Komunizam s demonskim licem: Kava iz Trsta ne može oprati krv

U Jugoslaviji si mogao slobodno putovati u Trst po kavu i traperice, ali si isto tako mogao završiti svezan lisicama za radijator dok te mlati “ugledni” sveučilišni profesor, jer si pjevao “Marjane Marjane”.

Komunizam s ljudskim licem, tako su na Zapadu tepali Titovom režimu. A danas mu tepaju oni koji se, zanimljivo, ne sjećaju režima nego vlastite mladosti, pa se iz te osobne emocije pokušava izvući zaključak o čitavom tom demonskom sustavu, kao da je dovoljno reći “bilo nam je lijepo” da bi se prešutjelo sve ono što lijepo nije bilo.

Jer ispada da je sasvim legitimno uzeti vlastiti doživljaj, sjećanje na kavu i traperice iz Trsta, na bezbrižnije godine sindikalnih zimnica, i od toga napraviti argument o karakteru države, dok se istovremeno potpuno ignorira činjenica da su ti isti “lijepi dani” za neke druge ljude značili progone, zatvore i šutnju iz straha.

No, u stvarnosti, taj režim nije bio nikakvo “ljudsko lice”, nego jedan od najperfidnijih sustava kontrole, upravo zato što nije bio otvoreno brutalan, nego je stvarao iluziju slobode unutar vrlo jasno postavljenih, ali ne i vidljivih granica.

U sovjetskom bloku sustav je bio okrutan, ali jasan, znao si što se smije a što ne, i ako si se držao pravila mogao si živjeti relativno mirno kao i svi ostali. U Jugoslaviji si, s druge strane, mogao slobodno putovati u Trst po kavu i traperice, ali si isto tako mogao završiti svezan lisicama za radijator dok te mlati “ugledni” sveučilišni profesor, jer si pjevao “Marjane Marjane” pogrešnih stihova. I to ne 1945., nego sredinom 80-ih.

Ali danas se ne pamte lisice i premlaćivanje studenata, pamti se Trst; ne pamti se strah, pamti se mladost.
Ne pamte se zatvoreni proljećari, stotine i tisuće onih koji su robijali jer su mislili i govori “pogrešne stvari”.

Titova Jugoslavija nastala je na krvi i zločinu stotine tisuća ljudi, onih koji su po svim pravilima civiliziranog svijeta trebali biti oslobođeni i vraćeni svojim kućama, a završili su bez suda, bez prava i bez imena, pobacani u jame, tenkovske rovove i rijeke.

Koliko je moći, organizacije i hladne odlučnosti bilo potrebno da se takav zločin ne samo počini nego i desetljećima prikriva, koliko je straha bilo potrebno da se o tome šuti, a koliko sustavne kontrole da se cijela jedna država održi u toj tišini…. o tome se danas govori usput, ako se uopće govori. Ili se govori da “na Bleiburgu posao nije odrađen do kraja”.

Jugoslavija je istovremeno nastala i na pljački privatnog vlasništva, na oduzimanju svega što su ljudi generacijama stvarali, od tvornica i kuća do zemlje i stoke, pri čemu je Partija sebe postavila kao vlasnika svega, a ni to nije bilo dovoljno, nego se desetljećima gradilo kroz prisilne radove (radne akcije), zaduživalo na Zapadu i opet bankrotiralo više puta. Zamisli…oduzmeš SVE privatno vlasništvo, sve tvornice, pogone, svu imovinu osim minimuma, zadužuješ se do besmisla, tjeraš ljude na javne radove i opet propadaš svo to vrijeme.

Sve to zajedno bilo je upakirano u kult ličnosti, partijsku istinu o ljubičici bijeloj, medijskom ispiranju mozga i sustavnog oblikovanja svijesti, gdje se nije branilo samo drugačije mišljenje, nego se aktivno stvarala slika stvarnosti u kojoj je drukčije mišljenje opasno i zabranjeno.

Zato i danas, 46 godina nakon smrti demonskog monstruma i 35 godina nakon krvavog raspada njegove zločinačke tvorevine imamo situaciju u kojoj se raspravlja o tome tko je plakao i kakve su bile emocije, nego o tome što je taj sustav objektivno bio i kakve je posljedice ostavio, pa se osobno sjećanje nekih opskurnih likova pretvara u argument, a kompleksna i krvavo mračna povijest svodi na nekoliko toplih slika iz privatnog života.

I tu zapravo leži cijeli problem, ne u tome što se netko sjeća svoje mladosti kao lijepe, nego u tome što se iz te slike sustavno briše sve ono što je za druge ljude bilo tragično, i što se takva selektivna memorija pokušava predstaviti kao istina. I to naravno sustavno i uporno promiču najveće medijske vedete “hrvatskog” novinarstva.

Povijest ne može biti ono čega se netko rado sjeća, nego i ono zlo i monstruozno, ono što bi takvi najradije zaboravili, a upravo u tom zaboravu često leži njezin najvažniji dio.

I sad dolazimo do Domovinskog rata. Zapamtite, svatko tko pozitivno govori o Titu i Jugoslaviji pljuje po grobovima onih koji su umrli za slobodnu Hrvatsku i izlazak iz komunističkog ropstva i jednoumlja.

Svaka pozitivna riječ o Titu i Jugoslaviji je pljuvanje po grobovima Blage Zadre, Gavrana, J.M. Nicoliera, Andrije Matijaša Pauka, Perišina(…) i tisuća onih koji su položili život za to da bi jugo ološ u svojoj moralnoj i intelektualnoj niskosti mogao govoriti takve bljuvotine.

George Bailey/Foto: Ilustracija mp