Glavni državni odvjetnik Ivan Turudić u Saboru je 17. 9. 2025., odgovarajući na pitanje saborske zastupnice Draženke Polović, rekao kako Robert Ježić „još uvijek nije uplatio u državni proračun pet milijuna eura.“
Podsjetio je kako je upravo on kao sudac prije petnaest godina naložio vraćanje novca. Turudić je tom prigodom rekao i ovo: „On je (Robert Ježić) svojim postupanjem pobijedio pravni sustav Republike Hrvatske i ja sam veliki pesimist hoće li ikada taj iznos biti unesen u državni proračun“.
Zašto je to tako?
Prvo suđenje za aferu INA-MOL održano je na Županijskom sudu u Zagrebu pred sudskim vijećem kojemu je predsjedao sudac Turudić gdje je Sanaderu izrečena zatvorska kazna u trajanju od deset (10) godina. To suđenje obilježile su četiri stvari koje se nikako ne poklapaju.
Sudac Turudić je pitao Ježića kad će vratiti novce, odnosno kad će te novce uplatiti na račun Hrvatske, što se s obzirom na način na koji je to izvedeno može prepričati ovako: „čuj stari, daj vrati tih pet milijuna“, a Ježić odgovara: „budem, budem, pak se razme, ne“.
Odmah je bilo jasno da presuda takvog karaktera neće proći sve sudske instance, što se na kraju i dogodilo.
Ježić je novac potrošio kao svoj za svoje potrebe, a Sanader za te novce koje je Ježić potrošio kao svoje dobio je deset godina zatvora. Sudac Turudić je napravio revolucionarnu izmjenu znamenite latinske izreke: „Quod licet iovi, non licet bovi“ (što je dopušteno bogovima, nije dopušteno volovima) tako da je on to preokrenuo u: „ono što je dopušteno volovima, nije dopušteno bogovima“.
Jasno je da se postavlja pitanje što je Ježić o tim novcima rekao istražiteljima Uskoka koji su podnijeli Optužnicu protiv Sanadera, gdje je Ježić jedini svjedok i njegov iskaz jedini dokaz? Je li Uskok utvrdio što je tada bilo s tim novcima koji su prema Optužnici predmet kaznenog djela?
Uskok je to morao uraditi po službenoj dužnosti jer bez toga nije ni mogao podići Optužnicu. Uskok je morao sam po službenoj dužnosti, na temelju međunarodne pravne pomoći nadležnih švicarskih vlasti utvrditi što je s tim novcima, s kojeg i čijeg su bankovnog računa uplaćene, dan kada je uplata izvršena, iznos koji je uplaćen i je li ih Ježić potrošio ili pak stoje na Ježićevu računu.
Ako stoje na Ježićevu računu, od nadležnih švicarskih vlasti Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić je morao zatražiti blokadu raspolaganja tim novcima do okončanja kaznenog postupka. Ako je pak Uskok utvrdio da je Ježić te novce potrošio, onda je Ježić morao biti optužen, a nije. Ispada da se netko s Ježićem pogodio da će prijeći preko toga što je Ježić te novce potrošio za uslugu svjedočenja protiv Sanadera.
Drugim riječima, ispada da je Uskok, odnosno netko u Uskokovo ime, Ježićevo svjedočenje platio pet milijuna eura.
Ježić je svoje svjedočenje dobro naplatio. Na to upućuje činjenica da je Uskok morao znati da je Ježić potrošio novce, kao i činjenicu da je sudac Turudić odbio Prijedlog obrane da se od Suda zatraži uvid u Ježićeve račune te da Ježić do danas novce u iznosu od pet milijuna eura nije niti jedan euro uplatio na odgovarajuće račune u Hrvatskoj.
Ako se cijeli ovaj proces temelji na tome da su novci Sanaderovi, da je Ježić „zajebao“ Sanadera i novce uzeo za sebe, na tome se ne može temeljiti Optužnica, a još manje sudska Presuda protiv Sanadera. Sud mora utvrditi istinu i bitne činjenice, a jedna od njih je nedvojbeno sudbina novca, što je Sud obio utvrditi, a ne ponašati se kao Ježić i gledati koga će nasamariti.
Jasno je dakle, u ovoj priči ako je Ježić potrošio novce, da se on morao naći na Optužnici, kao suoptuženi, a nikako ne samo kao svjedok, što je ovdje slučaj. No, jasno je da bi u tom slučaju Ježić rekao da su to njegovi novci, a nikako ne Sanaderovi i da ih je on dobio kao svoje i potrošio kao svoje. Zašto bi ih dobio, već je izneseno. Jasno je da tad nema optužnice INA-MOL. Uskok je dakle znao ili morao znati sudbinu novca i morao je podići optužnicu protiv obojice – i Sanadera i Ježića, ako ima dokaza ili odustati od Optužnice.
Ruku na srce, jako je neuvjerljiv i ostali dio Ježićeva iskaza da bi Sanader dao da njegovi novci od mita sjedaju na Ježićev račun pa da mu Ježić pri tom kaže da će morati plaćati porez, a da mu je Sanader rekao: „pa nećeš valjda to meni radit“. Pa tko je taj tko bi primao mito na ovakav način?
No, pustimo to. Priča o sudbini novca u čijem zamagljivanju sudjeluje hrvatsko pravosuđe od podizanja optužnice do presude, nema veze s neovisnim pravosuđem i doima se kao narudžba koju tzv. neovisno pravosuđe odrađuje. Ako se u kompletnom kaznenom postupku sve do izricanja Presude odbija utvrditi što je s pet milijuna eura navodnoga mita, ako je to isključeno i iz dokaznog postupka u Državnom odvjetništvu pa poslije i pred Sudom, onda se nameće nedvojben zaključak da je Državno odvjetništvo platilo Ježićevo svjedočenje s tih pet milijuna, što dalje navodi na zaključak da oni slučaj Sanader nisu radili zbog zaštite državnih interesa, u što svakako spada i novac koji je predmet kaznenog djela, nego prvenstveno s ciljem rušenja politike koju Sanader personalizira.
Naziv Državno odvjetništvo pretpostavlja zastupanje interesa Hrvatske, a tu nikako ne spada plaćanje Ježićeva svjedočenja s iznosom od pet milijuna eura. Jasno je da bi se ovdje morala pokrenuti istraga tko je taj tko je Ježićevo svjedočenje platio s pet milijuna eura, ali u Hrvatskoj to nema tko uraditi.
Na kraju, mora se postaviti pitanje je li tih pet milijuna eura dovelo na vlast Milanovića ili to s izborom Milanovićeve Vlade nema nikakve veze jer bi on pobijedio i bez toga, a mi moramo pitati „di su pare“?
U središnjem božićnom Dnevniku HTV se 2016. uključio u analizu i traženje odgovora zašto je Hrvatska izgubila spor s MOL-om pred Međunarodnim arbitražnim sudom u Ženevi. Pri tomu, HTV je uključio i sudca Turudića koji tom prigodom u kameru HTV-a kaže da on o postupku protiv Sanadera zna još puno toga, ali da o tome ne može govoriti.
Potvrđuje li se time da je Ustavni sud s pravom ukinuo njegovu Presudu Sanaderu i da su ga više sudske instance s razlogom isključile kao sudca u ponovljenom postupku gdje se on vrlo naprasno gurao?
Sudac Turudić će tu tezu potvrditi i dva dana poslije, 27. 12. 2016. godine, prigovarajući Državnom odvjetništvu što poslije njegove Presude nisu išli na poništenje ugovora, na što je odgovoreno od Državnog odvjetništva o pravnoj neutemeljenosti Turudićeve optužbe prema njima. Za onoga tko je izrekao prvostupanjsku Presudu koja je ukinuta, ovo je vrlo neobično javno nastupanje. „Ja sam svoj dio posla odradio, a oni nisu.“ Pred kim se on to nastoji opravdati? Neznanje je ovdje isključeno.
4. 2. 2019. Ponovljeno suđenje Ivi Sanaderu za slučaj INA-MOL. Ovaj put suoptuženik je i Zsolt Hernadi.
Ježić je sad o novcu promijenio priču, odnosno potvrdio je ono što je Sanaderova obrana tvrdila na prvom suđenju, a što je sudac Turudić odbio provesti. Ježić je sada na ponovljenom suđenju rekao da je četiri i pol milijuna eura koristio za isplatu kredita DIOKI Holdinga.
Na pitanje gdje je pet milijuna eura koje je obećao vratiti, Ježić je odgovorio: „Ja sam tada brzopleto rekao da ću novac vratiti. U ovom času taj novac fizički ne postoji, taj novac je sadržan u DIOKI-jevim potraživanjima od trećih strana“, jasno dajući do znanja da je on novac potrošio kao svoj i to prije prvog suđenja jer reče sada da je na prvom suđenju brzopleto rekao da će novac vratiti.
Jasno je iz ovog iskaza i iz ponašanja DORH-a i Suda po ovakvim iskazima da ova Ježićeva petljanija s novcima pred sudom nije samo njegova igra, nego je to pokriveno hrvatskim pravosuđem, od istrage do presude.
Podsjetimo da je Ježić prethodno izjavio da će novac vratiti, čak i ako Sanader ne bude osuđen. Nakon što je Sanader bio pravomoćno osuđen na osam i pol godina zatvora, Ježić je rekao da novac ne može vratiti jer mu Presuda nije dostavljena, a kad je Ustavni sud ukinuo Presudu Sanaderu, Ježić je rekao da novac ne može vratiti jer nema pravomoćne Presude. Jasno je da je čovjek pokriven, a riječ je o pet milijuna eura novca. Sve on to priča pred hrvatskim pravosuđem, a pravosuđe taj novac od početka drži zamagljenim, upravo onako kako ga drži zamagljenim njihov glavni svjedok. Tako se to radi!
Ježić je ovaj put pred Sudom rekao da je on ručao sa Sanaderom i Hernadijem te da ih nije razumio jer su pričali na njemačkom, a da je on s Hernadijem pričao na engleskom. Na snimci iz restorana koja se prikazivala u sudnici kao dokaz i u javnosti, Ježića nema.
Jasno je da se opet postavlja pitanje kako to da čovjek koji je novac primio i potrošio nije na optuženičkoj klupi s onim za kojega tvrdi da mu je novac bio namijenjen, za što ne postoji nikakav drugi dokaz osim Ježićeve priče koja se od slučaja do slučaja mijenja.
Tko je taj tko se za ovolike novce pogodio s ovakvim svjedokom koji mijenja priču o novcu ko pizda gaće? Jesu li se ti dokazi o potrošenim novcima na prvom suđenju odbili izvesti pred Sudom u ime države ili u ime nekih poznatih političkih aktera?
Vrlo je zanimljiva i Ježićeva priča – svjedočenje pred sudom o preostalih pet milijuna eura. Ježić navodi da je on, kako je sam posvjedočio potrošio Sanaderovih pet milijuna eura, odbio primiti drugih pet milijuna i to zbog časnih i poštenih namjera i pobuda jer se, kako kaže po medijima, počelo pisati o odnosu Sanaderove Vlade i MOL-a pa je on shvatio „o čemu je riječ“. Da se zaključiti da je znao „o čemu je riječ“. Kad je primio prvih pet milijuna, ne bi ih potrošio, ali nije znao, i što se tu može. Stoga Ježić ovako svjedoči:
“Tada polako počinjem shvaćati što je pozadina toga novca i Sanaderu govorim da više neću sudjelovati u tom poslu i da odbijam primiti drugih pet milijuna. Na to je Sanader reagirao dosta mirno i bez nervoze. Rekao mi je da će drugi dio isplate novca organizirati bez mene.“
Kad bi priča o pet milijuna između Sanadera i Ježića bila točna, onda bi Sanader dreknuo na Ježića i opsovao bi mu majku i sve po spisku jer ga je pučkim rječnikom rečeno zajebao. On mu je u povjerenju dao pet milijuna eura da ih sačuva za njega, a on, znajući porijeklo novca, uzeo novac za sebe i potrošio znajući da mu Sanader ne može ništa. Ne može ga tužiti. Nakon svađa, prijetnje i teške prijevare, posve je logično da mu neće dati drugih pet milijuna.
Ovako Ježić priča da nije znao o čemu je riječ pa je zato potrošio prvih pet milijuna, što je Sanader primio mirno i bez nervoze. Nije znao o čemu je riječ, a bio je na ručku sa Sanaderom i Hernadijem gdje je snimljena razmjena papirića. Nije htio primiti drugih pet milijuna kad je saznao o čemu je riječ, a prvih pet je zadržao za sebe i potrošio. Čija je ovo priča? Je li ovo Ježićeva priča ili je od Ježića ova priča naručena?
S obzirom na to da je Ježićev iskaz apsolutno nelogičan, kontradiktoran i posve proturječan stječe se dojam da on odrađuje naručeno i uopće ga ni briga nije što je to proturječno. Dolazimo u opasnu napast da zaključimo da su priču naručili oni koji su pisali Optužnicu i koji su tražili i dogovorili kanal u pravosuđu preko kojega će to pretvoriti u Presudu. Nemoguće je drugačije rezonirati poslije ovakvog svjedočenja.
Ovdje vrijedi ispričati basnu iz čitanke dok sam bio u trećem razredu Pučke škole o gavranu i lisici. „Stoji gavran na grani i u kljunu drži komad mesa. Lisica je ispod grane i govori gavranu – ti si lijep i imaš lijepo perje i sve ti je lijepo i lijepo znaš pjevati, želim čuti kako pjevaš. A gavran ga ga i pade mu meso pred lisicu i lisica ga pojede. Kad je pojela meso, lisica reče gavranu: gavrane, gavrane svega imaš, a pameti nemaš“. Iako taj događaj nitko nije vidio osim lisice, priča je ušla u čitanke, a što je u čitankama – to ti je tako. To lisici otvara mogućnost da stalno priča novu zanimljiviju verziju.
6. 7. 2022. Objavljeno je da je Hrvatska izgubila spor protiv MOL-a na Međunarodnom centru za rješavanje investicijskih sporova u Washingtonu (ICSID). Prenosimo dio odluke onako kako je prenijeta u medijima:
„Arbitražni sud sa sjedištem u Washingtonu je posebnu pažnju posvetio iskazima krunskog svjedoka Roberta Ježića. Identično ocjeni tribunala iz 2016. godine, osnovanog sukladno pravilima Komisije Ujedinjenih Naroda o Međunarodnom trgovačkom pravu (UNCITRAL), Arbitražni sud sa sjedištem u Washingtonu je narativ predstavljen od krunskog svjedoka Republike Hrvatske ocijenio neuvjerljivim i kontroverznim. Također je izrazio duboku sumnju u pouzdanost i vjerodostojnost ovog svjedoka tijekom arbitraže, kao i tijekom kaznenog procesa u Zagrebu“.
11. 10. 2022. Savezni vrhovni sud Švicarske odbio je Zahtjev Republike Hrvatske kojim je Republika Hrvatska zatražila reviziju UNCITRAL-ove Presude donesene 2016. godine u arbitražnom postupku pokrenutom od Hrvatske protiv MOL-a. Presuda se sastoji od tri točke:
1. Zahtjev za reviziju se, u granicama njegove dopuštenosti, odbija;
2. Tužitelj snosi sudske troškove u iznosu od 200 000 franaka;
3. Tužitelj je dužan platiti tuženiku troškove u iznosu od 250 000 franaka.
Obrazlažući svoju Odluku, Savezni vrhovni sud Švicarske između ostaloga navodi: “Čitanjem arbitražne Presude i kaznenih odluka hrvatskih pravosudnih tijela, postaje jasnim razmimoilaženja koja se u bitnome odnose na različite ocjene iskaza više sudionika u ovoj aferi, a posebice iskaza Roberta Ježića. Naime, čini se da su hrvatski sudovi, za razliku od Arbitražnog sudišta, smatrali da je Robert Ježić vjerodostojan svjedok.“
U daljnjem dijelu odluke, Savezni vrhovni sud Švicarske navodi:
„Utvrđuje se, u konkretnom slučaju da je Arbitražno sudište svoju odluku donijelo u cijelosti svjesno postojanja kaznenog postupka protiv Ive Sanadera. Međutim, Arbitražno vijeće je jasno naznačilo da će dokaze prikupljene tijekom navedenog kaznenog postupka ocjenjivati s najvećim oprezom („with the most caution“ odluka br. 139).
To pokazuje da je Arbitražno sudište pridalo odgovarajuću važnost kaznenom postupku koji su provodila hrvatska tijela vlasti, ali da je svoju odluku utemeljilo na dokazima koje je samo prikupilo. Stoga ne možemo prihvatiti kategoričnu tvrdnju tužitelja prema kojoj Presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 7. srpnja 2021. predstavlja dokaz koji bi bio dovoljan za zaključak Arbitražnog sudišta da su ugovori FASHA i GMA imali koruptivno obilježje (odgovor, br 44).
Nadalje, švicarski Savezni vrhovni sud piše u odluci:
„Treba napomenuti, kao što ističe tuženik, da je Arbitražno sudište, u kontekstu usporedbe arbitraže između istih stranaka koja se vodi pod okriljem ICSID-a, također smatralo u svojoj pravomoćnoj odluci od 5. srpnja 2022. da tužitelj optužbe za korupciju nije dokazao na pravno zadovoljavajući način (br. 543). Navedeno Arbitražno sudište donijelo je ovaj zaključak u cijelosti svjesno Presude Vrhovnog suda RH od 7. srpnja 2021. (odluka ICSID-a, br. 345) kao i iskaza Stephana Hürlimanna, i Imrea Fazekasa pred Sudom u Zagrebu 2019. godine. Istaknulo je da se optužba za korupciju u potpunosti temelji na svjedočenju Roberta Ježića (odluka ICSID-a, br. 532).
Međutim, njegovi su pak iskazi opterećeni brojnim nedosljednostima i proturječjima (odluka ICSID-a, br. 538 ss). Ne vidimo kako bi uopće moglo biti drugačije u kontekstu ovoga spora. Čekamo odluku Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u ovoj pravnoj stvari.”
Marko Mamić/Foto: Press
Ne, hvala. Kad vidimo slike iz Beograda ili Novog Sada kako tuku svoju djecu, možemo…
Cijena plina za kućanstva od prvog listopada bit će u prosjeku devet posto veća u…
Dan uoči derbija Hajduka i Dinama, koji se u subotu od 17 sati igra na…
Komentiraj