Jedna za pouku: mi Hrvati više nismo kmetovi mađarskih i inih grofova, nego slobodni ljudi i građani. Pa se onda tako trebamo i ponašati
Siđoh s vlaka na Glavnome kolodvoru usred najgore srpanjske žege. Uzeh ono malo stvari što mi je stalo u putnu torbu, pa na tramvajsku stanicu. Grad pust, sunce prži… Prži, dakako ne samo mene nego i par sredovječnih Japanaca koji su se obreli u našemu gradu.
Gledaju nešto u kartu Zagreba, pa im – vidim – ništa nije jasno. Priskočih da im pomognem i u tili čas riješismo problem: kada se gleda na kartu valja znati kako kartu treba orijentirati.
A u Zagrebu se lako orijentirati jer je “planina” (Medvednica) na sjeveru, “rijeka” (Sava) na jugu, a ulice se protežu u smjeru sjever-jug ili istok-zapad, što se jasno vidi i na karti. “Idite u smjeru sjevera, pa nakon što prođete tri parka doći ćete do središnjega trga”, dao sam im jednostavan savjet koji je svatko tko živi u Zagrebu mogao dati, pa znao i tek nekoliko engleskih riječi.
Japanci mi se zahvaljuju, drago im je što ih je netko mogao brzo i lako savjetovati, no to nije bilo drago čuti jednom postarijem gospodinu koji je sa mnom čekao tramvaj i čije sam društvo morao potom dijeliti pet-šest stanica.
“Zašto se mi Hrvati uvijek moramo nekome dodvoravati?”, on će na mene, a potom osu paljbu na Japance, jer kako nisu mogli naučiti desetak hrvatskih riječi kad su već došli u Hrvatsku. Očito nisu došli samo u Hrvatsku, mislim si ja, a i znanje se jezika ne sastoji samo u znanju riječi. Kamo bi došli kad bi morali naučiti jezike svih europskih zemalja koje su naumili obići. Na kraju krajeva nisu od mene očekivali da govorim japanski, nego engleski, koji je za njih još teži jezik nego za nas.
Je li Paul Modric Hrvat?
No ova posljednja argumentacija mome sugovorniku nije ništa značila. Trebao sam ih pustiti da se pate, u nepoznatom gradu i u nepoznatoj zemlji na vrelome suncu. Tako bih valjda pokazao da sam netko i nešto, a nas bih Hrvate pokazao kao samosvjestan i ponosit narod.
E, nije tako. Čovjek je u nevolji i valja mu pomoći, pogotovo kad te to ne stoji ni novca ni vremena. No to je već stvar shvaćanja situacije ili, bolje reći, mentaliteta. Civiliziran čovjek, građanin, ne osjeća se ni višim ni nižim od bilo kojeg drugog čovjeka, građanina – nikome se taj ne obraća s visoka, kao što ne dopušta da se itko njemu tako obraća.
Jednom sam pišući o dobitnicima Nobelove nagrade zapazio da bi jedan o njih, Paul Modric, mogao biti hrvatskoga podrijetla.
Nije mi dugo trebalo da pronađem njegovu elektroničku adresu te ga tim putem o tome priupitam. “Djed mi je bio Hrvat, a baka Crnogorka“, kratko je odgovorio već nakon dva sata pošto je primio moju poruku.
No sasvim sam drugačije iskustvo imao s jednim našim izdavačem, čovjekom iz – štono se kaže – naših južnih krajeva. Napisao sam rukopis knjige, ponudio mu ga, no ni nakon šest mjeseci nisam od njega dobio ni pozitivan ni negativan odgovor. Poslah jedan upit, e-poštom dakako, pa ništa. Onda napisah drugi, pa treći, pa… ni broja se ne zna. Na kraju mi prekipi, pa napisah da ne znam tko je lud u tom poduzeću.
Ipak je upalilo, jer je sad gospodin ravnatelj našao vremena da sa mnom razgovara. No razgovor se sveo na to da me uči – onako s visoka – o uljudnom ponašanju, poslovnom bontonu. Naravno, uzeo si je za pravo da bude prema meni bezobrazan, a sada kada je dobio istom mjerom drži prodike o lijepom ponašanju. Očito se navikao obraćati ljudima s visoka, da se drugi prema njemu ponašaju udvornički, puzavo, pa mu nije jasno kako se može i drugačije komunicirati.
Možda sam zauzeo krivi stav. Možda. Možda sam se trebao predstaviti kao veleumni znanstvenik kojemu je ispod časti razgovarati bilo s kime nižega ranga. No i za to se gospodin ravnatelj pripremio. Uspio je naime doktorirati u šestom desetljeću života, ne zato da bi se bavio znanstvenim radom (čemu kvalifikacija doktora znanosti služi) nego da bi s autorima i drugim svojim suradnicima – od kojih se mnogi mogu pohvaliti s ohoho zavidnim akademskim karijerama – mogao razgovarati onako kako kulturni i civilizirani čovjek ne razgovara nikada i ni s kime. No dokle će to ljudi moći trpjeti i kamo će ga dovesti takav primitivan način obraćanja i vođenja poduzeća to ga, čini se, nije briga. Dok ne zaboli…
I na kraju jedna za pouku: mi Hrvati više nismo kmetovi mađarskih i inih grofova, nego slobodni ljudi i građani. Pa se onda tako trebamo i ponašati.
Dr. sc. Nenad Raos/Foto: arhivska fotografija
