Hrvatska je jedina europska država koja nema nacionalnu ljevicu

Ljevica nije anomalija, niti rijetkost nigdje u svijetu. Ljevica sačinjava normalnu komponentu u političkom spektru svake europske države i diljem svijeta. Italija ima jaku talijansku ljevicu, Francuska francusku, Njemačka njemačku, samo Hrvatska ima – jugoslavensku.

U Hrvatskoj se približavaju izbori i neprirodno oštar sukob, koji se navodno vodi između ljevice i desnice, još se više zaoštrava, daleko iznad razine na kojoj razlike između ljevice i desnice izlaze na površinu u drugim europskim državama, uključujući i Francusku s najtemperamentnijim ideološkim razlikama u Europi.

Pogledamo li sadržajno na ideološke razlike u Hrvatskoj po pitanju liberalnog i konzervativnog, u odnosu na cijeli spektar pitanja po kojima se ljevica i desnica tradicionalno sukobljavaju, nećemo naći velikih razlika među najvećim strankama (SDP, HDZ) koje su toliko blizu centra da je razliku teško uočiti: po mnogim pitanjima desnica zastupa neke lijeve stavove, a ljevica desne, kao što je baš sada aktualni ishod štrajka učitelja koji ukazuje na neprirodno loš odnos lijeve vlasti i sindikata. Lijeve stranke u svijetu ne zastupaju privatizaciju nacionalnih dobara kao što su ceste, željeznice, voda, i tako redom.

Teško je u Hrvatskoj po onim pitanjima koja se odnose na razlike između ljevice i desnice u svijetu – a to su, na koncu konca, internacionalizmi koji bi bi trebali imati neke globalne zajedničke karakteristike – u samoj ideologiji pronaći temelja tolikom razilaženju ne samo na razini stranaka, nego redom, kroz sredstva javnog informiranja, sve do običnih građana, po čemu je, svi će se složiti, Hrvatska toliko polarizirana, da fenomen ne može izmaći pažnji niti najnemarnijeg promatrača.

Hrvatska nema svoje nacionalne ljevice, nego sasvim jasno prepoznatljivu jugoslavensku ljevicu, koja je preko Račana i kroz sve ove godine do Milanovića, jugoslavenski SKH prilagodila geopolitčkoj stvarnosti nestanka Jugoslavije i na dijelu njenog prostora uspostave države koja nosi hrvatsko ime, a da pritom nije raskrstila sa svojom osnovnim jugoslavenskim temeljem.

Odgovor ne leži u tradicionalno ideološkim razlikama unutar jednog naroda i jedne države nego u samom odnosu prema državi i narodu. Tako su pojmovi ljevice i desnice u Hrvatskoj poprimili sasvim drugačije značenje i zapravo se iscrpljuju u sukobu između državotvornog hrvatstva i jugoslavenstva, kako s povijesnog gledanja na cijeli period 20. stoljeća, tako i na današnje nove verzije iste te ideje u formi srpsko-hrvatskog regionalizma, zapadnog balkanizma, uključujući i njegovu internacionalnu komponentu u formi britanskog balkanskog modela s centrom u Beogradu i sa Srbijom u dominantnoj ulozi, koji nije niti malo lijevi, ali je itekako – jugoslavenski.

Kratko rečeno, Hrvatska nema svoje nacionalne ljevice, nego sasvim jasno prepoznatljivu jugoslavensku ljevicu, koja je preko Račana i kroz sve ove godine do Milanovića, jugoslavenski SKH prilagodila geopolitčkoj stvarnosti nestanka Jugoslavije i na dijelu njena prostora uspostave države koja nosi hrvatsko ime, a da pritom nije raskrstila sa svojom osnovnim, jugoslavenskim temeljem.

Ta država ni na dan proglašenja nije bila po volji stranci koja je u prijelaznom periodu poprimila ime Stranke demokratskih promjena i čiji bi predstavnik Ivica Račan bio pristao na odvajanje od Jugoslavije, ali samo pod uvjetom da se Hrvatska u istom dahu ujedini s drugim balkanskim narodima, nakon prve stare i druge nove, u najnoviju treću Jugoslaviju.

Isto kao što su, na žalost danas marginalne povijesne stranke, HSP i HSS, barem načelno bazirane na kontinuitetu nacionalne politike, podjednako Starčevića i Radića, tako je i današnja Socijaldemokratska partija Hrvatske, samo karika u kontinuitetu i stranke i ideje na kojoj je zasnovana, od Komunističke partije Hrvatske (1937.), Saveza komunista Hrvatske (1952.) i Stranke demokratskih promjena (1990.). Štoviše, u onoj predratnoj originalnoj KPH osnovanoj 1937. pa do rata 1941. bilo je daleko više antijugoslavenstva nego što ga danas ima u SDP-u, odnosno – u današnjem SDP-u protujugoslavenstva uopće nema.

Ne pada mi na pamet niti jedan čelnik SDP-a koji bi danas, da se nađe u Kerestincu, poput Augusta Cesarca, na zidu napisao: “Živjela sovjetska (ili bilo kakva druga) Hrvatska!” Hrvatska nema hrvatske ljevice, a odgovornost za to, između ostalih, snose Ivica Račan, Stipe Mesić, Ivo Josipović, Vesna Pusić i Zoran Milanović.

Čak je i ime današnje stranke “partija”, i to ne Hrvatska socijaldemokratska partija, nego Socijaldemokratska partija Hrvatske, što je (genitiv) značajno po jugoslavenskoj sintaksi kojom se zanemaruje nacionalna komponenta. Najlakše ćemo tu strukturu imena prepoznati u “narodu Hrvatske” umjesto “hrvatskog naroda”, jer u “narodu Hrvatske” ne treba nužno biti niti jednog Hrvata, dok se u “hrvatskom narodu” naglašavaju Hrvati kao nositelji državnog suvereniteta.

Po istom principu, na motivacijskom skupu SDP-a nedavno u Domu sportova, Milanović naglašava, kako nikome ne bi promaklo, “hrvatske partizane”, ali i “partizane Hrvatske” kao jedinu vojsku iz Drugoga  svjetskog rata koju on priznaje kao svoju, kako slučajno ne bi izostavio Đoku Jovanića (kojega je slavio i svojedobno na proslavi “ustanka” u Srbu, kad je protiv njega, Milorada Pupovca, Ingrid Antičević Marinović i Srećka Reića 2008. podignuta čak i kaznena prijava radi širenja lažnih informacija i veličanja komunizma. Naravno, nije se radilo o internacionalnom komunizmu, nego o jugoslavenskom komunizmu.).

Nije, očito, njihov “socijaldemokratski nazor” razlogom da nas koji smo rođeni nakon Drugoga svjetskog rata i ne možemo ni na koji način, biti povezani s fašizmom, krste ustašama i fašistima, već je to rezultat njihova jugoslavenskog nazora, kad praktično do zadnjeg slova ponavljaju riječi iz jugoslavenskoga proizvodnog programa kolektivne krivnje hrvatskog naroda.

Nema, dakle, u njima puno socijaldemokratskoga, ali jugoslavenstvo – po svemu, osim po imenu – prosipaju na svakom koraku.

Međutim, ljevica nije anomalija, niti rijetkost nigdje u svijetu. Ljevica sačinjava normalnu komponentu u političkom spektru svake europske države i diljem svijeta. Italija ima jaku talijansku ljevicu, Francuska francusku, Njemačka njemačku, samo Hrvatska ima – jugoslavensku.