Marko Jurić: O ZZ topu, Porfiriju, veličanju zločina i frustriranim novinarima koji ništa ne razumiju

KOMENTIRAJUĆI  moje provokativne odjave o četništvu u SPC-u kolega Ivan Hrstić je ustvrdio kako sam pretjerao. 

U nastavku je objasnio da razumije moguću frustriranost zbog izostanka reakcija na veličanje četništva u toj crkvi, ali da nije zato primjereno plašiti ljude, pogotovo ako si novinar. Eto i novinari nešto ne smiju. Pogotovo oni frustrirani hrvatskim novinarskim mediokritetima.

 

Četništvo i velikosrpska politika su se u tzv. regionu proslavili humanošću, a kako isti prostor pokriva Hrstićeva N1 televizija, sigurno će se i ta tema naći na repertoaru N1 televizije na nigdarjevo. Osobito jer kolega Hrstić ‘razumije frustracije’.

Primjerice, u Večernjem se listu o toj temi pisalo kao o trbuhozborstvu pojedinih bradonja koji ne miču usne, a pjesma se ipak čuje. Tko zna možda je to bio playback, možda su se ZZ topovci iz SPC-a malo poigrali karaoka.

Hrstić piše i u Večernjem listu. Tamo su na pojavu tog Porfirijevog kućnog filmića brže bolje poslali Darka Pavičića da drži mikrofon prvom zagrebačkom ZZ top vokalu dok je objašnjavao kako je pjevanje učio u Mesićevoj školi playbacka.

Kako uvaženi Porfirije nosi razdjeljak preko usana teško je u potpunosti uživati u mitropolitovoj vještini bezglasnog otvaranja usta osobito jer onda, poput biblijskih čudesa, niotkud, pjesma krene sama od sebe. Ali dovoljna je njegova časna riječ pa da se o tome više ne raspravlja. Čovjek ima vjerodostojnost umiljatog pjevača, a u Večernjem nema frustriranih novinara koji bi postavljali suvišna pitanja.

Zamislite jednog frustriranog novinara koji plaši ljude nekakvim bradonjama koji samo pjevaju. A kao što mi je to Sanja Sarnavka na ovu istu temu, u četiri oka i dvije kamere, seriozno objasnila da ‘tko pjeva zlo ne misli’. Dakle, mitraljesci i kokarde su zapravo umiljati lirski simboli, samo što to, neki frustrirani, zbog nekakvih zločina ne razumiju.

Što će nam frustrirani novinari? Oni remete ovu hrvatsku idilu sloge i povijesnih istina gdje se točno zna tko je za nešto, a tko je antitoga. Najbolje je takve frustrirane bukače ukloniti, onda malo po prstima kvrcnuti i drugu stranu koja bi legalizirala kokarde i petarde pa onda u duhu medikritetstva sačekati gazdu koji uvijek ima spremnu kocku šećera i draganje po glavi.

Kad je ministar Hasanbegović izjavio da će malo preispitati tu našu svetokravsku historiografiju tek toliko da vidi je li sve to o partizanima i ustašama bilo baš tako kako su to napisali proroci Narodnooslobodilačke antinekakve borbe, digla se avangarda radničkog pokreta i oplela po ministru željnom revizije povijesti. Nije povijest tu da se istražuje, nego da se nauči napamet i točka. A revizijama neka se bave revizorske kuće.

Moguće da je to s frustracijom s novinara prešlo i na ministre. Jer, osim Hasanbegovića, koji bi malo reviziju povijesti i ministar znanosti Šustar pokazuje znakove frustriranost evolucijskom teorijom. Čini se da nije sklon povjerovati onom Englezu koji tvrdi da zmija nije dala Evi jabuku jer je Eva u to vrijeme bila još na drvetu i hranila se kikirikijem. Misli Šustar, baš kao i Hrstić, da ne treba plašiti ljude majmunima već zmijama koje nude jabuke, a budući takvih nema onda ZZ topovci mogu bez straha stupati po šumama i gorama.

Bio mi je neki dan u emisiji Indexov nefrustrirani novinar Vojislav Mazzocco. Kaže kolega kako antifašistima moramo biti zahvalni jer su oslobodili Hrvatsku. I Hrstić misli da antifašistima trebamo reći hvala. Odmah me neka frustriranost uhvatila kad sam to zamislio.

Ubiše antifašisti četvrtinu Hrvata, pola potjeraše u emigraciju, popljačkaše cijelu Hrvatsku više puta, Srijem, Banat, Boku Kotorsku (Bosnu i Hercegovinu ne smijem spomenuti) poklonili Srbiji i Crnoj Gori, a nakon njihovog oslobođenja 1945., morali smo se 1995. još jednom osloboditi, od njih. I za sve to bi im trebali reći hvala. Ako ne, onda smo frustrirani.

Pogotovo kad nam ZZ top na Cvjetnom trgu pjeva na playback.

Foto: promoZZtop