Marko Mamić: Antife u Benkovcu i Ratko Mladić u Sinju

Na hrvatskoj političkoj, a naročito na medijskoj sceni, traje ofenziva hrvatskog političkog jugoslavenstva. Što je hrvatska uspješnija i snažnija, što Hrvati više slave teško stečenu slobodu i državu Hrvatsku, što se uposljednje vrijeme naročito manifestiralo na Thompsonovim koncertima na zagrebačkom hipodromu, a poslije i u Sinju, njih hvata sve veća panika.

Ne kriju da su mislili da će Hrvatska država biti kratka vijeka. Njihova država Jugoslavija je propala i oni su kao riba na suhom. Za njih svašta može samo ne slobodna i uspješna Hrvatska država u okviru slobodnih država i naroda Zapadne civilizacije.

Hrvati vole svoju zemlju, svoju Hrvatsku državu. Hrvatska je stabilno demokratsko društvo gdje se izbori provode po najvišim demokratskim i civilizacijskim standardima i to je vrijednost koju trebamo prenijeti sljedećim generacijama.

Milanovićev pokušaj na prošlim parlamentarnim izborima da te demokratske stečevine Hrvatskog društva sruši i dovede u pitanje nije uspio. Milanovićev pokušaj pao je u sudaru s demokratskim i civilizacijskim standardima hrvatskog društva i hrvatske države, unatoč svoj izraženoj drskosti i uličarskom prostakluku što je on smiksao s pozicijom predsjednika Republike.

Hrvatsko političko Jugoslavenstvo nije uvozna roba. Riječ je o hrvatskom političkom proizvodu nastalom od Ilirskog pokreta i evo ga do današnjih dana, iako sve nemoćnije, jer Hrvatska je država, što nije njihov projekt. Nema jugoslavenstva više ni u Beogradu ni u Sarajevu, a oni su prisiljeni živjeti u Hrvatskoj koja slavi svoje pobjede i to ih tjera da Hrvatsku po uzoru na Beograd proglašavaju ustaškom. Sve same ustaše, a oni jadni moraju živjeti među tolikim ustašama.

Pogrešno je na njih trošiti nacionalnu energiju, jer to ih drži na životu. Neka pišaju u vjetar. Neka žive slobodno u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj državi i to im je najveća kazna. Oni to ne žele, a nemaju kud.

Što se tiče Benkovačkog festivala s antiratnim predstavama, reći ću vam jednu ratnu priču iz Sinja. Srpska vojska kojom je zapovijedao Ratko Mladić bila je na domak Sinja. S Ratkom Mladićem tada je ispred sinjske vlasti pregovarao Ivo Čović, koji mi je i prenio sadržaj tog susreta.

Ratko Mladić je bio „antiratni“ raspoložen, rekao je „Što bre džaba da gine ova mladost? Što su ono Bogu zgriješili? Postavite mene za guvernera Dalmacije i sve će da bude u redu. Doći ću vam u svatove“.

S istih Mladićevih pozicija sada nastupa i ekipa iz Benkovačkog festivala. Koja ljudska pokvarenost!
Nacionalnu energiju treba usmjeriti na nacionalne teme, na pitanja od nacionalnog značenja koja nisu riješena.

U nekoliko prethodnih kolumni navodili smo potrebu promjene članka 45. Ustava Republike Hrvatske.

O čemu se radi?

U Ustavu Republike Hrvatske u članku 45. st. drugi stoji sljedeći tekst: „U izborima za Hrvatski sabor birači koji nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj imaju pravo izabrati tri zastupnika u skladu sa zakonom“.

U istom članku 45. Ustava Republike Hrvatske st. treći stoji sljedeći tekst: „U izborima za Hrvatski sabor, Predsjednika Republike Hrvatske i Europski parlament te u postupku odlučivanja na državnom referendumu biračko se pravo ostvaruje na neposrednim izborima tajnim glasovanjem, pri čemu birači koji nemaju prebivalište u republici Hrvatskoj ostvaruju biračko pravo na biračkim mjestima u sjedištima diplomatsko konzularnih predstavništava Republike Hrvatske u stranoj državi u kojoj prebivaju.“

U članku 71 Ustava Republike Hrvatske stoji sljedeća odredba: „Hrvatski sabor ima najmanje 100, a najviše 160 zastupnika koji se na temelju općeg i jednakog biračkog prava, biraju neposredno tajnim glasovanjem.“
U članku 72. Ustava Republike Hrvatske stavak drugi piše: „Zakonom se određuje broj uvjeti i postupak izbora zastupnika u Hrvatski sabor.“

U članku 80. alineja prva piše: “Hrvatski sabor odlučuje o donošenju i promjeni Ustava“

U Zakonu o izboru zastupnika u Hrvatski sabor, prečišćen tekst, koji je objavljen u “Narodnim novinama” 1. siječnja 2020. u članku 6. stoji sljedeći tekst: “Izbori se provode na biračkim mjestima na području Republike Hrvatske i u sjedištima diplomatsko – konzularnih predstavništava Republike Hrvatske.”

U članku 8. istog Zakona o izboru zastupnika u Hrvatski sabor stoji sljedeći tekst: “Birači koji nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj imaju pravo na zastupljenost u Saboru i biraju tri zastupnika na temelju kandidacijskih lista u posebnoj izbornoj jedinici, a kandidiranje i izbor zastupnika u Sabor na odgovarajući način se primjenjuju odredbe ovog Zakona o preferencijskom glasovanju”

Osvrt na prethodne odredbe Ustava Republike Hrvatske i Zakona o izboru zastupnika u Hrvatski sabor

Dakle u članku 45. Ustava RH izrijekom se propisuje broj zastupnika, tri, koje biraju birači koji nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj i precizno se određuje mjesto gdje mogu ostvariti svoje biračko pravo, diplomatsko-konzularna predstavništva RH.

Ovdje navedimo da iseljena Hrvatska ima na popisu birača više birača nego dvije izborne jedinice u Hrvatskoj od kojih svaka bira po dvanaest zastupnika, a iseljena Hrvatske s tim dvostruko višim brojem birača može izabrati samo tri zastupnika u Hrvatski sabor.

Podsjetimo da Ustavni sud nema ovlasti mijenjati Ustav, niti utvrđivati kontradiktornosti u Ustavnom tekstu.

Ponovimo, u članku 72. Ustava RH piše da se „Zakonom određuje broj uvjeti i postupak izbora zastupnika u Hrvatski sabor.“

Samo su birači koji nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj izuzeti iz te propisane zakonodavne autonomije. Za njih je sve propisano člankom 45. Ustava i broj zastupnika koje mogu izabrati i uvjeti i postupak izbora. Zakonom se to propisuju za druge a za njih je sve propisano Ustavom kako se zakonodavcu ne bi ostavilo ni riječi prostora, kako neka buduća parlamentarna većina to ne bi mogla Zakonom izmijeniti.

Ponovimo odredbu članka 71. Ustava RH iako smo to naveli:

“Hrvatski sabor ima najmanje 100, a najviše 160 zastupnika koji se na temelju općeg i jednakog biračkog prava, biraju neposrednim tajnim glasovanjem”.

Odredbe članka 6. i 8. Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski sabor izravno su kao ustavne, imperativne norme prenijete iz Ustava i tu zakonodavac nije imao izbora.

Zašto ovo pišem?

Zato što niti jednoj političkoj stranci zastupljenoj u Saboru i niti jednom saborskom zastupniku nije briga za Ustavnu diskriminaciju iseljene Hrvatske, koja kako rekosmo ima više birača upisanih na birački popis nego li dvije izborne jedinice u Hrvatsko od kojih svaka bira 12 zastupnika a iseljena Hrvatska samo tri. Pa za koga je onda pisana odredba članka 72. Ustava RH da se zastupnici u Sabor biraju “na temelju općeg jednakog biračkog prava”.

Ovo se mora riješiti, a kako sada stvari stoje jedini je izlaz referendum o izmjeni članka 45. Ustava RH tako da se kako je to propisano već citiranim člankom 71. Ustava RH svim biračima jamči “opće i jednako biračko pravo”, te da bi se to realiziralo iseljenoj Hrvatskoj se mora omogućiti dopisno glasovanje uz kako je to već rečeno ustavnim tekstom jamčenu jednaku vrijednost glasa kako bi se izbrisala sramota koja je upisana u hrvatski Ustav u odredbi članka 45.

Tu se treba usmjeriti nacionalna energija a hrvatske Jugoslavene treba pustiti da pišaju u vjetar, jer samo im to preostaje.

Tako pospješio bi se povratak iseljene hrvatske u matičnu domovinu Hrvatska bi ojačala na svim poljima i demografskom i političkim i gospodarskim. Postali bismo veća nacija, dvostruko bi narasli.

Dakle, Ustav Republike Hrvatske u članku 45. izrijekom propisuje da državljani republike Hrvatske s boravkom u inozemstvu mogu birati tri zastupnika, a u članku 71 istog Ustava piše da „Hrvatski sabor ima najmanje 100, a najviše 160 zastupnika koji se na temelju općeg i jednakog biračkog prava, biraju neposredno tajnim glasovanjem“.

Ustav je u prethodnoj odredbi članka 45. izrijekom propisao da to „opće i jednako biračko pravo“ iz članka 71. ne vrijedi za državljane Republike Hrvatske s boravkom u inozemstvu. Njima je to „jednako biračko pravo” oduzeto Ustavnom odredbom u članku 45.

U godini smo velikih jubileja. 1100. je obljetnica krunidbe Kralja Tomislava na Duvanjskom polju, 35. je obljetnica konstituiranja prvog od naroda izabranog višestranačkog Sabora i 30. obljetnica Oluje. Vrijeme je velikih političkih akcija, velikih političkih pothvata. Ovaj referendum to sigurno jeste. Ako bude proveden bila bi to najveća politička akcija u Hrvatskoj od postizanja slobode do sada.

Za provođenje referenduma treba osnovati nevladinu udrugu, koja će biti nositelj aktivnosti za provođenje referenduma i registrirati je pod nazivom “Jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske”. Udruga treba otvoriti račun na banci u domovini i bankama u zemljama gdje živi iseljena Hrvatska na koje bi se uplaćivala sredstva potrebna za provođenja referenduma.

Za ovako krupan politički pothvat novac ne smije biti problem. Mislim da bi tri do pet milijuna dolara, ili eura moglo pokriti sve aktivnosti, materijalne troškove, plaćanje ljudi koji će prikupljati potpise kao i plaćanja njihovih troškova.

Za provođenje referenduma u iseljenoj Hrvatskoj trebat će uzeti popise birača za svaku zemlju ponaosob od Diplomatsko – konzularnih predstavništava ili pak one ažurirane iz središnjeg Državnog izbornog povjerenstva u Zagrebu i organizirati mrežu ljudi koji će skupljati potpise za svaki veći grad od Novog Zelanda, Australije, od Južne Amerike, SAD-a Kanade do svakog značajnijeg grada zemalja Europske unije. Golem je to posao koji traži temeljite i duge pripreme, ponovimo vrijeme je za velike političke pothvate s dugoročnim jačanjem Hrvatske države.

Još nešto

Neodoljiv je dojam da je citirane odredbe u članku 45. Ustava Republike Hrvatske pisala politika koja se politički formirala u bivšoj državi. Stoga je tolika “ljubav” prema iseljenoj Hrvatskoj ugrađena u Ustav RH. Jasno je da izgleda nevjerojatno da je takvo što moglo proći kroz dvotrećinsku većinu Sabora Republike koja se Hrvatskom zove. Stoga nije za očekivati da će Hrvatski sabor ispraviti diskriminaciju u predmetnoj stvari ako ih se na to ne natjera referendumom.

Referendumsku inicijativu u Hrvatskoj potpisuju svi punoljetni građani Republike Hrvatske a u iseljenoj Hrvatskoj svi oni koji su upisani na birački popis. Treba iz iseljene Hrvatske donijeti 500 tisuća potpisa i 500 tisuća potpisa iz domovinske Hrvatske i u Sabor doći s milijun potpisa.

Hrvati su velik narod i to treba i pokazati.

I ovom prigodom vrijedi ponoviti onu priču da iseljena Hrvatska ne plaća porez u Hrvatskoj pa im se s te pozicije, s tom pričom, nastoji osporiti pravo glasovanja na parlamentarnim i predsjedničkim izborima u Hrvatskoj.

Također vrijedi ponoviti da priču o plaćanju poreza u Hrvatskoj vrijedi ilustrirati tako što su Perković i Mustač koji su plaćali porez u Hrvatskoj osuđeni za ubojstvo Đurekovića koji nije plaćao porez u Hrvatskoj. Na desetine onih što nisu plaćali porez u Hrvatskoj ubijeni su diljem Zapada, a naročito u Njemačkoj, od onih koji su plaćali porez u Hrvatskoj.

Oni koji nisu plaćali porez u Hrvatskoj u velikom su dijelu svojim ušteđevinama, gotovim novcem, u nerazmjeru su s obzirom na način plaćanja, ušteđevina, u odnosu na isti broj onih koji su plaćali porez u Hrvatskoj financira obranu zemlje. O strukturi branitelja, tko je iz domovinske, a tko iz iseljene Hrvatske nećemo, jer nam to branitelji s razlogom to neće dopustiti.

Marko Mamić/Foto: Facebook