Marko Mamić: Hrvati i antihrvatski antifašizam

Dana 1. rujna 2017. Skupština Grada Zagreba većinom je glasova odlučila Trg Maršala Tita u Zagrebu preimenovati u Trg Republike Hrvatske.

Dan prije toga održan je prosvjed  na Trgu žrtava fašizma, gdje su par stotina ljud prosvjedovalo protiv te odluke tražeći da i u Zagrebu dalje ostane Trg maršala Tita.

Zanimljivo je da je tom prilikom bivši predsjednik republike Ivo Josipović pozvao Milorada Pupovca da zbog promjene zaprijeti premijeru Plenkoviću da će napustiti vladajuću većinu. Također je zanimljivo da su prosvjednici među kojima je bio i predsjednik SDP-a Davor Bernardić nosili zastave, od one SSSR-a, do onih bivše države, bez ijednog barjaka Republike Hrvatske. Zašto?

Slična, ali masovnija i još komunističkija i jugoslavenskija, bila je ikonografija na ranijim prosvjedima održanim na trgu kod HNK-a, koji se tad zvao Trg maršača Tita, a dana Trg Republike Hrvatske.

Utemeljitelj HDZ-a i moderne Hrvatske države prvi Hrvatski predsjednik izabran voljom naroda dr. Franjo Tuđman rekao je da Hrvatska država sljednik i nastala na svim pozitivnim sastavnicama Hrvatske povijesti od Oca Domovine Ante Starčevića, preko Radićevštine, odnosno Stjepana Radića za kojeg je rekao da je Hrvatsku državnu ideju prenio na široke narodne mase, pa preko Hrvatskog antifašizma.

Što je to u antifašizmu pozitivna, a što negativna sastavnica koja ne može biti u temeljima Hrvatske države nije razlučeno.

U mom udžbeniku iz povijesti, kad sam bio u osmom razredu pučke škole, stajao je otprilike sljedeći tekst: „Kraljevina Jugoslavija je bila tamnica naroda. Najispravniji stav imala je Komunistička Partija Jugoslavije na čelu s drugom Titom koja je podigla ustanak protiv fašizma i domaćih sluga s rješenjem nacionalnog pitanja i uređenja Jugoslavije na principima federalizma“. Lijepo rečeno. No što je od te priče ostalo?

Na dva zasjedanja ZAVNOH-a, onom u Plaškom od 12-15.listopada 1943.godine, te onom u Topuskom održanom 8. i 9. 5. 1944. donijete su Odluke da Hrvatska na temelju prava na samoodređenje pristupa u Federativnu Jugoslaviju te je donijeta Odluka o vraćanju Istre Zadra i otoka te drugih teritorija pod Talijanskom okupacijom matici zemlji Hrvatskoj.

Na tim zasjedanjima Andrija Hebrang je rekao da se „Hrvatska mora naći među silama pobjednicama te da Hrvatska ima pravo da sama upravlja sobom, da ima svoj Sabor, vrhovni zakonodavni organ i nosilac suvereniteta i svoju narodnu Vladu“. Pučkim rječnikom rečeno „te će mu riči pomoć umrijet“.

Iako je bio vođa Hrvatskog antifašističkog pokreta ubila ga je „Ljubičice bijela“, pošto je prethodno uhićen i zatvoren. Ubojice egzekuciju nisu opisivale i danas se ne zna gdje su mu zemni ostaci. Supruga mu je završila u dugogodišnjoj robiji, a djeca su morala mijenjati prezime. Što je tu posrijedi?

Sabor Republike Hrvatske na zasjedanju 14. veljače 1992. jednoglasno je usvojio:

„Deklaraciju o osudi uhićenja i umorstva Andrije Hebranga.

1. Nakon devet stoljeća uporne borbe za opstanak i ponovno stjecanje državnosti Hrvatski narod ostvaruje svoju vjekovnu težnju za slobodom i nezavisnošću.
2. Međunarodnim priznanjem Republike Hrvatske zastupnici Hrvatskog Sabora kao predstavnici cjelokupnog Hrvatskog naroda i svih građana Hrvatske prisjećaju se svih onih Hrvatskih velikana i mučenika koji su se posvetili ostvarenju toga svetog cilja podnoseći za njega najveće žrtve.
3. Hrvatski Sabor posebno priznanje i zahvalnost izražava svim Hrvatskim muževima i ženama koji su svoje zauzimanje za slobodnu demokratsku i socijalno pravednu Hrvatsku državu plaćali gubitkom slobode i života u tisućama montiranih suđenja i raznih oblika progona u komunističkoj i omrznutoj Jugoslaviji.
4. U cilju slamanja težnji hrvatskog naroda za njegovom državnošću, velikosrpske i jugokomunističke snage u vođenju protuhrvatske politike uhitile su i okrutno umorile dosljednog borca za hrvatsko državno pravo Andriju Hebranga, osudivši pri tom u montiranim političkim procesima nevine, suprugu mu Olgu Hebrang i suradnika Vladimira Fajtića na dugogodišnje kazne robije. Hrvatski Sabor ovom deklaracijom odbacuje te protuhrvatske progone i osuđuje njihove idejne začetnike i izvršitelje.

Koncept Hrvatskog antifašizma i Hrvatskog antifašističkog pokreta polazi od Federacije Jugoslavije sastavljene od federalnih jedinica koje time postaju konstitutivni dijelovi Jugoslavije, misleći da će se konačno realizirati Jugoslavija kao zajednica ravnopravnih naroda koju je zastupao Hrvatski Jugoslavenski pokret od Ilirskog pokreta, preko Biskupa Strossmayera i Franje Supila i mnogih drugih značajnih Hrvatskih političkih, znanstvenih, umjetničkih i drugih glava.

Srbe nikad takav koncept Jugoslavije nije interesirao, oni takvu Jugoslaviju nikad nisu željeli i nikad se za nju nisu borili, ni u Prvom ni u Drugom svjetskom ratu. Njih je interesirao samo projekt svih Srba u jednoj državi ne interesirajući ih što o tome misle i kako se osjećaju drugi, to je njihov problem. To je tako trajalo sve do raspada.

Broz je od početka prihvatio srpski koncept Jugoslavije. On je znao da u protivnom nikad ne bi ni postao predsjednik Jugoslavije, jer drugačije ne bi bio prihvaćen kako od Srpske politike tako i od moćnih međunarodnih pokrovitelja. Nije on „lud“ da završi kao Andrija Hebrang. Umjesto Hebrangova Federalizma Broz uvodi politiku bratstva i jedinstva koja je „skovana u NOB-u“. Nije skovana Hebrangova Federacija nego je skovano „bratstvo i jedinstvo“ koje postaje model provođenja velikosrpske politike.

Odluke ZAVNOH-a prenijete su u prvi Hrvatski Ustav, odnosno u Ustav Narodne Republike Hrvatske koji u svoja prva dva članka definira Hrvatsku kao državu koja se slobodnom voljom na temelju prava na samoodređenje-uključujući i pravo na odcjepljenje ujedinjuje na temelju načela ravnopravnosti s drugim republikama u Jugoslaviju.

U Ustavu Narodne Republike Hrvatske koji je objavljen u Narodnim Novinama 23. siječnja 1947. godine u članku 1 stoji sljedeći tekst: „Narodna Republika Hrvatska je narodna država republikanskog oblika“.

U članku 2 istog Ustava stoji sljedeći tekst: „Ostvarujući u svojoj oslobodilačkoj borbi, u bratskom jedinstvu sa Srbima u Hrvatskoj, i u zajedničkoj borbi svih naroda Jugoslavije svoju narodnu državu-Narodnu Republiku Hrvatsku hrvatski se narod izražavajući svoju slobodnu volju, a na temelju prava na samoodređenje-uključujući pravo na odcjepljenje i ujedinjenje s drugim narodima-ujedinio na temelju načela ravnopravnosti s ostalim narodima Jugoslavije i njihovim narodnim republikama: Narodnom Republikom Srbijom, Narodnom Republikom Slovenijom, Narodnom Republikom Bosnom i Hercegovinom, Narodnom Republikom Makedonijom i Narodnom Republikom Crnom Gorom u zajedničku državu-Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju“. Završen citat.

U Ustavu Federativne Narodne Republike Jugoslavije koji je donijet dana 31 .01. 1946. godine u članku 1. stoji sljedeći tekst: „Federativna Narodna Republika Jugoslavija je savezna narodna država republikanskog oblika, zajednica ravnopravnih naroda koji su na osnovu prava na samoopredjeljenje uključujući pravo na odcjepljenje izrazili svoju volju da žive zajedno u federativnoj državi“.

U članku 2 istog Ustava stoji sljedeći tekst: „Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju sačinjavaju; Narodna Republika Srbija, Narodna Republika Hrvatska, Narodna republika Slovenija, Narodna republika Bosna i Hercegovina, Narodna Republika Makedonija, Narodna Republika Crna Gora.

Narodna Republika Srbija u svom sastavu ima Autonomnu pokrajinu Vojvodinu i Autonomnu Kosovo- Metohijsku oblast“. Završen citat.

U članku 10 istog ustava Federativne Narodne Republike Jugoslavije iz 1946. stoji sljedeći tekst: „Protivan je Ustavu svaki akt uperen protiv suverenosti ravnopravnosti i nacionalne slobode naroda Federativne Narodne Republike Jugoslavije i njihovih narodnih republika.“ Završen citat.

Tako je pisalo u tim prvim Ustavima i onom Narodne republike Hrvatske i onom Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Ustavni tekst pučkim rječnikom rečeno „na ranu ih privit“, a što je politička praksa, što se provodi?

„Čuvajte bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga“. Samo ono „bratstvo i jedinstvo“ ima političku vrijednost i ono se štiti svim metodama represivnog aparata, a JNA je kovačnica „bratstva i jedinstva“, a ta kovačnica suštinu te politike pokazat će na Vukovaru sravnivši grad sa zemljom, Ovčari Škabrnji i drugim stratištima po Hrvatskoj.

Ako je Kraljevina Jugoslavija opisivana kao „tamnica naroda“, Broz se pobrinuo da druga Jugoslavija počne svoj politički put kao grobnica Hrvatskog naroda. To je bila jasna poruka Hrvatskim antifašistima da su oni sljedeći na redu, što se i obistinilo.

Federalizam je bio samo forma koja se nipošto ne smije konzumirati, jer je direktno suprotan „bratstvu i jedinstvu“ i svako zagovaranje konzumacije federalizma završavali je političkom eliminacijom, zatvorom pa i smrću, jer je načelo federalizma i konstitutivnosti naroda i njihovih Republika, koje su nositelji izvornog suvereniteta, gdje je Jugoslavija sastavljena, što je u svojoj osnovi i u Ustavima napisanoj formi značilo kraj projekta svih Srba u jednoj državi.

Stoga je i smišljena politika bratstva i jedinstva, koja je bila jamac Srpske dominacije na kojoj je Broz jedino i mogao temeljiti svoj opstanak na vlasti. Stoga je on Hrvatske antifašiste proglašavao nacionalistima, šovinistima i neprijateljima bratstva i jedinstva, politički ih eliminirao, progonio, zatvarao i ubijao. Priča o njegovim idealima komunističkog internacionalca je smiješna. On zvijezdi petokraki kao simbolu njegove navodne komunističke revolucije nije dao na svoj grob.

Stoga bi se moglo reći da su svi oni koji su se zalagali za rješavanje Hrvatskog nacionalnog pitanja kroz Federaciju Jugoslavije, oni koji su se zalagali za poštivanje načela Federalizma u političkom, gospodarskom i nacionalnom smislu, odbijajući velikosrpsku hegemoniju da su oni hrvatski antifašisti, a svi oni koji su ih zbog toga progonili, proglašavajući ih neprijateljima, nacionalistima, šovinistima i rušiteljima bratstva i jedinstva su antihrvatski antifašisti.

Broz je i blaženom Alojziju Stepincu ponudio „autokefalnost“ pod dominacijom autokefalne Srpske pravoslavne crkve Riječ je o projektu koji svoje ishodište ima u SPC. Hrvati su po tom projektu trebali postati srpski katolici. Ponuda odvajanja od Vatikana značila je prvenstveno udar na identitet Hrvatskog naroda, koji je unatoč milenijskoj tuđoj vlasti uspjela sačuvati upravo katolička crkva u Hrvatskom narodu, ljubomorno čuvajući njegovu svekoliku nacionalnu baštinu u nacionalnom i državno pravnom smislu. Jer što je u suštini bio Vatikan u XX stoljeću, koju je on to silu predstavljao da bi bio prijetnja Jugoslaviji? Staljin bi pitao „koliko Papa ima divizija“.

Vrlo je zanimljivo da Zagrebačkom korpusu koji su činili pretežno Hrvati, zagrebački dečki, nije bilo dopušteno da oni uđu u Zagreb 8. svibnja 1945. na dan koji se i danas slavi kao dan oslobođenja Zagreba. Njihovo napredovanje prema Zagrebu zaustavljeno je na domak grada gdje su proveli dva dana na čekanju po zapovijedi Brozove vrhovne komande, koja je zapovjedila da u Zagreb prvi toga osmoga svibnja uđu postrojbe čiji su u većini zapovjednički i vojnički sastav činili Srbi.

Zagrebačkom korpusu bilo je dopušteno ući u Zagreb tek sutradan i to kao folklorno društvo u svoj Zagreb kojega su prethodno dan prije „oslobodili Srbi“. Srpski zapovjednici su tom prilikom natjerali spikera na tadašnjem Radio Zagrebu da proglas o oslobođenju Zagreba pročita na srpskom jeziku.

Hrvatskoj antifašističkoj vojsci nije bilo dopušteno da kao oslobodioci uđu u Zagreb. Koje poniženje. Srpska politika je tim činom pokazala da cilj njihove politike nije samo borba protiv NDH, nego i bilo kakve Hrvatske države. Bila je to manifestacija moći antihrvatskog antifašizma, koji u Hrvatskom antifašističkom pokretu vidi potencijalno hrvatsku državotvornu vojsku, koji su zaustavljeni na vratima svoga glavnog grada kako ne bi stekli legitimitet oslobodilaca na temelju čega se i uspostavlja vlast. Ne, to im nije bilo dopušteno.

Stoga na stvarnoj i simboličkoj razini tim činom, tom odlukom da se ne dopusti Zagrebačkom korpusu da prvi uđe u Zagreb, da moraju čekati dva dana da prije njih u Zagreb uđu postrojbe s pretežito Srbima i u zapovjednom i u vojničkom sastavu i da je spiker radio Zagreba natjeran da proglas čita na srpskom jeziku, može se reći da toga dana 8. svibnja 1945. Zagreb nije oslobođen nego pokoren, jer su ispunjene sve pretpostavke da se to kaže.

Također je zanimljivo da će se jedan od zapovjednika te Srpske vojske koja je ušla u Zagreb osmog svibnja naći na istom poslu s Dobricom Ćosićem u projektiranju novog rata i raspada Jugoslavije. Jasno je dakle da to nema veze s Hrvatskim antifašizmom. Suprotno od toga, riječ je o antihrvatskom antifašizmu od ulaska u Zagreb do raspada Jugoslavije, kada su ti takozvani „osloboditelji“ Zagreba 8. svibnja 1945. utemeljili takozvanu „Republiku srpsku Krajinu“.

U Domovinskom ratu hrvatska vojska je oslobodila Hrvatsku od onih koji su toga 8. svibnja ušli u Zagreb.

Zanimljivo je da su ih predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović i njegovo društvo i ove 2025. godine 8. svibnja u Zagrebu u Lisinskom proslavili kao osloboditelje.

Savka Dabčević Kučar je 1971. na jednom javnom skupu rekla: „Mi danas imamo masovni pokret širokih narodnih masa na liniji Saveza komunista Hrvatske“. Sva njena politika i njenih suradnika svodila se na zahtjev za konzumacijom načela Federalizma i formalno federalnog i konstitutivnog statusa Hrvatske kojeg je imala po Ustavnom poretku, odnosno koji je bio napisan u Ustavima Hrvatske i Jugoslavije toga vremena. A konzumacija tog federalnog statusa se odnosila i na ekonomski i na etnički iskazan status Hrvatske i Hrvatskog naroda.

Ekonomski se to prvenstveno odnosilo, na prelijevanje onoga što se tada zvalo dohodak iz Hrvatske u Beograd, a u etničkom smislu tu je bio istaknut zahtjev da se unutar Hrvatske na poslovima u „narodnoj miliciji“ u časničkom i dočasničkom kadru u JNA, na direktorskom pozicijama i u drugim državnim službama nacionalna struktura ujednači s nacionalnom strukturom Hrvatske. Bila su pokrenuta dva velika infrastrukturna projekta autocesta Zagreb-Split i Tunel Učka. Za autocestu Zagreb-Split bio je raspisan samodoprinos u Hrvatskoj i bili su prikupljeni novci u većem djelu predviđene investicijske vrijednost.

Savkin „Masovni pokret“ bio je politički izraz Hrvatskog antifašizma.

Tada na scenu stupa politika „bratstva i jedinstva“ koja je izravno suprotna načelu federalizma i njeni protagonisti antihrvatski antifašisti. Političke posljedice su poznate, no ostalo je nepoznato gdje su završili prikupljeni novci za izgradnju autoceste Zagreb-Split. U Hrvatskoj se u javnoj priči pričalo da se tim novcima gradila pruga Beograd-Bar.

Na partijskom sastanku u Sisačkoj željezari gdje je od 43 direktora bilo 42 Srbina i jedan Musliman i nijedan Hrvat u gradu s većinom Hrvatskog stanovništva i što je bilo isticano kao jedan od primjera neproporcionalne zastupljenosti u gospodarstvu Hrvatske, Vladimir Bakarić je rekao: „Ne dajte se prebrojavati. Ako vas dođu prebrojavati vi imate pravo reći ne marš van“. Jasno je da je riječ o politici zaštite velikosrpske dominacije čiji je on protagonista i da to nema veze s Hrvatskim antifašizmom i da je ta politika direktno suprotna političkim ciljevima s kojima je Hrvatski antifašistički pokret krenuo u borbu protiv fašizma i za rješavanje nacionalnog pitanja unutar Jugoslavije, što podrazumijeva i u Ustavima zapisanu nacionalnu ravnopravnost umjesto velikosrpske dominacije i hegemonije koja se provodila pod politikom „bratstva i jedinstva“. Tom rečenicom „marš van“ Vladimir Bakarić i definira odnos antihrvatskog antifašizma prema Hrvatskom antifašizmu.

O čistkama koje su uslijedile nakon Karađorđeva general Janko Bobetko u svojoj knjizi „Sve moje bitke“ navodi da je „Trideset tisuća ljudi stavljeno je na stranu izvan svojih funkcija. Od tog 5 tisuća hrvatskih partizanskih kadrova bačeno je na ulicu“.

Broz je nakon sloma Masovnog pokreta izjavio: „prije će Sava poteći uzvodno nego će Hrvatska postat država“.

Ta njegova rečenica da će „prije Sava poteći naopako nego li će Hrvatska postat država“ vrlo jasno govori da se on nije borio samo protiv fašizma nego i protiv prava Hrvatskog naroda na svoju državu, što jasno implicira da on vojsku NDH koja je njemu položila oružje nije likvidirao zato što su oni za njega bili zločinci nego zato što su oni željeli Hrvatsku državu.

Tek smrću „Ljubičice bijele“ Jugoslavija postaje federacija ona o kojoj je Hebrang govorio na ZAVNOH-u, ona gdje je Hrvatska tvorbena Republika, s pravom na samoodređenje za koju je glavom platio, ona zbog koje je smijenjena Savka Dabčević Kučar, a mnogi završili u zatvorima i političkoj emigraciji

Umjesto Broza na čelu države sjedi osmočlano predsjedništvo.

Srpska politika s time se nikad pomirila nije. Oni se za takvu Jugoslaviju nisu borili, oni je takvu ne žele. Njihov projekt je svi Srbi u jednoj državi, što je suprotno sastavu Jugoslavije od Republika gdje je izvorni suverenitet na Republikama. Oni kreću u rušenje takve Jugoslavije i stvaranje Velike Srbije one koju je po njima u drugim povoljnijim povijesnim okolnostima propustio proglasiti Nikola Pašić, što je Dobrica Ćosić nazvao „najvećim promašajem i najvećom greškom i najvećom propuštenom prilikom u svekolikoj srpskoj povijesti“. Jasno je da u toj politici ima mjesta i za Hrvatsku državu, ali onu i onoliku čije će granice nacrtati Milošević. Poznata je njegova izreka da su granice republika u Jugoslaviji samo administrativne, što je negacija njihova ustavnog položaja u Jugoslaviji.

Brozovi sljedbenici produžavaju svoj vijek trajanja na hrvatskoj političkoj i medijskoj sceni tako što nam i danas prodaju iz Brozova vremena nametnut izbor između „Ljubičice bijele“ i „Tića Pavelića“. Hrvatska nije ni jedno ni drugo.

Stoga se može reći da je ubojstvo Andrije Hebranga po svojim motivima i ciljevima jednako atentatu na Stjepana Radića, a po svojim posljedicama daleko ga nadmašuje jer se s tih pozicija sluđuje jedan narod tjerajući ga da bira između dvojice masovnih ubojica.

Dr. Franjo Tuđman je dakle s povijesnim pravom i s jasnim državnopravnim razlozima odredio hrvatsku povijesnu vertikalu: „Otac Domovine Ante Starčević, učenje Stjepana Radića koji je Hrvatsku državotvornu ideju prenio na široke narodne mase te Hrvatsku antifašističku borbu.“

Imenima ta vertikala izgleda ovako: Ante Starčević, Stjepan Radić, Andrija Hebrang, Savka Dabčević Kučar, Franjo Tuđman. Tu su sadržane sve pozitivne sastavnice Hrvatske povijesti kako bi to rekao Franjo Tuđman.

Vertikalu antihrvatskog antifašizma čine: Josip Broz, Jakov Blažević, Vladimir Bakarić, Milka Planinc.

Antihrvatski antifašisti su slavili kao dan ustanka naroda Hrvatske ustanak u Srbu 27 .07 .1941., o čijem karakteru je povijest rekla svoje.

Decenijama poslije, taj se ustanak predstavljao kao primjer na kojem su se kao na „nepresušnom vrelu nadahnjivali mlađi naraštaji“. I nadahnuli su se, što će se pokazat 1991. u Tuđmanovoj Hrvatskoj, gdje je Jovan Rašković proglasio Srpski ustanak u Hrvatskoj, a nastavili Mile Martić i družina. Oni su temeljito etnički očistili i zapalili sve što je Hrvatsko na trećini teritorija Hrvatske. Ubili su više stotina uglavnom starijih Hrvata koji su tu ostali i odbili svaku vrstu pregovora o bilo kakvoj Hrvatskoj. Samo svi Srbi u jednoj državi i onda i tada. Tuđman je za njih ustaša.

U sklopu ove teme vrijedi podsjetiti:

Predsjednik Republike Ivo Josipović prilikom svog posjeta Izraelu govorio je o opasnosti koja prijeti od ustaške zmije. Propustio je to reći i objasniti u Hrvatskoj što upućuje na zaključak da je pomoć u svladavanju ustaške zmije tražio u inozemstvu. Jeli pri tom procijenio da su unutarhrvatske snage slabe za takav obračun. Zašto to nije javno iznio i javno branio u Hrvatskoj? Na proslavi ustanka u Srbu o čijem su karakteru i ideologiji, ciljevima i ustaničkim djelima, svoje rekli povjesničari Ivo Josipović je hvalio lijepu partizansku kapu izjednačavajući tu ljepotu s tim ustankom i tim i takvim ustaničkim djelima. Ivo Josipović je nakon što je prestao biti predsjednik na komemoraciji u Jasenovcu u organizaciji SUBNOR-ova političkog sljednika SABA koji nisu htjeli zajedničku komemoraciju s državnim vodstvom, rekao za Državnu komemoraciju gdje je bio Državni vrh, da je to samo neformalna skupina građana, pokazujući time što misli o državi čiji je bio Predsjednik.

Zoranu Milanović je na pitanje Tito ili Tuđman on je odgovorio Tito. Zoran Milanović je kao premijer Hrvatske, prilikom svog posjeta Njemačkoj 2012. iskoristio prigodu da dovede u pitanje državu čiji je premijer, govoreći da je „hrvatska nacija nevjerojatan paradoks to nije lako držati zajedno“.

Njegova vlada je pod okriljem noći postavila ćirilične ploče u Vukovaru što je snažno iritiralo Vukovarske branitelje. Okupatori su u Vukovaru skinuli latinične ploče s natpisom Trg Stjepana Radića i stavili ćiriličnu ploču s imenom njegova ubojice Puniše Račića.

Postavljanje ćiriličnih ploča Vukovarski branitelji doživjeli su kao jugoslavenizaciju Vukovara, pokušaj nekog novog bratstva i jedinstva.

Milanovićeva priča o Hrvatskoj kao slučajnoj državi ima svoje ishodište u „Savi naopako.“ U isti kontekst spada i njegova rečenica „autonomije u bivšoj državi dovele su do kaosa, svatko je vukao na svoju stranu i zato je došlo do rata“. Milanović je kroz Sabor progurao „Leks Perković“ i osramotio Hrvatsku pred Europskom unijom.

Politika podjela u Hrvatskoj je išla do kraja „mi ili oni“ reći će Milanović.

Taj primjer slijedi i drugi značajan Milanovićev kadar. Riječ je o gospodinu Goranu Radmanu direktoru HRT-a. On je preko ekrana HRT-a zaprijetio svojoj voljenoj Hrvatskoj teškim posljedicama ako ga se Hrvatski Sabor usudi smijeniti s pozicije direktora HRT-a.

Navedimo i to da u SDP-u nije bilo posla za njihov Časni sud povodom izjave, objavljenog stava njihova istaknutog člana Nenada Stazića „Izgleda da u svibnju 1945 posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika“.

Dana 8. 5. 2016., povodom dana oslobođenja Zagreba u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu održana je svečana akademija. Na tom skupu izaslanik Predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović bio je Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. Na spomen njenog imena uzvanici svečane akademije počeli su bučno negodovati, jer je prethodno uklonila Brozovu bistu s Pantovčaka. Zaista nevjerojatna scena. Kao da je riječ o njihovim zbratimljenim drugaricama i drugovima iz Beograda.

Dana 3. 2020. Objavljeno je da je predsjednik Republike Hrvatske gospodin Zoran Milanović iz predsjedničkih dvora na Pantovčaku uklonio biste Kralja Tomislava, Ivana Mažuranića, Josipa Juraja Strossmayera, Ante Starčevića, Stjepana Radića, Alojzija Stepinca i Franje Tuđmana. Milanoviću se očito postav bez Broza nije svidio, pa kad nema Broza neka nema ni njih.

Tuđman je stvorio Hrvatsku državu kako je sam to rekao: „Na jedinstvu Domovinske i Iseljene Hrvatske i na pomirbi zavađenog hrvatstva.“

Što je od toga ostalo?

Na uvjetovanje Zorana Milanovića kod Ustavnih promjena 2 000. godine u Hrvatskom saboru u Ustav Republike Hrvatske ugrađen je članak 45. kojim je Iseljena Hrvatska prekrižena, izbačena iz političkog života Hrvatske, tako da im je praktički onemogućeno glasovanje na izborima u RH i što im je na izrazito diskriminiran način uvedeno nejednako pravo glasa, mogu izabrati samo tri zastupnika u Sabor pa izišlo ih na izbore 900 000 tisuća koliko ih ima biračko pravo ili samo devedeset. Rezultat je uvijek samo tri.

Taj članak 45. Ustava RH u suprotnosti je i s ostalim ustavnim odredbama Ustava Republike Hrvatske kao i s međunarodnim pravom. To je urađeno s Brozovskih

pozicija u strahu da iseljena Hrvatska koja je rođena i stasala daleko o komunističke indoktrinacije ne promijeni političku strukturu Sabora čime bi šanse Brozovih vjernika za osvajanje vlasi bile bitno smanjene.

Kod drugog dijela koji čine temelj na kojima je Tuđman stvorio Hrvatsku državu „pomirba zavađenog hrvatstva“ Brozovi vjernici i danas govore desetinama tisuća onih što ih je Brozova vjera bacila u jame, rovove, ili žive zazidala u Hude jame, da su sami krivi za svoju sudbinu i zbog toga ne dopuštaju njihovu ekshumaciju i dostojanstven pokop u Hrvatskoj, jer što će onda ostati od Broza i njegovih vjernika.

Bio bi to pogled u ogledalo u kojem bi se vidjelo jedno ružno lice. Brozova vjera bi postala laž ono što zaista i jeste.

Marko Mamić/Foto: