DP otvorio proces, Sabor ga pretvara u državni dokument: Hrvati u BiH traže prava, a ne milost

Predsjednik Sabora Gordan Jandroković 10. srpnja 2026. uputio je u proceduru „Prijedlog rezolucije o osnaživanju političkog položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini“. Riječ je o usuglašenom tekstu vladajuće koalicije, nastavku procesa koji je Domovinski pokret otvorio 1. lipnja Deklaracijom, a 17. lipnja nastavio objavom svoje Rezolucije.

Predložena saborska Rezolucija ima preambulu, devet točaka i obrazloženje. Preambula, duga dvije i pol stranice, služi kao političko-dokumentarna osnova. U završnom dijelu stoji: „Konstatirajući da su izmjene Izbornog zakona Bosne i Hercegovine, donesene na temelju Mostarskog sporazuma od 17. lipnja 2020., u dijelu izbornih pravila za Grad Mostar osigurale legitimno predstavljanje konstitutivnih naroda.“

No izostavljeno je da su istoga dana, prije potpisivanja Izbornih pravila, Čović i Izetbegović potpisali „Politički sporazum o načelima izmjena i dopuna Izbornog zakona BiH“, koji je bio uvjet hrvatske strane da se uopće pristupi potpisivanju mostarskih pravila.

Taj sporazum u točki 2. jasno propisuje izradu izmjena Izbornog zakona BiH radi osiguranja legitimnog izbora i legitimnog političkog predstavljanja konstitutivnih naroda i građana na svim razinama, uključujući Predsjedništvo BiH i domove naroda. Sporazum je potpisan uz nazočnost predstavnika SAD-a, EU-a, Ujedinjenog Kraljevstva, OHR-a i OESS-a.

Unatoč tome, Bakir Izetbegović je odmah poručio da bošnjačka politika sporazum neće provesti i da ga je potpisao samo kako bi dobio Čovićev potpis na Mostar, koji slijedi statut Paddyja Ashdowna i Bošnjacima osigurava paritetnu zastupljenost u Gradskom vijeću.

Mostar je 2013. imao 48,41 posto Hrvata i 44,18 posto Bošnjaka. Unatoč tome, Ashdownov statut ograničava broj vijećnika svakog naroda na najviše petnaest, što je model koji ne postoji ni u jednom drugom gradu u BiH. Zato isticanje Mostara u preambuli, bez cijelog političkog konteksta i činjenice da je sporazum potpisan političkom prevarom, ne može biti pozitivan primjer na koji se Rezolucija poziva. Upravo suprotno – taj primjer mora poslužiti hrvatskoj diplomaciji kao argument za pritisak na međunarodnu zajednicu i visokog predstavnika da nametnu provedbu sporazuma iz 2020. godine.

Bošnjačka politika to nikada neće učiniti sama. Izetbegović je godinama ponavljao da „njih ima više od 50 posto“ i da ih se „želi zbijati u 33 posto vlasti“, iako Dayton počiva na konstitutivnosti, paritetu i konsenzusu, a ne na brojnosti. Dayton ne bi ni bio potpisan da je brojnost bila kriterij. Bošnjačka politika to ne želi i, ako se Dayton počne provoditi u cijelosti, krenut će u rušenje poretka, kao što je Milošević rušio Jugoslaviju.

Bivši premijer Fadil Novalić 2021. je u Njemačkoj izjavio da Bošnjacima „ne treba više od 30 do 50 godina da ovladaju ovim prostorom“ i da Federacija, u kojoj čine većinu, predstavlja polugu za daljnje širenje.

U tekstu Rezolucije, u točki 1., stoji da hrvatski narod „u postojećim ustavnim okvirima i političkim okolnostima ne ostvaruje svoju ustavom zajamčenu konstitutivnost“. No istodobno se poziva na „ustavom zajamčenu konstitutivnost“.

Te dvije tvrdnje ne idu zajedno. Da bi se izbjegla kontradiktornost, tekst mora jasno navesti da su političke okolnosti nametnuli visoki predstavnici suprotno Daytonu. Time se precizno adresira izvor problema i izbjegava tumačenje da Hrvatska osporava međunarodne ugovore na koje se poziva.

Hrvatska je uspjela da se problem legitimnog predstavljanja ne samo razumije nego i dokumentira na međunarodnoj razini. To se navodi i u preambuli. No legitimno političko zastupanje nije moguće postići pregovorima s bošnjačkom politikom. Mora se ići prema onima koji su ovakvo stanje proizveli – visokim predstavnicima i međunarodnim akterima.

Primjer iz 2018. to jasno pokazuje. Nakon što je bošnjačka većina izabrala oba člana Predsjedništva iz Federacije, hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu i premijer Plenković obavijestili su EU da Hrvati nisu zastupljeni u Predsjedništvu. Nekoliko mjeseci kasnije trojica bivših visokih predstavnika – Bildt, Ashdown i Schwarz-Schilling – poslali su pismo Federici Mogherini u kojem optužuju Hrvatsku za „miješanje“ i brane izbor Komšića.

U pismu tvrde da Ustav BiH ne propisuje da članove Predsjedništva moraju birati pripadnici njihova naroda, iako Dayton jasno definira tročlano, tronacionalno Predsjedništvo, rotaciju predsjedatelja i mehanizme zaštite od preglasavanja.

Dayton su napisali ustavotvorci – predstavnici triju naroda. Jedan narod koji izabere dva člana Predsjedništva grubo ismijava Dayton. Šokantno je da oni koji su bili dužni provoditi Dayton javno brane takvo stanje i nazivaju ga „umjerenošću“, dok Hrvate optužuju za „sijanje straha“. Govoriti o „unakrsnom glasovanju“ u Federaciji gdje Bošnjaci čine više od dvije trećine biračkog tijela političko je licemjerje.

Izmjene Izbornog zakona radi legitimnog predstavljanja moraju se provesti ako je Dayton na snazi, a jest. Domovinski pokret zaslužuje priznanje što je otvorio temu i natjerao institucije da reagiraju.

Najveća vrijednost Rezolucije jest snažna podrška Hrvatskom narodnom saboru BiH. U točki 3. Sabor podržava izborne modele legitimnih predstavnika Hrvata, uključujući zasebnu izbornu jedinicu za izbor hrvatskog člana Predsjedništva. U točki 8. poziva državne institucije na nastavak suradnje s HNS-om. To je ključno, jer je HNS, unatoč snažnim udarima iz BiH i izvana, pa i iz Hrvatske, uspio održati konstitutivnost Hrvata „u sedlu“.

Podsjetimo, Stipe Mesić je poručivao da Hrvati „svoju sreću trebaju tražiti u Sarajevu“, a Vesna Pusić, ministrica vanjskih poslova u vladi Zorana Milanovića, tvrdila da je „Hrvatska izvršila agresiju na BiH“. Takva politika ne smije se ponoviti.

HNS će nakon listopadskih izbora morati jasno reći dosta izbornom neredu koji su proizveli visoki predstavnici. Smiješne su priče o vetu Hrvatske na pristupne pregovore BiH s EU-om. Veto u institucijama BiH već godinama drže bošnjačka i srpska politika, svaka iz svojih razloga. Jednako su smiješna dramatična pisma u stilu „sad ili nikad“, kao i politički pokušaji rušenja Vlade iz motiva koji nemaju veze s BiH.

Tražiti zaštitu Daytonskih prava Hrvata od Milanovića je besmisleno. Njegova politika, i kao premijera i kao predsjednika, sustavno zatvara Hrvatskoj vrata na međunarodnim adresama i čini državu nemoćnom.

Prosvjedi i izražavanje nezadovoljstva zbog preglasavanja po nacionalnoj osnovi dio su demokratskih standarda i mogu pomoći da međunarodni akteri shvate razmjere urušavanja Daytonskih prava Hrvata. No jednostrane pravno-političke intervencije Hrvatske u izborni sustav BiH proizvele bi štetu i ostavile Hrvatsku posve osamljenu. Nitko ne bi stao iza takvog poteza.

Hrvatska danas, kao članica EU-a i NATO-a, ima snažnu poziciju iz koje može utjecati na one koji odlučuju o BiH, bez da ugrozi vlastiti geopolitički položaj. Suprotno tome, bošnjačka politika ima snažnu podršku islamskih lobija i nezadovoljstvo Daytonom. „Prebrojili su se za ne daj Bože“, kako kaže Izetbegović, i čekaju.

Turski predsjednik Erdogan 2022. je u Zagrebu izjavio da je „problem nastao zbog Daytonskog sporazuma“ i da je Alija Izetbegović „morao potpisati sporazum i nije bio zadovoljan“. To jasno pokazuje smjer bošnjačke politike.

Zasad se bošnjačka politika zadovoljava onim što su im izmjenama Washingtonskog i Daytonskog sporazuma te Izbornim zakonom omogućili visoki predstavnici – kontrolom Federacije i izbornog procesa, a preko toga i pokušajem preuzimanja hrvatskih pozicija na razini BiH. Time bi dobili dvotrećinsku većinu u državnim institucijama, što bi ugrozilo i ustavnu poziciju Republike Srpske, koja se tome snažno odupire.

Marko Mamić/Foto: pxll