Hodak o Thompsonu: Mladi su očitali lekciju Jaci, Radi, Sandri i Daliji

Trulo vrijeme. Supruga mi je ipak puna optimizma mada je došla iz grada “iscijeđena“. Na konvencionalno pitanje “Kako je vani?” kaže da je 33 C, a osjećaj je kao da je 50C. Evo, kako je osjećaj važan? No, preživjeti se mora bez obzira na Celzije. Sad smo kolateralne žrtve klimatskih promjena. A takve žrtve se ionako bilježe kao “nužni trošak”.

Prave žrtve započet će se brojati tek nakon Thompsonovog koncerta. Nakon toga počet će brojanje. Ako ste došli do nekog zaključka, zaobiđite ga. “U stvari, nema straha od letenja, postoji samo strah od padanja”, misli naš Tomo Mihanović.

Naslovnica Hrvatskog tjednika “Pjevajmo ljudi, neka Partija sudi” podsjeća na legendarnu 1971. g. Nakon sivih i turobnih godina komunizma, godine 1971. počela je dugo očekivana euforija. Matica hrvatska je bila na čelu kolone. Obračunavalo se s Milošem Žankom dok je Igor Mandić pisao projugoslavenske kolumne. Sve je sličilo na kraj “tvrdog komunizma”. Sve dok jednog jutra nisu počela hapšenja.

Oko 150.000 ljudi bilo je pozvano na “informativni” razgovor. Znam da su danas druga vremena. I hvala Bogu da jesu! Ali u podsvijesti uvijek nešto ostane, osobito kod nas starijih. Druge su okolnosti, sad je druga država, ali mediji su još uvijek njihovi pa vrag nikad ne spava. Država ponekad zna i iznenaditi.

Ono što je još važnije je da danas ipak imamo drugačiju policiju, a ne više onu komunističku “miliciju”. Nadam se da će “samoupravna” svijest naših institucija držati sve pod kontrolom. Ipak je najvažnije da narod koji se slio na Hipodrom ostane dostojanstven i nekonfliktan.

To je hrvatska mladež!

Organizatori koncerta su stvarno pripremili do sada kod nas još neviđeni spektakl sa scenografijom, rasvjetom i dronovima. To je doživljaj za pamćenje kakav može svojoj vjernoj publici prirediti samo najveći od velikih – Thompson. I ovaj puta se pokazalo kako Thompsonove pjesme ne šire nikakvu mržnju i nacionalizam nego je to bio repertoar svih njegovih ranijih i najnovijih pjesama koje uglavnom govore o obitelji, vjeri, povijesti i domoljublju.

Posebno je fascinantno bilo gledati stotine tisuća uglavnom mladih ljudi kako su s oduševljenjem pjevali i veselili se. To je hrvatska mladež! To je naša budućnost! Kad je konačno Thompsonu dopušteno da se s margina – osporavan, napadan, ismijavan i proskribiran – napokon pojavi na jednom takvom mega koncertu, pokazalo se kako Hrvati, a ne Hrvateki, u stvari dišu – zajedno, složno i domoljubno. Zato je ovaj događaj bio više od samog glazbenog koncerta. Bila je to demonstracija hrvatskog zajedništva, manifestacija domoljublja i vraćanje korijenima. Thompson je napokon doživio satisfakciju. On je simbol naših mladih.

To je sve naravno diglo tlak naših antifa i jugofila do neba. Rada Borić se jednom pitala kako je moguće da toliko mladih vjeruje u Boga. Sad su sa škrgutom zubiju progresivni antife i jugo-nostalgičari morali gledati povorke mladosti kako se satima slijevaju na Hipodrom i kasnije s njega kućama. Sva tridesetogodišnja zaglupljivanja naših ljevičarskih medija i dežurnih “ideologa” pala su u vodu.

Mladi im ne vjeruju, ne šljive njihove jeftine progresističke frazetine. Mladi su prepoznali u Thompsonu i njegovim pjesmama istinske i trajne vrijednosti za koje vrijedi živjeti. Nije to woke ideologija ni liberalne gluposti. Ono što vrijedi je trajno i osigurava budućnost pojedinca i naroda. A to su obitelj, vjera, nada, domoljublje i poštovanje vlastite tradicije i nacionalnog identiteta. Thompson je tome bio oduvijek vjeran i kao čovjek i u svom radu, a to se prepoznaje i kad – ili baš kad – ga se htjelo pod svaku cijenu ušutkati.

Čuo sam, mada možda i nije točno, da kola najnovije medicinsko izvješće: U subotu je između 23 sata i tri sata ujutro u Hitni objedinjeni prijem KBC-a Rebro navodno primljeno 179 pacijenata možemovaca, jugovića i ljevičara. Kako navodno kaže kolega liječnik, na hitnom kardiološkom prijemu su još na promatranju, između ostalih, navodno i Sandra Benčić zbog koncertom izazvane aritmije, Milorad Pupovac zbog zadobivene angine pektoris i Rada Borić kojoj su se sastali ljevičarski tlakovi. Na hitnom urološkom prijemu su navodno primljeni Mile Kekin zbog napada bubrežnih kamenaca u obliku petokrake i Bojan Ivanišević zbog konzumacije ustaških pića na Hipodromu.

Pravi primjer kompleksaštva dao nam je Vatroslav Ivušić iz Dubrovnika. On se obratio predsjedniku Vlade Plenkoviću sa zgodnim pitanjem, ali ujedno i s odgovorom. Radi se o novcu koji Vlada izdvaja za Pupovčeve Novosti. Naime, odgovor je šutnja, a šutnja je zlato. Kad bi se sva lova koju Plenki u godinu dana transferira Pupiju pretvorila u zlato onda bi Hrvateki bili k’o frigijski kralj Midas.Hrvateki su jedinstveni narod. Napadnu nas, okupiraju nas, dobijemo četverogodišnji rat i na kraju sve plaćamo skupom lovom. Raritetni narod, nema što.

U svojoj kolumni “Via facti” u HT-u Josip Jović daje analizu hrvatskog poltronstva: “…ratni pobjednici postaju poraženi u miru te plaćamo za svoje pobjede…” Nama se jednostavno ne isplati pobjeđivati. Previše je tu slučajnosti da bi bilo slučajno.

Mladen Kuka, čovjek koji je prvi otkrio Jazovku 1989.g., s pravom je zgrožen što do sada ni jedan hrvatski predsjednik države ili predsjednik Vlade nije nikada odao počast žrtvama Jazovke. Jedini koji se do sada angažirao oko tih žrtava je ministar Tomo Medved. Stoga je sasvim logično i potrebno osnovati bar neko povjerenstvo, ako se ne želi nešto više, koje bi istraživalo te stravične zločine komunista i na dostojanstven način pokopalo njihove ostatke u domovini. Na čelu tog povjerenstva će biti Ivan Penava. OK!

Međutim, komunjarama i jugofilima se to nikako ne sviđa. Prvo su izrugali Penavu da će se odsada baviti “mrtvacima”, a potom i Plenkija što je sve to uopće dopustio. Zaista je nepojmljivo da se može biti toliko bešćutan i zadrt pa da se ne može prihvatiti, ni osamdeset godina nakon što su se sve te tragedije događale, objektivni pristup prema tolikim žrtvama. A sve to samo iz ideoloških razloga. O Bože, pomozi im…

Kaže Tomo Mihanović: “Da bi istina izašla na vidjelo, netko hrabar mora je iznijeti.”

Zvonimir Hodak/Foto: FaH