Hodak: Zakuhalo u Zagrebu, ekstremna ljevica je u naletu

Zakuhalo je u Zagrebu, glavnom gradu ove naše male države. Digli su se na svoje rahitične noge nelustrirani koji bi sad druge lustrirali. Počelo je s preimenovanjem ulica.

I dok se grad, kako crta Felix, guši u loše reguliranom prometu, tema promjene naziva ulica je od “životne važnosti”, napose za sve one koji od plaće žive do dvadesetog u mjesecu, a poslije posuđuju, zadužuju se ili peglaju minuse na karticama.

Zagrebački ljevičari i jugonostalgičari prosto ne mogu “da veruju” za što su se njihovi drugovi preci borili. Kako to da još u Zagrebu nema ulice Aleksandra Rankovića, Koče Popovića, Slobodana Miloševića, Mike Špiljka… Ekstremna ljevica, koja je u naletu u glavnom gradu svih Hrvata, konačno je opet došla na štih. Oni će se obračunati s “ustašlukom” koji se po njima širi zemljom poput otrovnog plina.

Zato drugovi oprez! Pokažimo da nas ima i da mi imamo vlast. Malo ćemo zastati sa širenjem naše woke ideologije, ali ćemo zato očistiti grad. Ako već ne možemo od smeća iliti otpada, onda bar od “ustaša” – prvo mrtvih, a potom i živih. Ljevičari iz zagrebačke skupštine zagađuju javni prostor ne samo svojim izričajem nego i svojom nazočnošću.

Ivica Marijačić u Hrvatskom tjedniku ima točnu dijagnozu. Kad umre neki politički “Jugoslaven”, bio on uspješan pjevač, sportaš, glumac, novinar, političar ili znanstvenik, javno žalovanje preraste u bal i teror jugo-nostalgije koji se ogleda u rečenici: “da su svi bili takvi, rata ne bi bilo”.

O Halidu i Oliveru 

A istina je sljedeća: da su svi bili takvi kao što su ’90-ih bili Nikola Pilić, Goran Bregović, Halid Bešlić, Ivica Osim, naročito Budimir Lončar i drugi, danas bi na prostoru BiH i Hrvatske bila Velika Srbija sa Srebrenicama i Bleiburzima na svakom koraku. Ljevičari/jugo-nostalgičari su istrenirani majstori glorifikacije svojih istomišljenika. Samo jedinstveni Oliver Dragojević, iako nije bio politički Jugoslaven, ima izuzetan tretman ravan ljevičarima koji su nas ostavili.

Mnogima se neće svidjeti ova tema, ali ona je objektivno gledajući istinita. I u slavonskim bećarcima se ponavlja refren “bolji naši nego vaši”.

Recimo, Halid Bešlić je bio dobar i vrlo popularan pjevač. Možda je glazbena ikona u BiH, ali u Hrvatskoj sigurno nije bio. S druge strane Ivo Robić je bio dobar i još popularniji pjevač ne samo u Hrvatskoj nego i u Njemačkoj i drugim zemljama. Njegov odlazak s ovog svijeta prošao je s tugom fanova, ali bez ikakva spektakla.

Uglavnom, nameće se jedan zaključak: javno žalovanje za Halidom, koje traje već drugi tjedan, u okviru je emocija, normalno i uobičajeno. Međutim, žal za njim u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu, Splitu… ima, osim pojačane tuge, i drugu dimenziju. Nije li to ujedno i izraz tuge i čežnje za Jugom koja kod nekih još uvijek nije umrla. Tako je odlazak izuzetno popularnog Halida postala još jedna prilika za ofucanu poruku: Mi “Jugoslaveni” još smo tu. Čekamo strpljivo. Vidite koliko nas ima. Da, bilo vas je i 1991. još puno više, bili ste naoružani do zuba, pa ništa. “Uzalud vam trud pjevači, za druge su dunje žute”.

Malo sam zapostavio Oscara Wildea. On kaže: “Neki su toliko opsjednuti obrazovanjem i odgojem drugih da nemaju vremena ni za vlastito obrazovanje.”

Kad sam u velikim nevoljama odbijam sve osim hrane, pića i novca!

Snješka  se rasplakala

Snježana Banović, kazališna redateljica, bivša cura Johnnyja Štulića, skoro se rasplakala u Pupovčevim “Novostima”. Žal za prošlim vremenima više je nego očit. Jedva sam se nekako suzdržao da ne pustim suzu. Doduše krokodilsku, ali ipak suzu.

Ukratko, naša Snješka misli da je javna televizija davno izgubljena zbog količine vjerskog sadržaja u prime-timeu kojim se utvrđuje desničarski moral… itd. Snješka u svom “satarašu” od intervjua spominje “konzervativnu katoličku revoluciju” zbog koje “kao društvo padamo daleko dolje”.

Snješka bi valjda voljela da se djecu i mlade uči preko TV ekrana kako ubiti, orobiti, prevariti, silovati, lagati i slične moderne metode preživljavanja. Dosta takvih tema nam serviraju razni američki i strani filmovi i serije na TV ekranima. Ali to Snješku ne zabrinjava. Nju muči zašto Crkva promiče kršćanske vrijednosti kao istinu, poštenje, empatiju prema drugima itd.

Stvarno sam ”zabrinut” zbog količine kršćanskog programa na našim TV ekranima. Otvorim TV kako bih gledao neku važnu utakmicu koju igra moj favorit Dinamo u Ligi prvaka. Kad eto reklama: pivica, kikiriki i odjednom kamera nas odvede u katedralu na misu. Župnik priča svašta, a utakmica teče.

Čak i dok traje prijenos utakmice, komentator stalno širi neki desničarski moral. Te desno krilo, te desni bekovi, lijeve ni ne spominje. To je sigurno namjerno. Kao da smo mi glupi pa ne vidimo o čemu se tu radi. Dobro je naša Snješka sve to skužila. Promocija desne katoličke revolucije je stvarno na djelu. “Jurimo unazad, padamo daleko dolje…” I tako ja, ali i vi, dragi moji čitatelji, kao zatucani desničari, neki čak i dinamovci, ne kužite da jurite unazad i padate daleko dolje. Jedino je Dinamo i dalje na vrhu tablice.

Prijava protiv Thompsona

Tri projugoslavenske udruge podnijele su nekakvu prekršajnu prijavu protiv Thompsona. Kao i obično sve će završiti onom poznatom: “Uzalud vam trud svirači.” Thompson ima spremnu obranu. Uz svoju pjesmu “Ravnoteža” ponovit će ono što im je poručio i na koncertu u Sinju: “Gospodo drugovi, Jugoslavije više nema. Juga je mrtva. Hrvatski čovjek je živ i uvijek će biti za svoj dom spreman!” Podnositelji prijave me ne zanimaju.

Dobro se prisjetiti stare poslovice: “Psi laju, a karavane prolaze”. Samo kod nas su karavane davno prošle, ali psi još uvijek laju i laju. Dok DORH hvata i procesuira lopove, krijumčare droge, korupcionaše i slične zlikovce, naši ljevičari/jugo-nostalgičari se ne mogu odmaknuti od ganjanja “ustašluka” i ZDS.

Gotovo cijeli zadnji aktualni sat u Saboru potrošen je na te dvije teme. O inflaciji i kako ju suzbiti, o sramotno niskim mirovinama, o životnim problemima mladih obitelji, o demografskoj katastrofi… nije bilo ni jedne riječi jer to očito oporbu nimalo ne zanima. Naime, o tim temama oni ionako nemaju što reći jer nemaju ni jedno suvislo rješenje koje bi ponudili. Stoga ne treba čuditi da je takva rasprava na aktualnom satu odlično došla i vladajućima jer se o ozbiljnim temama uopće nije govorilo.

Oscar Wilde je napisao: “U današnjem svijetu ništa ljude ne veže i ne spaja tako dobro kao površnost. Ona ljude povezuje u jednu veliku sretnu obitelj.”

Knjiga Ivice Marijačića

Ivica Marijačić nije izdao domovinu, ali je izdao knjigu sa zanimljivim naslovom. “Ili će se viti il’ nas neće biti”. Knjiga će sigurno izazvati dvostruke emocije.

Neke će oduševiti, a neke razbjesniti, neke učiniti ponosnim (recimo mene), a neke posramiti. Hrvatski tjednik objavio je neke zanimljive podnaslove ove potrebne knjige:

“Je li nas stid što državu dajemo u ruke luđaka”; “Sramite se vi Jugoslavije, a ne mi NDH”; “Samo Pavelić i Tuđman znali su s četnicima”; “Krv generala Praljka na mnogim je rukama”; “Što znači odlazak Plenkovića s djecom Thompsonu na Hipodrom”;

“Kada tužne srpske kurve u Hrvatskoj tumače povijest”; “Lažna pravednica Ankica Lepej i primitivni apologet jugoslavenskog krvnika Tita Dino Rađa”; “Zašto ne bismo srušili spomenik četnicima u Srbu?”

Zvonimir Hodak /Foto: Hina