što manje politik; da dobru čovjeku najprva stvar na ovemu mjestu ima biti rođeno mjesto služiti.“

Za današnji je trenutak poučno i kako se Bošković u druženju s onodobnim vodećim svjetskim intelektualcima mogao osvjedočiti u nacionalizam pripadnika velikih naroda koji su ljude koji nisu njihovi sunarodnjaci podcjenjivali.

Bošković je druženja s perjanicama britanske intelektualne scene (poput Samuela Johnsona, Edmunda Burkea i drugih) iskorištavao kako bi ih upozorio na stanje u vlastitoj domovinu (tako je manje poznata engleska književnica Ellis Cornelia Knight, koja je poznavala Rajmunda Kunića i Antuna Sorga, vjerojatno barem dijelom Boškovićevom zaslugom prevela jednu pjesmu Ignjata Đurđevića, a na temelju je poznanstva s Boškovićem hvalila Hrvate, a među njima posebno Dubrovčane).

Izdvajam još i Boškovićeve rasprave s ateistima, poglavito s agnostikom Jeanom Baptisteom Le Rond d’Alembertom koje su me donekle podsjetile na rasprave kardinala Carla Marije Martinija i Umberta Eca. Iz Kutlešine knjige, među ostalim, doznajemo i da je Bošković volio igrati biljar, ali da nije pušio.

Kad će kulturna politika napokon početi pratiti znanstvene spoznaje?

Zaključno još jednom ističem kako je Stipe Kutleša jedan od rijetkih hrvatskih znanstvenika koji rado izlazi iz područja vlastite ugode (da ne rečem zone komfora) svjestan vlastite društvene odgovornosti (kako se u novogovoru naziva domoljublje). Hrvatsko je društvo potrebito ovakvih knjiga, knjiga u kojima se na popularnoznanstven način prikazuju dosezi hrvatskih velikana, ali i knjiga u kojima se ne prešućuju otvorena pitanja s kojima se već duže od 150 godina suočava hrvatsko društvo.

Podrijetlo je Ruđera Boškovića, naime, predmetom žudnje naših istočnih susjeda: isprva ga se kušalo proglasiti srbokatolikom, zatim mu se nastojalo posrbiti oca i/ili dalje pretke, a danas se pitanje njegova podrijetla relativizira i s gledišta jugoslavenske historiografije u Hrvatskoj i s gledišta velikosrpskih posezanja jer je savršeno jasno da je projekt posrbljivanja Boškovića propao jednostavno zato što je po svojemu prazavičaju, mjestu rođenja i životnomu izboru taj velikan činjenicom hrvatske kulture.

Ono što oblikovateljima hrvatske kulturne politike preostaje jest da ono što su znanstvenici nedvojbeno utvrdili prenesu na međunarodnu pozornicu, tj. da hrvatstvo Dubrovnika i njegovih velikana promiču kao neprijepornu činjenicu, a ne da se reagira tek kad netko za nečim ili nekim našim posegne. Stoga knjige poput ove ili barem njihove sažetke valja prevesti na svjetske jezike i tako utjecati na promjenu predodžbe o Hrvatima na planetarnoj razini. Posljedice stotinu pedeset godina starih posezanja neće se, naime, ukloniti same od sebe i svakidašnjim jadikovkama unutar hrvatskih domoljubnih krugova.

One se uklanjaju na temelju znanstvenih spoznaja koje postaju predmetom i sredstvom kulturne politike i promidžbe. Ako država ne zna kako se to čini, neka upita don Ivicu koji danas živi u Mostaru ili Stipu Kutlešu koji im je na dohvatu.

Na samome kraju pohvale upućujem urednici Slavici Stojan i Ogranku Matice hrvatske u Dubrovniku kao izdavaču zato što su, ne prvi put, prepoznali važnost teme koju autor obrađuje i zato što shvaćaju simboličku važnost činjenice da je u impresumu ove knjige naveden Dubrovnik.

Domagoj Vidović/ Hrvatski tjednik, 17. travnja 2025.