Marko Mamić: Jasenovac i Poljud – čeka li Plenkovića Karamarkova sudbina

Dva su događaja u posljednjih desetak dana top politička i medijska tema u Hrvatskoj. Prvi: U organizaciji Kluba zastupnika stranke DOMiNO i Hrvatskih suverenista 28. listopada 2025. u prostorijama Hrvatskog sabora održan je okrugli stol na temu broja žrtava u Jasenovcu.

I drugi: Srpsko kulturno društva „PROSVJETA“ organiziralo je u Splitu od 3. 11. do 1. 12. Dane srpske kulture, program koji obuhvaća glazbene i dramske izvedbe, izložbe, folklorne nastupe te prezentaciju tradicionalne srpske kuhinje.

Program je trebao početi 3. 11. u večernjim satima u prostorijama Gradskog kotara Blatine gdje je oko 18 sati ušla skupina ljudi i rekla da se predstava neće održati, nakon čega su izvođači napustili prostoriju i predstava nije održana.

O prvom

Vrijedi podsjetiti da je bivša predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović najavila osnivanje međunarodne ekspertne komisije čija bi zadaća bila utvrditi broj žrtava Jasenovačkog logora, kako bi se to pitanje definitivno riješilo i skinulo s dnevnog reda u Hrvatskoj. Isto je u nekoliko navrata u svojim javnim istupima najavljivao i njen savjetnik, pokojni Ivan Zvonimir Čičak.

Vrijedi ponoviti da je Kolinda Grabar Kitarović srušena projektom Škoro, za kojeg je kako smo već prije o tome pisali, Stjepan Mesić mjesec dana prije nego li se Škoro uopće pojavio na javnoj sceni kao predsjednički kandidat, govoreći „Ja znam Škorinu politiku, i mnogi će se iznenaditi što će Škoro napraviti“. I bi tako.

Škoro je, podilazećim nastupom u Lisinskom,  govorio o „majčinim suzama i suzama mnogih majki“, a iza podilazećeg govora uvijek stoji prevara, te spotom s raskriljenim rukama iza kojeg se pojavljivao Tuđman s raširenim rukama s Kninske tvrđave. Škoro je uspio podijeliti Kolindino glasačko tijelo da bi u drugom krugu sve to nastojao prenijeti na Milanovića i tako mu otvorio put do pobjede.

Ovaj okrugli stol Kluba zastupnika stranke DOMiNO i Hrvatskih suverenista je nakon Kolinde po drugi put javno otvorio isto pitanje, ovaj put s daleko radikalnijim reakcijama na javnoj, medijskoj i političkoj sceni. Ovdje vrijedi citirati tekst Mirka Galića objavljenog u Obzoru Večernjeg lista 16. 6. 2016. Galić među ostalima piše:

“Kad se krivim ključem otvaraju vrata, to se zove provala. Jedna se takva provala događa Hrvatskoj na najosjetljivijoj i nezaliječenoj rani. Ustaški logor Jasenovac, o njemu je opet riječ. Taj logor spada u kategoriju visoko rangiranih europskih logora smrti da bi se njegovo mjesto moglo pomicati na ustaškoj i šire nacionalističkoj mapi, kako komu padne napamet. O još jednom takvom (ne)sumnjivom pokušaju revizije, upravo su počele nove uzaludne bitke.

Ratni su pobjednici (is)koristili svoje pravo da pišu povijest, poraženi su im dali toliko dokaza o svom kriminalnom i zločinačkom postupanju da je iz današnje perspektive teško razumjeti odakle uopće ideja ili „hrabrost“ da se povijest najvećeg hrvatskog logora iznova piše ili da se radikalno mijenja.“

“U Jasenovac su logoraši dovođeni prisilno, bez svoje volje, da tamo budu, ovako ili onako likvidirani. Hoće li na kraju biti 80, 90 ili 100 tisuća žrtava, apsolutno najviše Srba, a proporcionalno Židova, ali i nezanemarivo mnogo Roma i Hrvata, protivnika ustaškog režima.“

“Današnja je Hrvatska utemeljena na antifašizmu s ustaštvom, ne može braniti svoje mjesto u demokratskom europskom poretku koji je zasnovan na vrijednostima slobode, ravnopravnosti, sigurnosti. Dakle na vrijednostima koje je antifašistička Europa branila i obranila u borbi protiv nacizma. U hrvatskim prilikama, ugled ustaša ne može se popraviti, koliko se tko trudio; tko na tome radi, gubi vrijeme i griješi dušu. Ustaštvo se ne može reklamirati kao ljubav prema Hrvatskoj.“

Malo osvrta na ove citirane dijelove Galićeva teksta.

Galić nije tako precizan u broju žrtava logora Jasenova kao primjerice Ivica Dačić na izložbi u sjedištu UN-a u New Yorku gdje je brojka precizirana na 700 tisuća. 700 tisuća stoji i sada na tablama i oznakama tamo gdje je na vlasti Dodik. 700 tisuća je i brojka Srpske pravoslavne crkve i službene srpske politike koju personalizira Aleksandar Vučić.

“Nemojte škrtariti na moru, ima mora“ rekao je Slobodan Milošević Hrvoju Šariniću.

Srbi ne škrtare na žrtvama. Ne škrtari ni Galić “80, 90 ili 100 tisuća“, navodeći da „to ne može promijeniti težinu počinjenog zločina“.

Nabacivati se desecima tisuća žrtava, kako to radi Galić, ili stotinama tisuća žrtava kako se to radi kod Srba je šokantno. Galić ne razumije potrebu da se to mijenja, da se broj žrtava utvrdi i da bude onoliki koliki stvarno jeste i tu povijesnu i ljudsku potrebu Galić naziva „popravljanjem ugleda ustaša“.

Ako je nevažno za težinu počinjenog zločina je li u Jasenovcu „ubijeno 80, 90 ili 100 tisuća ljudi“, otkud potreba tako šokantnog nabacivanja desecima tisuća ubijenih ljudi. Ako „broj ustaških žrtava“ u Jasenovcu neće promijeniti težinu zločina“ u čemu se s Galićem slažem, otkud onda povezivanje istraživanja broja žrtava u Jasenovcu s „pokušajem popravljanja ugleda ustaša.“

Zašto Galić, navodeći brojke, nije išao obrnutim smjerom pa naveo da je nevažno za težinu zločina, (Kako to uopće može biti nevažno?) da je u Jasenovcu ubijeno 100, 90 ili 80 tisuća ljudi. Zato što je taj drugačiji redoslijed vrlo opasan. Eto te odmah među utemeljiteljima Jasenovca i među njegovim upraviteljima koji su se „brinuli“ da u logoru vlada „rad, red i stega“.

Ne mogu te oprati ni Milanovićeve „Rijeke pravde“ ni njeni pritoci koji su izvirali ispod nogu konstruktora, gdje je Milanović istakao neskrivene diktatorske ambicije. On sam tumači Ustav, a Ustavnom sudu prijeti „proljetnom rezidbom“, „stajske muhe“, bit će i Predsjednik i premijerski kandidat „Rijeka pravde“, a GDO će biti onaj kojeg on postavi. Milanović je htio biti “Tito nakon Tita”.

Ne može se povijesna istina u Hrvatskoj temeljiti na „Drobilici za kosti“ i radnicima koji je opslužuju. „Drobilica“ je neki dan izjavila da broj Jasenovačkih žrtava treba povećati za deset do petnaest posto. Pa ako je to istina neka se to uradi.

“Pošten čovjek se brani ponavljanjem istine“ rekao bi veliki Vlado Gotovac braneći se od progona „Ljubičice Bijele“ i njegove ruke pravde. Jedino hrvatsko oružje je istina, a „istina je pod zemljom“, kako to reče Andrija Hebrang. Jednako to vrijedi i za žrtve Jasenovca, Bleiburga i Križnih puteva.

Ne slažem s praksom da se žrtvama Bleiburga i Križnih puteva kopa grob i da se pokapaju odmah do mjesta njihove ekshumacije. To nije vraćanje dostojanstva žrtvama nego novo licemjerno poniženje, da im grob s vremenom proguta planina i šuma. Hrvatski narod se pokopava na grobljima. Mora se odrediti mjesto u Hrvatskoj gdje će biti groblje u koje će biti dostojanstveno pokopane žrtve Bleiburga i Križnih puteva.

Ovaj osvrt zaključujem Galićevim riječima navedenim u njegovu citiranom tekstu: “Put do istine pretpostavlja političku volju, intelektualnu etičnost i građansko poštenje.”

O drugom

Drugo je najbolje definirao predsjednik SDP-a Siniša Hajdaš-Dončić rekavši nakon Splitskog događaja da „ustašizacija hrvatskog društva počinje otkad je Turudić postao GDO“. Tu smo dakle. Turudić je remetilački faktor i ustašizacija hrvatskog društva od njega počinje. Prošao im je iza leđa da bi „provodio ustašizaciju hrvatskog društva“. Tko to može raditi, samo onaj tko je ustaša. “Frajer koji može najdalje pljunut“ Turudića je opisao “kao zadnju kriminalnu vucibatinu“.

Hajdaš-Dončić nam je sada konačno rekao prave razloge, koje se „frajer koji može najdalje pljunut“ nije usudio reći plašeći se da će kompromitirati pritoke „Rijeka pravde“ koje izviru ispod nogu konstruktora i dovesti u pitanje njihov koalicijski potencijal.

Hajdaš-Dončić je zaboravio da je Milanović u hrvatsku politiku i društvo, prvi nakon Tuđmanove pomirbe, uveo suprotno političko načelo „mi ili oni“, što je i danas na djelu i kod njega i kod njegovih političkih sljedbenika i na medijskoj sceni u Hrvatskoj.

Šefa SDP-a vrijedi podsjetiti da je među prvima na ustašizaciju i fašizaciju Hrvatske ukazala poljudska svastika i to pred međunarodnim kamerama, kao i brojne predstave koje su nakon toga uslijedile kao na primjer „kafić Petko“.

Vrijedi ponoviti da je u vrijeme poljudske svastike premijer bio Milanović, Milanovićev sadašnji savjetnik za nacionalnu sigurnost Dragan Lozančić šef SOA-e, a ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić. Također vrijedi podsjetiti da je Ranko Ostojić tada izjavio da se „možda nikad neće otkriti tko je nacrtao poljudsku svastiku“, i da niti šef SOA-e Lozančić, a nit Milanović nisu imali primjedbi na takvu njegovu izjavu.

I bi tako sve do danas, kada nakon Splitskog događaja od 3. 11. 2025. do danas nema cjelovitog službenog policijskog priopćenja o tome što se tada desilo. U javnosti ima toliko verzija toga događaja koliko ima tiskovina i portala. O crnokošuljašima, o crnim majicama s kapama. Ne zna se jesu li kape za zimu ili one za sunce. O fantomkama, o pedeset ljudi, o sto ljudi, tko je sve ušao u prostoriju, koliko je osoba ušlo i tko je sve bio u prostoriji i što je tom prilikom izgovoreno.

Zašto je to tako?

Zato što se netko moćan pobrinuo da se društvo koje se okupljalo oko projekta poljudske svastike nikad ne otkrije i što je evidentno takva zapovijed dana obavještajnoj zajednici, koja je umjesto nužnog obavještajnog nadzora nad društvom koje se okuplja oko projekta poljudske svastike, jer je riječ o ljudima koji planiraju i izvode terorističke akte protiv Hrvatske države obavještajna zajednica objektivno i subjektivno postaje pokrovitelj i zaštitnik njihovih terorističkih djela.

Zato se i moglo desiti da su u slučaju „kafića Petko“ prekršajno prijavljeni samo izvršitelji i što se nije išlo dublje da bi se vidjelo i znalo tko su organizatori. Oni su zaštićeni, dalje se nije išlo.

Podsjetimo da je Milorad Pupovac tim povodom na tiskovnoj konferenciji SDSS-a rekao:

“Ne bih želio da ova zemlja doživi isto ono iskustvo koje je imao jedan pokušaj da se stvori hrvatska država, a koji je kolabirao sa sramotnim krajem zato što je bio temeljen na mržnji i nasilju prema Srbima.  Kako sada stvari stoje i kako se dobar dio ljudi koji sjede s nama u Saboru odnosi prema tom pitanju takav ishod nije nerealan pa da i ova država zbog svoje opsesivne mržnje prema Srbima i nesposobnosti političkih i vjerskih elita ili manjka volje da tu mržnju spriječe, doživi jednaku sudbinu kao i marionetska država od 1941. do 1945. Govorim to s punom sviješću i najdubljom patriotskom zabrinutošću zbog onoga što se može dogoditi.“

Pupovac je to ponovio i sutradan u intervju za portal Radio Sarajevo uz vrlo grube i uvredljive ocjene stanja u Hrvatskoj.

Pupovac je vrlo iskusan političar da bi ovakve ocjene izrekao u nekakvu afektu. Naše je zbog toga pitati je li Pupovac od početka bio dio plana i projekta „kafića Petko“? Takvo nešto može izgovoriti samo netko tko je siguran u daljnji razvoj tog projekta, odnosno da je projekt pokriven. Kad su ti momci privedeni naglo je zašutio i postao nedostupan. Poslije se posipao pepelom, međutim projektanti su ostali nedirnuti.

Sve smo ovo naveli da bi ponovno zaključili da je društvo koje se okuplja oko projekta poljudske svastike i dalje bez nužnog nadzora obavještajne zajednice ili djeluje pod njihovim pokroviteljstvom. Samo tako se može objasniti da je policija ostala zbunjena u najnovijem splitskom slučaju.

Moglo bi se zaključiti da je premijer Plenković na početku svog premijerskog posla, vidjevši što se desilo Tomislavu Karamarku kad je htio promijeniti njihova čelnog čovjeka i dva čovjeka u policiji, s tom i takvom obavještajnom zajednicom u Hrvatskoj sklopio sporazum o nenapadanju, koji mu se sad razbija o glavu. On nema informacije koje bi morao imati. Je li shvatio da nema nikakve kontrole nad vrlo značajnim djelom državne vlasti. U javnosti su počele priče o njemu kao ustaši identično kao o Karamarku.

Čeka li Plenkovića Karamarkova sudbina?

Pogrešno je to što Plenković misli da je da je razlog hajke na njega kao “pokrovitelja ustaša” nastao njegovim susretom s Thompsonom večer prije koncerta na Hipodromu. To je samo povod. Stvarni razlog je Turudić. Turudić im je ušao iza leđa i više nisu toliko sigurni unatoč evidentnom pokriću od obavještajne zajednice. Hajdaš-Dončić je to odlično rekao.

Poslije ovoga što se desilo u Splitu, a da obavještajna zajednica nije prethodno na to upozorila premjera i ministra unutrašnjih poslova, i zbog učestalosti takve prakse u navedenim slučajevima, šef obavještajne zajednice bi morao podnijeti ostavku. Ma tko on bio. Ali kome će podnijeti ostavku kad Milanović hvali njihov rad.

Sjetimo se da je Milanović u TV sučeljavanju s Kolindom Grabar Kitarović naprasno hvalio rad hrvatske obavještajne zajednice rekavši da su „to odlični momci, da sjajno rade svoj posao i da se nerijetko izlažu rizicima“ ta da će ih on „dodatno opremiti kako bi njihov rad bio još učinkovitiji“. Vrlo je to neobično da netko takvo što govori u TV sučeljavanju u predsjedničkoj kampanji. Jasno je da se postavlja pitanje čime su ga toliko zadužili?

Spada li u te zasluge, odnosno te sposobnosti i to što se crtači „poljudske svastike možda nikad neće otkriti“? Ili u te zasluge spadaju godišnja izvješća SOA-e u kojima piše ono što se na dnevnoj bazi može naći u tiskovinama, TV kanalima i portalima u Hrvatskoj? Kome to treba? A premijer ostaje uskraćen o ključnim informacijama, odnosno o događajima koji potresaju Hrvatsku.

Gdje je izlaz za Plenkovića, jer ga od ovakve obavještajne zajednice mogu čekati samo nova iznenađenja. Otvaraju se brojna pitanja? Ima li Srbija u hrvatskoj obavještajnoj zajednici svoje ljude? Koliko ih radi u srpskim kulturnim centrima (i plaća ih Hrvatska). Ima li tu utjecaj Putin?

Podsjetimo „nećemo biti američki robovi“, „nećemo biti psići koji samo idu i laju“ „Kosovo je oteto od Srbije“. Mislite li da se ovo govori tek tako. Za slučaj uspjeha u Ukrajini Putin bi nam mogao objasniti da je naš milenijski san bio pogrešan i sve vratiti tamo gdje je i bilo.

Gdje je izlaz za Plenkovića, a čini se i za Hrvatsku?

U Americi primjerice postoji „Federalni istražni biro“, služba koja kontrolira rad vlasti. Plenković ne može smijeniti šefa obavještajne zajednice jer će on s Milanovićevom podrškom nastaviti raditi ne osvrćući se na Plenkovića, slično kao i Lozančić u slučaju kad mu je Kolinda uskratila povjerenje.

Plenković bi mogao poraditi, na izmjenama i dopunama Zakona o policiji i tu, na temelju zakona, utemeljiti službu, poseban policijski sektor, čija će zadaća biti nadzor nad radom svih tijela državne uprave, uključujući i SOA-u, ako misli opstati.

Na kraju vrijedi pitati je li Pupovac umjesto Plenkovića bio prethodno upoznat s onim što će se dogoditi u Splitu? Dani srpske kulture u Hrvatskoj su odlično osmišljen projekt, ne samo terminološki.

Marko Mamić/Foto: SD