Kao unuk i nećek djeda Matu i strica Nikolu posmrtno i javno ispisujem ih HSS-a

PIŠE: Goran Raguž

Samo njih dvojica su  temelj svakog mog političkog početka. Bili su sinovi jedinci dvojice braće i najbliža rodbina unutar malog klana Raguščića unutar velikog plemena Raguža.

Jedinci kao i svi jedinci, još usput i iz “bogate” dubravske obitelji, što samo znači da se imalo jesti cijele godine, bili su i legendarno svojeglavi ili preciznije rečeno, bili su tabijasusi. No i pošteni i radini ljudi. Nacionalno svjesni, toliko da im nije trebala ničija pomoć da im objasni tko su.

Logično, padom drage im i poštene Austrije, prvi put se suočavaju s divljaštvom jedne diktature, samo malo “umivenije” od one pod Turskom. Stenjanje pod rađanjem kraljevine Jugoslavije, nezaštićeni živalj Hrvata i katolika Istočne Hercegovine, umalo je digao na očajnički ustanak.

Dolazak Stjepana Radića u Stolac 1925. Hrvatima daje nadu da je moguća i politička borba za ravnopravnost, uprkos tome da je gost i govornik izviždan i ispljuvan od članova Srpske Radikalne Stranke, uglavnom muslimana. Djed i adže su također bili tu, a na izborima za općinu te godine, djed biva izabran za vijećnika na listi HSS a.

Vrhunac života za jednog težaka – na listi stranke svog naroda za svoj narod. Gradska uprava, iako je trajala samo par godina, ostaće upamćena po poštenju i čojstvu.

HSS je imao svoju sudbinu koju su neposredno definirali metci Puniše Račića u skupštini 1928.g. I za Hrvate i za sudbinu Jugoslavije. HSS i njegovi članovi se proganjaju zvjerski, no pošto boljševici dobijaju 2 .SR, to stradanje i nije baš dolično opjevano. Tek, onako, pomalo i usput. Svakako daleko od komunističkih hagiografija. Rat, HSS, vodstvo i članovi, dočekuju skoro potpuno nespremni, uljuljani u mir i budućnost Banovine Hrvatske kojoj je nakon desetogodišnje borbe napokon svanulo.

Britanski režiranim državnim udarom, sve se srušilo kao kula od karata. Neviđeno klanje počinje već tijekom “dvanaestodnevnog” rata ( vidjeti fenomenalnu knjigu dr. Ivice Šarca, “Kultura selektivnog sjećanja. Hrvati Hercegovine i NDH”)  i traje uz veći ili manji intenzitet do 1955. godine. Uvijek samo s jednim motivom, osveta.

HSS u Hercegovini se podijelio. Iako su svi pozdravili pad mrske kraljevine, čak i Srbi iz SDS-a, moj Mato je to kratko zaključio jednom rečenicom kada je ugledao prve “ustaše”: “Ja s ovim ne ulazim ni u istu kafanu…”

Većina HSS-a se samo sklonila u stranu. Propale agice koji postaju gradonačelnici, u Hercegovini nepoznati studenti koji postaju logornici, izazvali su jezu kod običnog puka, a prva mjera koju su donijeli, npr. u mom Stocu je bila da natjeraju trojicu uglednih Stočana HSS-ovaca, na čelu s pok. Nikicom Vukasovićem, da metu ulice kao zadnji hamali. Dobro su prošli.

Blaža Sliškovića, također imućnog mostarskog trgovca i haesesovca su ubili. HSS je nestao. Dr.Vladko Maček ni njegovi sljedbenici, nije mogao uzeti nož u ruku. Pa bio on i proleterski. Nisu ni moji, deda Mate, adže Nino i ostali. Znali su da je sve gotovo i da je ostalo samo spašavati glavu i obitelj.

Krvave godine su koštale skoro 500 glava od kojih 103 djece, nakon egzodusa pred dabarskim četnicima 1942.. kada su se komšije u tiho sklonile sa zajedničke bojišnice.

Jedva su se skupili u gladnim Dubravama i mjesecima od komšija moljakali nazad “sklonjene” krave, koju ovcu ili siniju.  Pok. baka Ruža je dobila svoju kravu nakon par mjeseci kada su komšije shvatile da je tata partizan i da će biti gubavo kada se vrati. O nekakvom obnavljanju HSS a, nije bilo ni govora. Dopustili su Košutiću i par njih da dišu, a ostale spakovale nazad gdje su ih i žandari i ustaše držali. Neki su ostali i živi. Tu i tamo Mato i Nino bi u tiho spomenuli nekoga svoga. I to je bilo to.

HSS je živio samo u tihim sjećanjima tih težaka, no ne kao sjena, već kao nešto sjajno i moćno, čisto i pošteno, samo čeka da se opet vrati i da povede svoj bijedni narod u malo mira i malo deblji komad kruha.

Došla je i nova država. Obnovio se i HSS. Ipak, obnovitelji su bili jako male hodžice pod vrlo velikim turbanima. Nisam se učlanio. Nije to bilo sjećanje Mate i Nine na svoju Hrvatsku Seljačku Stranku. Ne bi ih ni danas dirao. Prolazio bih samo s uobičajenih gađenjem da nisu onako drsko krenuli u koaliciju s strankom koja se još i hvali da je sljedbenik zločinačke naciboljševičke KPH i još gore SKH.

Tu mi je ostalo samo jedno. Kao unuk i nećak pokojnih Mate i Nikole – Nine Raguža, posmrtno i javno ih ispisujem iz HSS-a. Sad smo sva trojica vanpartijci.