Rasprava koju je svojim osvrtom potaknula predsjednica Republike, Kolinda Grabar-Kitarović, o tome je li Hrvatska do devedesete godine bila iza željezne zavjese, nije pitanje na koje se može odgovoriti interpretacijom značaja jugoslavenskog pasoša iz tog vremena, ili po hrvatskom – putovnice.
Pitanje je to s kojim se danas, upravo zbog prirode tadašnje zavjese, silno muči hrvatski narod.
Konačno, “zavjesa” iza koje su nakon skidanja ostali javno djelovati i arbitrirati hrvatskim društvom Tvrtko Jakovina ili Hrvoje Klasić, upravo zbog nasljedne društvene bolesti s nepreglednim devijantnim društvenim metastazičnim posljedicama, neusporedivo je društveno i povijesno opasnija od bilo kojega zida ili čeličnog zastora.
Pogotovo su njih dvojica i stotine sličnih postzavjesnih društvenih eksponata, formiranih nakon skidanja te zavjese, dokaz zloćudnosti i metastazičnosti poretka skrivenog ispod te zavjese.
U Hrvatskoj je pitanje društvene higijene tako analizirati pitanje, je li hrvatski narod bio iza željezne zavjese, a ne s navedenim i stotinama sličnih tipova pokušavati raspravljati o usporedbama režima pod sovjetskom okupacijom s režimom navodne slobode u zagrljaju srpskog bratstva. I jedinstva, koje samo što se nije ostvarilo eliminacijom genetskog hrvatskog fašizma, putem istrijebljenja ili jugoslavenizacije hrvatskog identiteta. To je bilo zacrtano jedinstvo, ostvarivo ili tenkom ili ” bratstvom”, samoupravljanjem i nesvrstanošću, a u funkciji mu je bio i jugoslavenski pasoš.
Iako sam pojam “željezna zavjesa” zvuči rigidnije, a i označavao je oštriju, opasniju, no i jasniju neslobodu naroda, nesumnjivo je bio manje koban za narode iza te zavjese, od zavjese bratstva i jedinstva, samoupravljanja i nesvrstanosti. Prva, ova željezna zavjesa, neupitno je i bez dvojbi bila izraz neslobode, okupacije i ropstva, pri čemu se režim nije trudio predstaviti drugačijim ili pronaći modele društvene prevare. Dapače. Demonstrirao je svoju surovost i na otvorenom strahu gradio održivost.
Putovnica ljudima tih okupiranih i porobljenih naroda bila je točan ekvivalent stanja i nije nudila iluzije. Sve je svakome, kako među tim narodima, tako i promatračima izvana, bilo kristalno jasno. Ako bi se ukazala kakva nedoumica ili dvojba, tu su bili sovjetski tenkovi s odgovorima.
Putovnica države bratstva i jedinstva, samoupravnog socijalizma i pokreta nesvrstanih nije bila samo putna isprava kojom se regulirala državna i politička podobnost, iako je jednim dijelom bila i to. Bila je sa stajališta državnosti i povijesnog prava na državnost hrvatskog naroda uz sve ostalo, manje ili više egzistencijalno prihvatljivo, i instrument nastavka osmišljenih politika uveliko započetih pokoljima još od Srba, preko Bleiburga i Križnog puta, do likvidacija stotina Hrvata u SFRJ i u svijetu, a eskalirala je srpskim pokoljima devedesetih godina.
Režim koji se skrivao iza te putovnice, odnosno pasoša, skrivao je gdje je god i kako je god mogao, stvarajući cijele društvene sustave manipulacije i prevare, s desetinama tisuća angažiranih protagonista, posebno u tzv. akademskim i obrazovnim, te medijskim i krugovima u kulturi, svoju zlu i surovu narav, pokušavajući proizvesti privid slobode.
Zov slobode, prvo na pasošu, a onda kasnije, sve do danas, istodobno je bio i otrovni instrumentarij uništenja ili slabljenja ljudske komponente hrvatske državnosti, ili – nacionalnog zova i imperativa slobode.
Stotine tisuća Hrvata je od šezdesetih godina prošlog stoljeća napustilo hrvatske životne prostore, s vremenom povuklo svoje obitelji ili utemeljilo nove, koristeći se “blagodatnošću” i stvarnom blagodatnošću pasoša, ili u prijevodu – činjenicom da nismo bili iza željezne zavjese.
Jesmo li bili slobodniji od Rumunja, Bugara, istočnih Nijemaca ili Mađara? To je temeljno pitanje, a ne rasprava o tome, koji je komunistički režim bio suroviji.
Odgovor na to pitanje dobili smo pred cijelim svijetom, koji se bavi tim analizama, devedesetih godina prošlog stoljeća. Jedino je hrvatski narod rijekama krvi i patnje platio pravo na svoju putovnicu. Cinično je i mnogima i danas očito nejasno, da je ta cijena plaćena, upravo zbog naizgledne i iluzorne nacionalne i relativno stvarne osobne pojedinačne slobode stotina tisuća ljudi.
I jedino danas hrvatski narod, među svim tim narodima iza bivše željezne zavjese i dalje upravo zbog bivših i novoproizvedenih, a jednako i danas kao i ranije društveno pozicioniranih iluzionista, trpi nevjerojatan duhovni, svekoliki i politički teror satiranjem svoga identiteta.
Zbog iskustva sa željeznom zavjesom, sve države naroda koji su bili okovani tom zavjesom danas nemaju problema sa svojim državnim i nacionalnim identitetom, sve su se više ili manje uspješno obračunale sa strukturama željeznih zavjesara, svi se ti narodi razvijaju neusporedivo brže, konkurentnije i snažnije, nego hrvatski narod, na kojemu je primjenjivana zavjesa bratstva i jedinstva, samoupravljanja i nesvrstanosti. Kako to?
Zato što je zavjesa nad hrvatskim narodom imala daleko ubojitiji duhovni konceptualni katakter, bila je rastezljivija i prozirnija, pa se kroz nju vidjela slika modificiranoga svijetla, otvarala je prozor i svjetlost tek toliko da iz korijena izvuče ljude željne slobode i života, nudila im iluziju slobode, a bila je smrtonosno i dugoročno zlo. To je bila nevjerojatno otrovna i opasna iluzija, koja se i danas u trenutcima svakodnevnih suočavanja s teškoćama, stotinama tisuća od nesigurnosti umornih ljudi, nudi kao rješenje.
Danas su prodavači toga modificiranog ružičastog svijetla generacije aktivista i propagandista, pod znanstvenim, umjetničkim i građanskim krinkama kao što su Hrvoje Klasić, Tvrtko Jakovina ili primjerice Jelena Veljača. Danas je ta iluzija vitalna, strukturirana, sustavno moćna, opet zamagljena novim izazovima jednako otrovnih sloboda, s nekim drugačijim predznacima i usporediva je sa slobodom, koju je nosio pasoš.
Ta iluzija je danas, nakon svoje samoupravne i nesvrstane faze, poprimila oblik antifašističke platforme, označene zagrljajem tzv. lijevo-liberalnog globalizma i univerzalne navodne humanosti u kojoj nema mjesta za dosadašnjeg tradicionalnog živog čovjeka. Ta iluzija je danas platforma nevjerojatnih izopačenosti, koje se nude kao obilježja slobode novoformiranog i navodno naprednog čovjeka.
Zavjesa koja je bila do devedesete godine iznad hrvatskog naroda nije bila čelična, ali je bila neusporedivo smrtonosnija, jer sam dodir u tu zavjesu trajno je tisućama ljudi lijepio prste ljepilom, koje se gotovo nikako za života ne može sprati s prstiju. A nije bilo kruto kao čelični okovi, moglo ga se naizgled modelirati i rastezati, samo što u odnosu na čelik koga se jednim udarcom može slomiti, ovo ljepilo nikada nije bilo moguće prekinuti, koliko god razvlačili prste. To je bit rasprave o tipovima zavjese i putovnica, jer su željezne zavjese odavno popucale, dok se hrvatski narod i danas nevjerojatno i životno muči s ljepilom zavjese koja je bila nad njim do devedesete godine.
To je istodobno ključno pitanje hrvatske nacionalne slobode i svekolikog razvoja. Bez jasnoće o tipu zavjese, svijesti o okovima rastezljivog ljepila, koje koliko ga god razvlačili između prstiju, crpi golemu nacionalnu energiju i ograničava slobodu prstiju, Hrvatska ne može postati slobodna zemlja, niti hrvatski narod slobodan narod.
Država i političari, koji to ne razumiju, nisu rješenje, nego produženje smrtonosne iluzije.
Dok bivši zatočenici željezne zavjese od polomljenog željeza rade nacionalne alate u svojim ljevaonicama, Hrvatska je i dalje zarobljena ljepivom zavjesom. Nju treba isprati i biti slobodan.
Foto:Maxportal
Bivša ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić komentirale je pregovore nakon izbora. Tvrdi da je domaća…
Predsjednik Vlade Andrej Plenković sudjelovao je na svečanom otvorenju nove zgrade Srednje škole Čakovec, a…
Nakon nove akcije EPPO-a u kojoj su uhićeni bivši pomoćnik ministrice, bivši dekan i bivši profesor…
Komentiraj