Malo je tko očekivao da će uoči Nedjelje Božjega milosrđa temu kršćanskoga milosrđa u hrvatskom društvu aktualizirati političari i (bivši) generali preko najavljene inicijative za pomilovanjem dvojice dužnosnika bivše Udbe pravomoćno 2016. godine osuđenih u Njemačkoj na najstrožu kaznu za ubojstvo hrvatskoga emigranta Stjepana Đurekovića, piše u autorskom komentaru Glas Koncila.
Ne samo da je nejasno s kojim je ciljem u doba velikih svjetskih napetosti i podjela pred hrvatsku javnost dodana nova umjetno stvorena točka razdora, nego je i nepojmljivo da je njihov odvjetnik u službenu proceduru 19. travnja (?) uputio zahtjev za pomilovanjem potkrijepivši ga i potpisima nekolicine hrvatskih generala koji smatraju da bi pomilovanjem pravomoćno osuđenih zatvorenika za zločin iz komunističkoga doba (1983.), koji sada izvršavaju kaznu u Hrvatskoj, predsjednik Republike Hrvatske učinio ni manje ni više nego – djelo milosrđa.
Iako ima razloga smatrati da je ta inicijativa novi čin, pa i naručena provokacija, u složenim političkim okolnostima i stalnim pokušajima destabilizacije hrvatske države, to što se počelo licitirati kršćanskom milosrđem zaslužuje barem djelomičan osvrt iz vjerničke perspektive.
Prema katoličkom nauku djela milosrđa jesu djela ljubavi kojima se pritječe u pomoć bližnjemu u njegovim tjelesnim i duhovnim potrebama. Duhovnim djelima milosrđa svakako pripada pohod bolesnima i utamničenima, bez obzira na to kakav zločin počinili.
No djelima milosrđa teško da pripada oslobađanje i pomilovanje onih koji su pravomoćno osuđeni zbog najgrubljega kršenja temeljnoga ljudskoga prava, prava na život, i to s predumišljajem.
To je slučaj s dvojicom bivših djelatnika jugoslavenskih sigurnosnih služba za koje je na poštenu suđenju dokazano da su bili nalogodavci ubojstva nevina čovjeka, a za taj se zločin nikad nisu javno pokajali, kamoli izrazili spremnost da sudjeluju u razotkrivanju zlostavljačke naravi sustava u kojem su nosili vrlo odgovorne službe.
Stoga je, simbolički gledano, opravdano pitanje koga bi se ili što zapravo pomilovalo jer naivno bi bilo svu pozornost usredotočiti samo na dvije osobe iz bivšega sustava.
Čistom manipulacijom moglo bi se stoga smatrati pozivanje na kršćansko milosrđe ako je cilj zahtjeva za pomilovanjem dvojice pravomoćno osuđenih nekadašnjih dužnosnika jugoslavenske obavještajne službe dio plana destabilizacije sadašnje vlasti, ili ako je to politička akrobacija za njezino učvršćivanje u odnosu na neke kadrovske neuspjehe.
Licemjerno je i preko kršćanskoga milosrđa i nastojanja rehabilitacije duha i duhova države koja je dokazano provodila ubijanje nedužnih stvarati nepotrebne razdore među braniteljima, pogotovo ako se zna da su se žeđajući za milosrđem davno raspucala usta obitelji stotina, pa i tisuća ubijenih i progonjenih.
O snazi starih struktura svjedoči i to da se za procesuiranje njihovih zločina nije uspjela izboriti ni jedna dosadašnja hrvatska vlast (štoviše, donosili su se i zakoni koji bi to spriječili).
Nepojmljivo je i to da se senzibiliziranje javnosti za opravdanost pomilovanja dvojice osuđenika provodi preko navođenja njihovih zasluga u obrani Hrvatske u Domovinskom ratu kod nabavljanja oružja, i to baš u kontekstu uspoređivanja sa sadašnjom ukrajinskom obranom pred agresijom Ruske Federacije…
Svaki čovjek, pa tako i zatvorenici, zaslužio je da mu se iskazuju djela milosrđa, a koliko je to Crkvi važno pokazuje i nesebično služenje zatvorskih dušobrižnika. Stoga je više nego neumjesno da se kršćanskim milosrđem kao djelom ljubavi netko služi kao političkom zakrpom, piše Branimir Stanić u Glasu Koncila
IZVOR:Glas Koncila 17/2022./ Foto:hrt
U derbi susretu 33. kola HNL-a, ali i cijele sezone, nogometaši Dinama su nakon preokreta…
Josip Broz Tito, doživotni predsjednik SFRJ, preminuo je 4. svibnja 1980. godine. Tog dana na…
Njemačkim se vlastima u nedjelju predao 17-godišnji tinejdžer, tvrdeći da je jedan od počinitelja nasilnog…
Komentiraj