Marko Mamić: Milorad Dodik, uzrok ili posljedica, primjer Mostara

Zašto ovaj naslov, odnosno zašto Mostar kao primjer? Zbog toga što se na primjeru Mostara ogledaju i ilustriraju odluke međunarodne uprave u BiH koje su po našem mišljenju iskomplicirale odnose među narodima u Bosni i Hercegovini, uzimajući i uskraćujući jednima ono što im pripada i dajući drugima ono što pripada prvima.

Dana 10. 11. 1995. u Daytonu potpisan je dokument s naslovom „Sporazum o oživotvorenju Federacije Bosne i Hercegovine“.

Pored niza pitanja koja se tiču uspostave Federacije Bosne i Hercegovine, te podjeli nadležnosti u tom Sporazumu je navedeno da su dio toga sporazuma i „Načela za Prijelazni Statut grada Mostara“, što je definirano u Aneksu kao dijelu sporazuma.

Ta dogovorena „načela za Prijelazni statut grada Mostara“ napisana su i potpisana u dokumentu s naslovom: „Aneks na sporazum o oživotvorenju Federacije Bosne i Hercegovine zaključen u Daytonu“, a u podnaslovu stoji tekst: „Dogovorena načela za Prijelazni statut Grada Mostara.“ Slijedi tekst od dvanaest točaka.

Jasno je da se postavlja pitanje otkud i čemu poseban Aneks za Mostar? Čemu dogovaranje i ugovaranje načela za „Prijelazni statut Grada Mostara“ kako je to formulirano u Daytonu, a ne i za druge gradove koji su u ratu potpuno etnički očišćeni sa svim oni što je to „čišćenje“ pratilo?

Da bismo odgovorili na to pitanje nužno je prethodno vidjeti etničku strukturu Mostara prema popisu stanovništva iz 1991.

Mostarska općina je na popisu stanovništva 1991. imala 126. 628 stanovnika, od čega 43. 037 Hrvata ili 34 %, 23. 846 Srba ili 18,8 %, 43. 856 Muslimana ili 34,6 %, 12. 768 Jugoslavena ili 10,1 % i 3.121 Ostalih ili 2,5 %.
Vidljivo je da je Hrvata i Muslimana bilo podjednak broj te da zajedno čine 68,6 % stanovništva tadašnjeg Mostara te da Srbi s Jugoslavenima i ostalima čine 31,4 % tadašnjih Mostarskih stanovnika. Tako su se dakle dobile Mostarske tri trećine. Trećina Hrvati, trećina Muslimani, i trećina Srbi s Jugoslavenima i ostalima.

Jasno je da se postavlja pitanje zašto Srbi s Jugoslavenima? U bivšoj državi Jugoslaveni su se smatrali ne etničkim Srbima nego političkim Srbima i u političkim odnosima Jugoslaveni su pripisivani srpskom političkom korpusu. Koliko je to pogrešno o tome nešto poslije. U svim međunarodnim pregovorima triju strana za sve vrijeme trajanja rata uključujući i Dayton Jugoslaveni su se prešutno uzimali kao dio srpskog političkog korpusa. Niti jedna druga općina u BiH nije imala takve trećine, tako nominalno iskazan odnos triju Mostarskih trećina.

Pogledajmo što o tome piše u „Dogovorenim Načelima za Prijelazni statut Grada Mostara“, koja su dogovorena i potpisana 10. 11. 1995. u Daytonu.

U točki 8 (osam) dogovorenih Načela stoji sljedeći tekst: „Gradsko vijeće sastoji se od 48 članova, od čega je 16 mjesta predviđeno za predstavnike hrvatske zajednice, 16 za predstavnike bošnjačke zajednice a 16 za druge, 11 mjesta ostaje nepopunjeno u prijelaznom periodu“.

U točki 9 (devet) Načela piše: „Svako gradsko općinsko vijeće sastoji se od 25 članova. Sastav gradskih općinskih vijeća odražava sastav stanovništva te gradske općine u vrijeme popisa stanovništva iz 1991. godine“.
U točki jedan privremenih Načela za Mostarski statut piše: „Mora se sačuvati pravno i funkcionalno jedinstvo grada Mostara“.

U točki 2 (dva) piše: „Teritorija grada Mostara obuhvaća cijelo područje općine Mostar, kako je postojalo 1. siječnja 1991. godine.“

Bjelodano je dakle da su Mostarske trećine, trećina Hrvata, trećina Muslimana i trećina Srba s Jugoslavenima i ostalima iz popisa stanovništva iz 1991. god. bile podloga na temelju koje su dogovarana načela za Prijelazni statut Grada Mostara.

Stoga je u već citiranoj točki 8 i naveden nacionalni sastav Gradskog vijeća Mostara sastavljen od 16 jednih, 16 drugih i 16 trećih, te u citiranoj točki 9 da će sastav gradskih općinskih vijeća odražavati sastav stanovništva iz 1991. god.

Čemu dakle inzistiranje da se gradska vlast u Mostaru formira na temelju popisa stanovništva iz 1991. godine kao niti u jednom drugom gradu ili općini u Bosni i Hercegovini?

Evidentno je da je to urađeno zbog Mostarskih trećina koje su se u Mostaru poklapale kao niti u jednom drugom gradu ili općini u BiH, ali jasno je ne s ciljem da se od Mostara napravi neka mini Bosna i Hercegovina, što ne vrijedi više niti za jednu drugu općinu i grad u BiH, nego s ciljem da Mostar posluži kao primjer, nikako ne poseban slučaj nego kao primjer uspješnog povratka prognanih i izbjeglih koji su trebali jamstvo za svoju sigurnost vidjeti u

sastavu gradske vlasti u prijelaznom periodu na temelju Mostarskih trećina iz 1991. godine.
Mostar je trebao biti primjer i za Bugojno i za Travnik i za Vareš i za Tuzlu i za Banja-Luku i za Sarajevo, primjer a nikako ne poseban slučaj. Mostar ni u kom slučaju u Daytonu nije postavljen kao poseban i izdvojen slučaj u odnosu na sve druge općine i gradove u Bosni i Hercegovini i to je jasno i onima koji ga žele kao poseban slučaj.

I Sporazum o oživotvorenju Federacije i Aneks sedam Daytonskog mirovnog ugovora i ostali Dejtonski dokumenti kao svoj bitan i važan cilj ističu potrebu sigurnog i neometanog povratka svih izbjeglih i prognanih u mjesto svog boravka prije početka rata.

U Sporazumu o oživotvorenju Federacije iz Daytona u točki „E. Izbjeglice i raseljena lica“ stoji sljedeći tekst:

“Do desetog prosinca 1995. godine Ministar za pitanja izbjeglica i socijalnu politiku i njegov zamjenik moraju zajedno utvrditi sveobuhvatni i detaljan plan povratka izbjeglica i raseljenih lica na teritoriju Federacije. Realizacija ovog plana mora započeti odmah. Ostvarit će se bliska suradnja s UNHCR-om u razvoju i realizaciji toga plana. Ovaj plan mora biti usklađen sa svakim programom povratka izbjeglica i raseljenih lica koji se utvrdi u okviru konačnog mirovnog rješenja.“

Jasno je dakle koji se značaj daje povratku prognanih i izbjeglih. Sporazum o oživotvorenju Federacije gdje se nalazi citirani tekst potpisan je 10. 11. 1995. godine, a samo za mjesec dana do 10. 12. 1995. godine traži se sveobuhvatan plan povratka izbjeglih i raseljenih kako to piše u tom dokumentu.

Jasno je s kojim ciljem i s kojim ambicijama su rađeni ti dokumenti čiji su dio „Dogovorena načela za Prijelazni statut Grada Mostara“. Jasno je da je Mostar zbog svoje prijeratne strukture stanovništva trebao biti primjer, te je stoga i predložen paritet gradskog vijeća da se na političkim rješenjima tu osigura primjer uspješnog povratka i reintegracije za cijeli BiH, a nikako ne poseban slučaj.

U Aneksu 7 (sedam) Dejtonskog mirovnog ugovora koji sadrži čak 42 odredbe i pravila za povratak prognanih i izbjeglih koji nosi naslov, „Sporazum o izbjeglicama i prognanima“ u prvom poglavlju s naslovom „Zaštita“ u članku “I Prava izbjeglica i prognanih“ stoji sljedeći tekst:

Sve izbjeglice i prognani imaju pravo slobodno se vratiti u svoje domove. Imaju pravo na povrat imovine koje su lišeni tijekom neprijateljstava od 1991. godine i na naknadu imovine koja se ne može vratiti. Što raniji povratak izbjeglica i prognanih važan je cilj rješavanja sukoba u Bosni i Hercegovini. Strane potvrđuju daće prihvatiti povratak osoba koje su napustile njihov teritorij uključujući i one koje su dobile privremenu zaštitu trećih zemalja.“

Aneks 7 (sedam) Dejtonskog ugovora je rađen kao paralelan papir koji je trebao vratiti prognane i izbjegle po popisu stanovništva iz 1991. godine. Srbi su protjerani iz Mostara, a Mostarski privremeni statut iz Daytona im je omogućavao učešće u vlasti u Mostaru na temelju stanja u Mostaru iz 1991. godine, čime im je pružena politička osnova brzog povratka u nadi da će na tom primjeru entitetska podjela na Federaciju i Republiku Srpsku sama po sebi postati suvišna.

Očito se u Daytonu mislilo, odnosno kreatori Daytona su mislili da je rat kratkotrajno ludilo potaknuto od političkih vođa i da je Republika Srpska samo dotle dok to ludilo prođe i dok se svi sukladno Aneksu 7 (sedam) vrate, a poslije će sve ostalo doći na svoje. Zašto se to nije desilo tema je druge i duže priče.

U samom naslovu Aneksa o Mostaru se kaže da je riječ o dogovorenim načelima za „Prijelazni statut grada Mostara“. Riječ je dakle o prijelaznom, odnosno privremenom rješenju za grad Mostar jer to tako izričito piše i jer je to tako izričito dogovoreno i potpisano, a nikako ne o trajnom statutu grada Mostara koji ga trajno treba činiti posebnim slučajem u Bosni i Hercegovini.

Visoki predstavnik Paddy Ashdown je to pretvorio u trajno stanje stvari nametnutim statutom za Mostar upisujući to u Izborni zakon Bosne i Hercegovine i u ustav Federacije BiH, čime je u Mostaru uspostavio paritet između Hrvata i Bošnjaka.

Podsjetimo da je Paddy Ashdown javnosti predstavio i pokazivao salvetu, ubrus, uzetu sa stola za vrijeme jedne večere gdje je imao priliku sjediti pored Franje Tuđmana i pokazivati nikom razumljiv i razvidan crtež na toj salveti za koji je on Paddy Ashdown tvrdio da predstavlja crtež koji je na toj salveti nacrtao Tuđman, a koji pokazuje kako navodno treba izgledati podjela Bosne i Hercegovine. Ovo navodimo da bismo pokazali o kakvom se moralnom jadu radi i tko je osoba koja je postavljena za Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini i na kraju kakav je karakter politike koju on predstavlja.

Prijelazni statut za Mostar iz Daytona od 10. 11. 1995. godine pisan je za paritet tri naroda i bio je isključivo pisan radi povratka Srba u Mostar, a nikako ne samo zbog pariteta Hrvata i Bošnjaka koji su ostali u gradu.
Vrlo je zanimljiv način na koji je to Paddy Ashdown uradio, odnosno napisao u svom nametnutom statutu grada Mostara: „Nijedan narod od konstitutivnih naroda ne može imati više od 15 vijećnika.“

Zašto ograničenje na petnaest vijećnika, a ne recimo na 16 kako to piše u Dejtonskom Prijelaznom statutu. Zašto ograničenje na 15 vijećnika od ukupno 35 vijećnika.

Odgovor svakako treba potražiti u popisu stanovništva za Mostar iz 2013. godine. Po tom popisu stanovništva iz 2013. godine Mostar ima ukupno 105 795 stanovnika od čega 51 216 Hrvata ili 48,41 %, Bošnjaka 46 752 ili 44,18 %, Srba 4 421 ili 4,18 % i 3 417 svih Ostalih ili 3,23 %. Petnaest vijećnika u gradskom vijeću grada Mostara od ukupno 35 vijećnika čini 42,86 % gradskog vijeća.

Zašto dakle limit od 15 vijećnika. Zato što toliko vijećnika mogu izabrati Bošnjaci kojih je 44,18 % u ukupnom stanovništvu Mostara, a petnaest vijećnika čini 42,86 % gradskog vijeća od 35 vijećnika koliko je to Paddy Ashdown propisao statutom. Bošnjaci ne bi mogli izabrati 16 vijećnika kako to stoji u načelima za Privremeni statut iz Daytona jer 16 vijećnika u gradskom vijeću čini 45,71 % vijeća.

Ograničenje na petnaest vijećnika Paddy Ashdown stavio zbog Bošnjaka, odnosno da bi imali paritet s Hrvatima koji imaju kapaciteti izabrati više od 15 vijećnika, ali im to Paddy Ashdown svojim statutom nije dopustio. Primjerice 17 vijećnika čini 48,57 % gradskog vijeća Mostara od ukupno 35 vijećnika, a Hrvata u stanovništvu Mostara prema popisu iz 2013. godine ima 48,41 %.

Za one koji će reći da je Paddy Ashdown svoj statut za Mostar nametnuo prije popisa stanovništva iz 2013. godine vrijedi reći da je on i oni koji su ga servisirali kod izrade navedenih dokumenata imao pred sobom popis birača u Mostaru kod svakih lokalnih izbora što je u odnosima nacionalnih brojki u Mostaru preciznije od popisa stanovništva jer je riječ o onima koji imaju pravo glasa. Jasno je da se to poklapa i s popisom stanovništva.
U Dejtonskom Prijelaznom statutu u već citiranoj točki 8 (osam) piše da će pored predviđenih 16 mjesta za Hrvate 16 za Bošnjake biti i 16 mjesta za druge te se dalje navodi „od 16 mjesta za druge jedanaest mjesta ostaje nepopunjeno u prijelaznom periodu“.

Paddy Ashdown je „prijelazni period“ kako to piše u Privremenom statutu za Mostar iz Daytona pretvorio u trajno stanje stvari. On u svom statutu za Mostar piše:

„Najmanje četiri kandidata iz reda svakog konstitutivnog naroda i jedan iz reda Ostalih s gradske liste bit će izabrano za gradsko vijeće“. On je dakle „prijelazni period“ gdje se pretpostavljao brz povratak Srba koji se nije desio pretvorio u trajno stanje stvari uredivši tako paritet u Mostaru između dva naroda koji su ostali u Mostaru Hrvata i Bošnjaka čime je do krajnjih granica ismijan cilj s kojim su pisana Privremena rješenja u Daytonu za Mostar.

Takav statut, odnosno tako nametnut Izborni zakon svojom presudom osporio je Ustavni sud Bosne i Hercegovine Odlukom broj 9/09 od 26. 11. 2010. godine, te je nakon te Odluke pošto Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine nije postupila po Odluci Ustavnog suda BiH i izmijenila sporne odredbe Izbornog zakona BiH za grad Mostar koje je nametnuo Visoki predstavnik Paddy Ashdown, a koje su Odlukom Ustavnog suda proglašene neustavnim, Ustavni sud je donio Rješenje kojim se te odredbe brišu iz Izbornog zakona Bosne i Hercegovine.
Mostar je deset godina bio bez izbora.

Visoki predstavnik je nametnuti statut i nametnute izmjene Izbornog zakona Bosne i Hercegovine vezane za grad Mostar objasnio svojim obvezama i ovlastima iz Daytona.

Tako je Mostar od grada koji je trebao biti primjer uspješne integracije Bosne i Hercegovine odlukom Visokog predstavnika Paddy Ashdowna postao grad koji bode oči i čini opravdanim sve zahtjeve za podjelama ili paritetom ili propisanim maksimalnim i minimalnim nacionalnim kvotama triju naroda u svim sredinama, općinama i gradovima koje su imale višenacionalan sastav stanovništva onda i sada, što Bosnu i Hercegovinu čini nemogućom državom.

S takvim ciljem nisu pisan Privremena rješenja za Mostar u Daytonu. Takvu trajnu ulogu nije Dayton ni u kom slučaju namijenio Mostaru.

Dayton je postavio principe pariteta konsenzusa i rotacije u institucijama države Bosne i Hercegovine i time omogućio daljnje procese integracije i perspektivu jednakosti svih naroda i građana bez obzira na vjeru i naciju u cijeloj Bosni i Hercegovini, a ne samo u Mostaru.

Bosna i Hercegovina ne postoji samo zbog Mostara i sam Mostar nije i ne može biti Bosna i Hercegovina a sve drugo to nije. Ono što je trebalo postati primjer integracije ne može postati primjer izdvojenosti i razdvojenosti.
Pravno i stvarno je nezamislivo da se jednom konstitutivnom narodu, Hrvatskom narodu u njihovoj zemlji Bosni i Hercegovini zabranjuje mogućnost imati relativnu većinu u gradu koji se Mostar zove po općem načelu prava glasa jednakog za sve građane Mostara.

Privremeni Mostarski statut ni u kom slučaju nije pisan zbog Bošnjaka koji su ostali u Mostaru nego prvenstveno zbog Srba koji su protjerani iz grada, odnosno u funkciji njihova brzog i masovnog povratka gdje im je statutom zajamčen jednak status što ih je trebalo motivirati na masovni povratak, a to sve skupa kao primjer za ostatak Bosne i Hercegovine u funkciji masovnog povratka i integrativnih procesa.

Ponovimo ovdje već citiranu rečenicu iz Aneksa 7 (sedam) Dejtonskog mirovnog ugovora iz članka I „Što raniji povratak izbjeglica i prognanih važan je cilj rješavanja sukoba u Bosni i Hercegovini.“

Korištenje Privremenog Mostarskog statuta iz Daytona u funkciji trajnog pariteta Bošnjaka u Mostaru s Hrvatima je smiješno. Takva glupost nikom u Daytonu a niti prije njega ne bi pala napamet jer je to samo po sebi u suprotnosti s Daytonom uopće i s njegovim ciljevima.

Na žalost to je dio politike koju su provodili Visoki predstavnici i to oni koji su potpisali pismo potpore Komšiću, odnosno oni koji su provodili Dayton tako što je dopušteno da jedan narod Bošnjaci, biraju oba člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz Federacije, a da istovremeno Bošnjacima u Mostaru daju paritet s Hrvatima.
To nije u funkciji provođenja Daytona nego u funkciji proizvodnje konfliktnog stanja.

Ponovimo, Američka je greška što su svoj mirovni ugovor u koji su uložili ogroman politički kapital i velike novce dali u provođenje svojim saveznicima koji to nisu željeli. Dok su njihovi saveznici bili mirovni posrednici rat je postajao sve razorniji sve okrutniji i sve krvaviji. Amerikanci su ih izgurali iz mirovnog procesa i sami napravili mirovni ugovor. Čini se da bi Amerika još jednom u Bosni i Hercegovini to trebala ponoviti.

Vrlo je zanimljivo da se usporedo s pisanjem Mostarskog statuta od Paddyja Ashdowna u Haškom tužiteljstvu pisala optužnica protiv šestorice Hrvata, vojnih i političkih čelnika hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini koji su optuženi za zločinački pothvat među ostalima i u Mostaru, a da tim zločinačkim pothvatom, odnosno tom optužnicom nije obuhvaćen progon i etničko čišćenje Srba u Mostaru, pljačka palež i uništavanje njihove imovine i rušenje njihovih crkava, jer zločinački pothvat prema toj optužnici, a poslije i prema presudi počinje tek nakon toga, odnosno u šestom mjesecu 1993. godine.

Dakle prema toj optužnici u zločinački pothvat pripada okršaj Hrvata i Muslimana u Mostaru koji su ostali u Mostaru, a u zločinački pothvat ni u kom slučaju ne pripada progon desetaka tisuća Srba iz Mostara. Baš fino. O čemu se tu radi?

Temeljna ideja uspostave Haškog suda bila je pravo i pravda. Mostar sa svojim trećinama je bila točka na kojoj je trebalo pokazati svu apsurdnost rata prije njegova početka, ali i ponovnom uspostavom trećina Mostarskim statutom i njegovom provedbom pokazati da etnička čišćenja i zločini ne mogu postati političko rješenje, odnosno podloga za političko rješenje i da se ljudi trebaju vratiti i živjeti ondje gdje su živjeli vjekovima, stoga je statut Mostaru trebao to jamčiti.

Zadaća je bila Haškog suda da prati te ciljeve pokazujući da se zločini ne isplate i da se za zločine mora odgovarati. Haški sud je s tom idejom na optuženičku klupu primjerice kad je Mostar u pitanju postupajući u ime prava i pravde trebao sjesti sve tri strane, od Momčila Perišića do onih koji su odgovorni za progon Srba i pljačku i uništavanje njihove imovine i crkava pa do Hrvatsko-Muslimanskog okršaja i neka svatko odgovara za svoj dio pothvata. To je pravda, odnosno tako je zamišljena pravda s kojom je osnovan Haški sud.

Konstruktori su to izigrali i to opet Mostar je tu primjer. Oni nisu slijedili logiku i politiku Privremenog Mostarskog statuta iz Daytona i njegove političke ciljeve, odnosno politiku i logiku Mostarskih trećina koje su ugrađene u Daytonski Aneks o Mostaru. Srbe koji su izbačeni iz Mostara oni su izbacili iz postupka, a početak zločinačkog pothvata pomjerili nakon srpskog izgona.

Zanimljivo je da je za takav pothvat angažiran tužitelj iz Australije, koji je u Australiji bio tužitelj u postupku protiv skupine Hrvata u Australiji zbog navodnog terorizma gdje je krunski svjedok bio čovjek koji se tada predstavljao kao Hrvat a u proteklom ratu pojavio se kao dragovoljac na srpskoj strani.

Svijet je mali i konstruktori su upravo njega angažirali za ovaj pothvat. A on je po preuzimanju dužnosti u Haškom tužiteljstvu izjavio da „Srbi jesu kurvini sinovi a Hrvati su podmukli kurvini sinovi“. Iz toga se jasno vidi koji su njegovi motivi, jeli u pitanju mržnja ili pravo i pravda. Mi nećemo za njega reći da je on podmukao niti da je kurvin sin niti on a niti konstruktori koji su ga angažirali. On je sam sebe predstavio.

Onaj tko u svojstvu tužitelja izjavi „da Srbi jesu kurvini sinovi, ali da su Hrvati podmukli kurvini sinovi“ po načelima prava i pravde morao bi odmah biti isključen iz postupka. Ali tko će ga isključiti kad je za to naručen.

Postavimo dakle još jednom pitanje kako to da etničko čišćenje desetaka tisuća Srba iz Mostara, uništavanje njihove imovine i njihovih crkava što po svojim posljedicama stostruko nadmašuje ono što se desilo Muslimanima u Mostaru za vrijeme okršaja s Hrvatima (ne navodeći ono što se desilo Hrvatima istom zgodom jer na optuženičkoj klupi je samo HVO) počinjeno sve u jednom gradu od jedne vojske HVO-a, kako to da to dakle etničko čišćenje Srba iz Mostara nije napad na Bosnu i Hercegovinu, a okršaj s Muslimanima jeste?

Pojednostavljeno, ako sam ja u istom pohodu ubio tri čovjeka, optužnica me tereti samo za ubojstvo trećega, a prva dva pučkim rječnikom rečeno „kao da ni Bok nije dao“. Prva dva ubojstva se namjerno prešućuju, jer tako žele moji pomagači i konstruktori a o ubojstvu trećeg ne vidi se oružje u njegovim rukama i ono što je on počinio tim oružjem.

Paddy Ashdown je došao za Visokog predstavnika u Bosnu i Hercegovinu iz ekipe koja je vodila Ženevsku konferenciju o Bosni i Hercegovini i upravljala ratom sa sasvim drugim ciljem od onoga što je ostvareno Američkim angažmanom koji je njih izbacio iz igre i sve okončao Daytonskim sporazumom. Ženevska ekipa želi pokazati da je Dejtonski mirovni ugovor promašaj. Želi se pokazati da integracija nije moguća da je dezintegracija jedino rješenje i to ponovimo upravo na Mostaru koji je trebao biti primjer integracije.

Jasno je da se u ovom radu ne bavim strategijom obrane šestorice hrvatskih vojnih i civilnih dužnosnika pred Haškim sudom jer generala poslije bitke je previše.

Ipak vrijedi reći da ako ste evidentno suočeni s konstruktom, onda je logično zaključiti da je konstrukt dogovoren i da će takav biti i kraj priče, onda vam ne preostaje ništa drugo, nego odmah postaviti pitanje kako to da etničko čišćenje Srba iz Mostara koji su činili skoro trećinu stanovnika grada pljačku i uništavanje njihove imovine rušenje njihovih crkava što sve skupa stostruko nadmašuje stradanja Muslimana koji su ostali u Mostaru, ne predstavlja ništa i nije predmet optužnice iako je sve počinjeno od jedne vojske u jednom te istom gradu?

To bi kako to kažu Sinjani bio pogodak „u sridu“ jer bi time optužnica bila posve pročitana kao konstrukt u službi antidejtonskog političkog cilja a ne prava i pravde. Optužba bi bila isprovocirana da proširi optužnicu, a time na optuženičku klupu dovede i bošnjačku stranu čime bi rezultat suđenja bio posve drugačiji. Konstrukt bi bio srušen prije negoli bi suđenje i počelo, jer zastupnik optužbe ne bi pred sudom mogao reći da odlazak Srba iz Mostara pripada u Miloševićev projekt „humanog preseljenja“.

Srbima je na temelju njihova ispuštanja iz optužnice ostalo da kažu da je Republika Srpska bila i ostala samo nužan čin obrane. Tako to rade konstruktori.

Vratimo se još malo Mostarskoj statistici. Kao što rekosmo u Mostaru se na popisu stanovništva 1991. godine 12 768 stanovnika Mostara izjasnilo kao Jugoslaveni što je činilo 10,1 % stanovništva grada Mostara.

Na popisu stanovništva iz 2013. godine samo se 83 građanina Mostara izjasnilo kao Jugoslaveni ili 0,08 %.
Nisu oni nestali s lica zemlje. Nije ih bivša država povukla sa sobom u ponor. Oni su se vratili matičnim jatima iz kojih su se izdvojili kako bi bili bliže vatri i bolje se grijali. Buktinja s pet plamenova se ugasila.

Jugoslavenstvo nije bila nikakva nacionalna pripadnost nego jednostavno političko opredjeljenje, a političko opredjeljenje je svakako ovisno o političkoj situaciji, odnosno o političkim interesima, a oni su različiti od općine do općine, od grada do grada, od političkog okruženja u kojem se živi u posve konkretnoj sredini. Nije dakle riječ o nacionalnom izjašnjavanju nego o političko interesnom izjašnjavanju koje je prestalo postojati prestankom političkog interesa.

U Mostaru je u odnosu na popis iz 1991. godine 20 831 stanovnika manje 2013. godine, što se otprilike poklapa s brojem Srba koji su protjerani iz Mostara i nisu se vratili. Bošnjaka je 2013. godine u odnosu na 1991. godinu više za 2 896 a Hrvata je 2013. godine u odnosu na 1991. godinu više za 8 179. Otkud toliki rast kod Hrvata. Jednim dijelom prirodni prirast, drugi manji dio prognani i izbjegli Hrvati iz ostalih dijelova BiH koji su se naselili u Mostaru, a po mojem sudu treći i najveći prirast je povratak onih Hrvata koji su se 1991. godine izjašnjavali kao Jugoslaveni u matično jato.

Pogledajmo još statističku situaciju u tri velika grada koji su i sveučilišni centri Sarajevu Tuzli i Zenici. Sarajevo je na popisu stanovništva 1991. imalo 527 049 stanovnika od čega 34 873 Hrvata ili 6,6 %, 157 143 Srba ili 29,8 % 259 470 Muslimana ili 49,2 % 56 470 Jugoslavena ili 10,7 % te 19 039 Ostalih ili 3,6 %.

Sarajevo je na popisu stanovništva iz 2013. godine imalo 413 593 stanovnika od čega 346 575 Bošnjaka ili 83,80 % 17 520 Hrvata ili 4,24, 13 30 Srba ili 3,22 % te 36 198 svih Ostalih ili 8,75 %.

Općina Tuzla je na popisu stanovništva 1991. godine imala 131 618 stanovnika od čega 20 398 Hrvata ili 15,5 % 62 669 Muslimana ili 47,6 % 20 271 Srba ili 15,4 % 21 995 Jugoslavena ili 16,7%te 6 285 Ostalih ili 4,8 %.
Općina Tuzla je na popisu stanovništva iz 2013. godine imala 110 979 stanovnika, od čega 80 774 Bošnjaka ili 72,78 % 15 396 Hrvata ili 13,87 % 3 378 Srba ili 3,4 % i 11 431 Ostalih ili 10,30 %.

Općina Zenica je 1991. godine imala 145 615 stanovnika od čega 22 510 Hrvata ili 15,5 % 80 359 Muslimana ili 55,2 % 22 433 Srba ili 15,4 % 15 654 Jugoslavena ili 10,8 %, te 4 561 Ostalih ili 3,1 %.

Zenica je na popisu stanovništva iz 2013. godine imala 110 663 stanovnika od čega 92 988 Bošnjaka ili 84,03 %, 8 279 Hrvata ili 7,48 %, 2 409 Srba ili 2,18 %, te 6 997 Ostalih ili 6,31 %.

U Sarajevu, Tuzli i Zenici Hrvati i Bošnjaci nisu međusobno ratovali, odnosno ratovali su na istoj strani. U Sarajevu je 1991. godine kako je naprijed iznijeto bilo 34 873 Hrvata, a 2013. godine17 520 ili 50,24 % prijeratnog broja.

U Tuzli je 1991. godine bilo 20 398 Hrvata a 2013. godine 15 396 ili 75,48 % prijeratnog broja. U Zenici je 1991. godine bilo 22 510 Hrvata a 2013. godine 8729 ili 38,78 % od prijeratnog broja.

Ono što je vrlo zanimljivo iz tih velikih gradova Bosne i Hercegovine nude se političke priče o etničkoj i građanskoj toleranciji što ističu sve bošnjačke stranke i one nacionalne i one koje se deklariraju kao anacionalne. Vrlo im je zanimljiv rezultat građanske politike, građani Srbi se ne vraćaju, a građana Hrvata nestaje i sve ih je manje i manje. Etnička čistoća je sve veća i veća, vrlo su uspješni.

Prije negoli se vratimo Mostaru pogledajmo malo statističko stanje Bosne i Hercegovine. Na popisu stanovništva 1991. godine Bosna i Hercegovina je imala 4 377 033 stanovnika od čega 760 852 Hrvata ili 17,4 %, 1 902 956 Muslimana ili 43,5 %, 1 366 104 Srba ili 31,2 %, te svih Ostalih 347 121 ili 7,9 %.

Na popisu stanovništva iz 2013. godine Bosna i Hercegovina je imala 3 531 159 stanovnika od čega 554 780 Hrvata ili 15,43 %, 1 769 592 Bošnjaka ili 50,11 %, 1 086 733 Srba ili 30,78 %, te svih Ostalih 120 054 ili 3,68 %.
Bosna i Hercegovina je 2013. godine imala 845 874 stanovnika manje negoli na popisu stanovništva iz 1991. godine ili 19,33 %.

Bošnjaka je na popisu stanovništva 2013. godine u odnosu na popis stanovništva iz 1991. godine manje za 133 364 ili 7,1 %.

Srba je na popisu stanovništva iz 2013. godine u odnosu na popis stanovništva iz 1991. godine manje za 279 371 ili 20,45 %.

Hrvata je na popisu stanovništva iz 2013. godine u odnosu na popis stanovništva iz 1991. godine bilo manje za 206 072 ili 27,08 %.

Razlog procentualno najvećeg demografskog pada kod Hrvata u odnosu na druga dva naroda svakako treba tražiti u političkim rješenjima. Srbi su u ratu temeljito očistili Republiku Srpsku i od Hrvata i od Bošnjaka koji su i jedni i drugi utočište našli najprije u Republici Hrvatskoj.

Bošnjaci su se u znatnom dijelu imali gdje vratiti u Federaciji u stanove i kuće protjeranih Srba iz Federacije, mijenjajući kuće i stanove izbjeglih i protjeranih Srba iz Federacije za svoje stanove i kuće u Republici Srpskoj.

Prognanim i izbjeglim Hrvatima iz Republike Srpske u Republiku Srpsku povratak je dugo vremena bio posve opstruiran i na svake načine onemogućivan, a u Federaciji nisu imali gdje doći.

Hrvatima iz Bosanske Posavine sve je spaljeno i oni nisu imali što mijenjati, a ono stambenog fonda što su imali u gradovima Derventi, Bosanskom Brodu ili Banjaluci i Doboju nisu mogli adekvatno zamijeniti s takvim stanom u Federaciji, jer Hrvati pod svojom kontrolom nisu imali značajniji stambeni fond u gradovima za zamjenu, a ne možete očekivati od Hrvata iz Dervente, Broda, Banjaluke ili Doboja da mijenjaju svoj stan za stan izbjeglog Srbina iz Sarajeva, jer Sarajevo nažalost napuštaju i domicilni Hrvati. Pobjeći ispod srpske pod bošnjačku vlast nije baš osobit izbor.

Odlazak Hrvata iz Bosne i Hercegovine bitno je uvjetovan time što oni u BiH nemaju siguran politički oslonac. Izloženi su šovinizmu i majorizaciji etničke većine, koji se ne ogleda samo u društvenoj marginalizaciji, možete postojati ali ništa vas se ne pita ni o čemu ne odlučujete posve ste ignorirani nego i u institucionalnim pokriću takve politike, iako su Hrvati po svojoj politici najzainteresiraniji za Bosnu i Hercegovinu kao državu triju naroda.

Na kraju vrijedi reći da je prvi visoki predstavnik u BiH bio Carl Bildt, također iz tima onih iz Ženevske konferencije, te da je pravo njegov posao bio odmah reagirati kad je u pitanju povratak prognanih i izbjeglih. Također podsjećamo da je s ulaskom međunarodne uprave u Bosnu i Hercegovinu ušlo i pet milijardi dolara namijenjenih povratku prognanih i izbjeglih. Bildt je očito imao pametnijeg posla nego li što je povratak prognanih i izbjeglih, a sudbina pet milijardi dolara ostala je nepoznata.

Marko Mamić/Foto: Ilustracija