U knjige se nalazi i fotografija Perkovića i Mustaća neton nakon izricanja presude doživotnog zatvora. U stanju su šoka, blijedi i smrtno ozbiljni, na licu im se ocrtava grč i nemoć, ali je zato Nobilo nasmiješen.
PIŠE: Dr. Ivica Granić
Kakav se to nesvakidašnji talent skriva u historijskoj pojavi Ante Nobila? Njegova knjiga, zapravo zbirka filoudbaških pamfletića naslovljenih ‘Obrana hrvatskog kontraobavještajca Josipa Perkovića na njemačkom sudu’, VBZ, Zagreb 2018. svojim bi stilom ali i sadržajem mogla biti svojevrstan nastavak Josipa Manoliće ‘Špijuni i Domovina’ ili čak nastavak ‘svetog četveroknjižja’ poznatog i kao ‘manolićeve knjižice’, stvarnog ili predmnijevanog autora Franje Maletića.
Već nakon prvih desetak pročitanih stranica jasno je kako autor čitateljstvo ne namjerava previše maltretirati navođenjem izvora, citata i činjenica iz kojih bi analitičari mogli izvući bilo kakav logičan zaključak.
Mnogo se u zadnje vrijeme govori o Anti Nobilu. Njegov lik i djelo podvrgavaju se svakodnevno repetitivnome javnome proučavanju gotovo kao da je šef Ujedinjenih naroda ili barem obnovitelj pokreta nesvrstanih, a ne obična podvala, kroničan gost društvenih kronika koji se voli ponavljati u dosjetkama, a u zadanome političkome sustavu još uvijek traži svoj pravi smisao postojanja.
Čas bi bio odvjetnik, čas političar, no dojam je kako se radi o čuvaru svetog kriptoudbaškog grala koji, i kada bi htio, nema pravo niti smije ustuknuti.
Puno toga drugarski je svaljeno na njegova nejaka pleća. Do sebe, međutim, drži. Figuru teše svakodnevnim treninzima u raznim zagrebačkim teretanama, a markirana garderoba najboljih svjetskih modnih kreatora nije mu strana. Da kojim slučajem nije prebio vlastitu suprugu, kao i neke slučajne prolaznike u Gajevoj ulici u Zagrebu, moglo bi se kazati kako se radi o duševno posve uravnoteženoj osobi.
Izašla mu je, kratko nakon debakla u njemačkoj sudnici, spomenuta knjiga, kojom pokušava proizvesti svoju javnu reaktualizaciju, odnosno popraviti i promjeniti svoj političko – pravosudni renome.
Umjesto zadrtosti, nedodirljivosti, nepotizma, svađe i drugih sastavnica njegove osobnosti koje nam je prodavao godinama, ‘novi Nobilo’ nudi otvorena vrata dvora, smireni ton, opušteni nastup, nepatvoreni smiješak, dakle umjesto neurotske grimase toleranciju i prijateljstvo.
My name is Nobilo, Ante Nobilo
Zapravo, čitateljstvo pred sobom ima detektivski roman u kojem autor, po vlastitome nahođenju, piše scenarij, bira likove i dijeli uloge. Pozitivne i negativne, važne ili nevažne, već prema svojim interesima i uvjerenjima. U središtu njegove pozornosti glavni lik nije, kako bi se na prvi momenat činilo, Josip Perković. Nije čak niti Krunoslav Prates, ponajmanje je to ‘niskoprofilni’ Zdravko Mustać. Glavni lik nije čak niti Stjepan Đureković, divljački izmasakrirana žrtva od strane Titovih krimosa, koji su terorom i bestijalnošću mogli konkurirati čak i puno razvikanijima STASI-ju ili rumunjskom Securitateu. Glavni lik u tom romanu zapravo je sam autor, Anto Nobilo!
Odmah u uvodu čitateljstvu nije propustio napomenuti kako je bio briljantan branitelj na dva važna međunarodna procesa, najprije generalu Tihomiru Blaškiću u Haagu, zatim i Perković-Mustaću u Münchenu. Zatim se prisjetio i svoje obrane nekadašnje Sanaderove uzdanice, žovijalnog Podravca Damira Polančeca. Sve ih je, dakle, Nobilo branio.
Zlobnici bi kazali ‘onako kako ih je branio, još su dobro i prošli’. Niti u Hagu, niti u Münchenu a niti u Zagrebu nije uspio obraniti apsolutno ništa i nikoga. Blaškić je, nakon što je odrobijao svojih nešto više od dosuđenih devet godina, iz Haga izišao kao osuđeni ratni zločinac, Perković i Mustać u Njemačkoj gule doživotnu a ‘milo dijete’ Polančec, nakon što je ga je Nobilo nagovorio na nagodbu sa Sudom, valjda misleći kako će na taj način biti oslobođen, mjesecima je kasnije ponavljao kako je osuđen apsolutno nevin.
Za obranu Perkovićevog suradnika Pratesa, koji također guli doživotnu u Njemačkoj, bio je zainteresiran tek neki niži njemački odvjetnik. Kuloari prepričavaju kako UDBA po pitanju Pratesa i nije bila osobito zainteriserana, podredno niti izdašna, tako da naš junak nije pokazivao naročit interes za taj proces. Za Pratesa je taj proces nesumnjivo velika tragedija, no za čovječanstvo ne znači apsolutno ništa.
Pravo na šutnju u interesu UDBA-e?
Odmah na početku sudskog proseca ‘Perković Mustać’, u nedostatku bilo kakve suvisle argumentacije koja bi na bilo koji način išla na ruku okrivljenicima, Nobilo kao iskusan odvjetnik poseže za razno raznim procesnim igrokazima i doskočicama te svoju obranu temelji na ‘neiznošenju obrane’, dakle na – šutnji.
Spomenuta taktika ni u kojem slučaju nije odabrana slučajno! No, pravo je pitanje jesu li toga bili svjesni upravo Perković i Mustać. Taktikom neiznošenja obrane, dakle šutnjom, Nobilo ‘umrtvljuje svoje pacijente’, čak do te mjere da im nije dozvolio bilo kakvu komunikaciju ili nagodbu sa Sudom. Nije im dopustio čak niti otkrivanje imena operativaca njemačkih tajnih službi koje su zavrbovale jugoslavenske službe svojim ‘tradicionalnim metodama’, što bi im njemački Sud svakako honorirao prilikom ‘rezanja kazne’.
Travestija je odmakla do te mjere da Perkoviću i Mustaču nije dopušteno čak niti ispitivanje nekih svjedoka s kojima su surađivali, čiji bi im iskazi svakako mogli biti od koristi. Radi se o svjedocima – suradnicima s kojima je Perković surađivao dok je bio pomoćnik ministra obrane, Gojka Šuška, također i kada je bio moćni savjetnik dr. Miroslava Tuđmana, šefa Hrvatske izvještajne službe (HIS). Pojednostavljeno rečeno, oni nisu smjeli govoriti!
‘Tjerali ste lisicu, a istjerat će te King Konga’
Bivši je predsjednik hrvatske vlade, Zoran Milanović, nakon što je shvatio kako će Hrvatska unatoč opstrukciji nikada žilavijih filojugoslavenskih elemenata ipak morati isporučiti Perkovića i Mustaća, vrlo naivno izjavio ‘kako će neki tjerajući lisicu istjerati King Konga’.
Zapravo je Milanović na taj način demonstrirao koliko malo razumije o čemu se zapravo radi, bilo je jasno kako uopće ne razumije način i metode funkcioniranja jugoslavenskih tajnih službi, a podredno je demonstrirao i zavidan stupanj političke nezrelosti. Milanovićevo se proroštvo, dakle, nije ostvarilo jednostavno stoga jer se nije niti moglo ostvariti, King – Kong jednostavno ne smije biti istjeran!
Mora se priznati kako je Nobilo spomenutu taktiku odabrao maherski. Jer, da nije bilo tako, za pretpostaviti je kako bi optuženici, pod teretom nepobitnih dokaza i predmnijevanim godinama mogućeg pržuna, možda izgubili kontrolu nad sobom te propjevali i započeli suradnju sa Sudom. Ovako je sve bilo pod kontrolom, nakon izricanja presude mnogi su odahnuli, čak i oni koji su nominalno zagovarali izručenje Njemačkoj, a potajno se bojali istjerivanja ‘King Konga’.
Nova ‘imena i prezimena’ koja nismo doznali
Josip Perković je zasigurno jako dobro poznavao svoju suradničku agenturu, i to ne samo onu s područja bivše socijalističke Hrvatske i BiH, nego i onu iz Kanade, SAD-a, Australije, Njemačke, Škotske, Engleske, i tako dalje. Zanači kako sa svim tim agenturnim popisima nograničeno raspolaže Nobilo. Osim tih popisa Perković je Nobilu, po vlastitom priznanju, ustupio i svoje naročito dragocjene ‘osobne bilješke’ o nemalom broju suradnika, što Nobilo vrlo proračunato iznosi u javnost tijekom jednog ciljanog untervjua, kao upozorenje onima koji bi se drznuli, udbaškim riječniko kazano, prijeći određene granice.
Ostali su kratkih rukava i oni koji su se nadali kako će proces Perkoviću i Mustaću iznjedriti nova, do sada nepoznata, suradnička imena bivše UDBA-e ili neke druge tajne službe. To je možda bilo i prenaivno očekivati, naime takav gaf bivši UDBA-ši sebi svakako ne bi dozvolili, a da sve prođe u najboljem redu, kao osigurač je instaliran je upravo Ante Nobilo.
Ono što se s današnje distance može zaključiti jest činjenica kako je ‘proces izručenje Perkovića i Mustaća Njemačkoj’, posve paradoksalno, ipak ‘otišao na stranu’ onih koji su se protivili izručenju. Zbog čega je to tako, je li sve bilo unaprijed režirano, je li se Hrvatska vlast u proces uključila ‘s figom u džepu’, sve to ostaje otvoreno i u domeni špekuliranja. Svakako, to što su tek Perković i Mustać osuđeni na kaznu doživotnog zatvora zasigurno nije pomutilo dobro raspoloženje niti Nobilu a niti njegovim pajdašima. Od samog početka o svemu se vodilo računa, kolokvijalno rečeno – ništa nije prepuštalo slučaju.
Nema nikakvih dokaza kako je UDBA-in analitičar iz tog vremena, Jan Gabriš, likvidiran, no veliki broj ljudi vjeruje kako on, kao iskusan i dobro uvježban agent, nikada ne bi počinio samoubojstvo. Kao glavni arhivar UDBA-e previše je znao, a tijekom sudskog procesa u Njemačkoj dao je izjavu kako se ‘uništeni dosjei ipak mogu rekonstruirati’.
Vjeruje se kako je ta izjava bila fatalna i kako ga je ‘koštala glave’.
Moć i nemoć jugoslavenskih tajnih službi
Ante Nobilo kroz svoju knjigu kontinuirano provlači opasnu tezu kako ‘Jugoslavija nije ubijala svoje kritičare’. ‘Ubijalo se samo teroriste’ koje se nije moglo spriječiti drugim sredstvima, a zemlja domaćin odbijala ih je procesuirati.”(str. 109)
Njegovu tvrdnju, bolje kazati vrlo opasan i do sada nezabilježen pokušaj podvale, demantiraju činjenice, imena i prezimena likvidiranih pripadnika hrvatske političke emigracije koji su zagovarali stvaranje slobodne i samostalne hrvatske države, naravno posve nenasilnim sredstvima. Ogromna sredstva koja je bivša jugoslavenska državna tvorevina trošila na svoj represivni aparat nisu mogla zatrti ideju stvaranja suverene hrvatske države. UDBA je bila nemoćna i to ih je beskrajno ljutilo, stoga im i nije preostalo ništa drugo nego da ‘odabrane mete’ jednostavno proglase teroristima.
Ante Nobilo u svojoj knjizi na nekoliko mjesta navodi kako ‘posjeduje sav Perkovićev arhiv’, dakle dosjee jugoslavenskih tajnih službi. Onda je zasigurno vidio kako su agenti UDBA-e režirali kojekakve terorističke akcije poput niza eksplozija na jadranskoj obali, zatim eksplozije u zagrebačkoj NAMA-i, nepostojeći eksploziv u Paromlinskoj ulici u Zagrebu, eksploziju u beogradskom kinu, skrnavljenje desetina židovskih nadgrobnih spomenika na Mirogoju, i tako dalje.
Za sve to lažno su optuženi pripadnici hrvatske političke emigracije, a na toj platform, čini se, i dan danas pleše Anto Nobilo.
Tko će pročitati Nobilovu knjigu?
Nobilova knjiga ‘debela’ je točno 531. stranicu. Sudeći po do sada objavljenim reakcijama malo tko će istu pročitati. ‘Salonska ljevica’ svakako neće jer ih to previše ne interesira, a tzv. desnica niti će knjigu kupiti niti će pročitati, jer dolazi od strane ‘mrskog neprijatelja’. Lakše je na nekom portalu površno pogledati ‘o čemu se radi’, jer je to i više nego dovoljno za ‘ozbiljne razgovore’ po tržnicama i kafićima.
No, kada bi je kojim slučajem pročitali s nekim tezama gospodina Nobila svakako bi se složili. Naročito onoj kako je UDBA na noge osovila i HDZ i SDP, kako među tim strankama suštinski nema bitnijih razlika te kako UDBA i dan danas putem tisuća svojih nevidljivih pipaka upravlja Hrvatskom te praktički drži sve poluge moći.
Špijunsko leglo Bayerischer Hof
Dolaskom u München Ante Nobilo se smjestio u hotel ‘Bayerischer Hof’. Spomenuti hotel godinama slovi kao špijunsko leglo raznih (bjelo)svjetskih službi te solo – mračnjaka iz obaviještajnog miljea. Tu primjećuje političke uglednike, bogataše, obavještajce, mnoge ljude bliske krupnom kapitalu od kojih dosta iz država bivše Jugoslavije. ‘Javljaju mi se. U pravilu diskretno prijateljski. Neki su prijatelji mojih klijenata. Pitaju trebam li što. Bivši objavještajci iz Jugoslavije sada su očito poslovni ljudi. Diskretno daju do znanja tko su.’ (str. 60) ‘Preko nekih Perkovićevih veza dobivam ponudu bivših objavještajaca za pomoć u obrani. Zakazuju mi sastanak u Berlinu. Moja veza odvodi me u hotel smješten u elitnoj četvrti Berlina.’ (str. 61)
Poznato je kako pripadnici njemačkih tajnih službi nisu imali dobro mišljenje o hrvatskim obavještajnim službama, znajući tko, kako i na koji način su formirane. Smatrali su kako kako će ljudi stasali u demokretakoj Hrvatskoj ipak biti nositelji hrvatskih tajnih službi. Ostali su nemalo iznenađeni nakon što su shvatili kako su, u većini, u pitanju opskurni Titovi killer, koji su ‘zanat pekli’ upravo u Njemačkoj, likvidirajući posve nevine i nezaštićene ljude, čiji je jedini grijeh bio ljubav prema vlastitoj Domovini.
Pobjeda lijeve koalicije nakon tuđmanove smrti
Nakon trećesječanjskih izbora 2000. godine vlast u Hrvatskoj preuzima SDP, skupa sa pet ostalih koalicijskih partnera. Netom nakon preuzimanja vlasti dolazi do ‘mini državnog udara’ nakon čega SDP preuzima i HIS i SIS, praktički svu obaviještajnu zajednicu, koja Nobilu odmah širom otvara najtajniji dio svojih arhiva.
‘Iskorištavam taj prijelaz i prije nego što je nova vlast potpuno preuzela nadzor, ulazim u najtajniji dio arhiva tajnih službi. U podrumu centrale tajne službe u Zagrebu pronađem cijeli arhiv Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Isti onaj koji sam godinama neuspješno tražio po Bosni i Hercegovini. Istodobno mi novi predsjednik Hrvatske, Stjepan Mesić, otvara i Tuđmanov arhiv.’( str. 71.)
Nakon ‘ulaska’ u arhive, tvrdi Nobilo, samo iz arhiva jugoslavenske Službe državne sigurnosti (SDS) prikupio je 2000. stranica relevantnih dokaza. (str. 109) .
Nobilu pri tom pomažu mnogi Boljkovcu lojalni obavještajci koji su još uvijek radili u službi. ‘Osim toga, on je bio oficir Odjeljenja za zaštitu naroda (OZNA) kotar Karlovac. Boljkovca poznajem cijeli život. Za njega sam vezan prijateljstvom svog oca. Dok je bio sekretar SUP-a ili šef policije Karlovac, početkom 60-ih godina, otac Ivo je bio Boljkovčev pomoćnik za pravna, kadrovska i opća pitanja. ( str. 74)
U ‘Hrvatskoj izvještajnoj službi’ (HIS) u kojoj je Josip Perković bio savjetnik Miroslavu Tuđmanu, Nobilo tvrdi kako je mogao računati na ‘dva do tri operativca u centrali u Zagrebu i jednog operativca u Bosni i Hercegovini. Jedan obavještajac RH u inozemstvu bio mi je dosta kooperativan’. (str. 71.)
Motivi za Đurekovićevu likvidaciju
Nadalje u svojoj knjizi Nobilo, mora se priznati poprilično naivno, čitateljstvu pokušava podvaliti tako što relativizira motive koji su doveli do likvidacije Stjepana Đurekovića. On krajnje amaterski praktički cijeli slučaj pokušava proglasiti nesretnih slučajem. U tom smislu on objavljuje kako je u posjedu arhiva rada SDS-a Hrvatske koji se odnosi na taj slučaj, iznosi neke podatke koji čitatelju sugeriraju kako jugoslavenske tajne službe i nisu imale osobit motiv za likvidaciju Stjepana Đurekovića.
Kako im Đureković, jednostavno rečeno, ‘nije bio zanimljiv’. Navodi kako iz analize dostupne dokumentacije nedvojbeno proizilazi da je SDS Hrvatske planirao tek ‘samo otmicu’ Stjepana Đurekovića, i to putem nekih beogradskih kriminalaca. Dakle, nikako likvidaciju jer je UDBA, sugerira Nobilo, likvidirala isključivo teroriste, što Đureković ipak nije bio. Ne treba posebno napominjati kako je njemački sud nepobitno utvrdio posve suprotno, zbog čega Nobilovi klijenti i gule doživotne kazne u njemačkom zatvoru.
Nobilov pogled na ‘Hrvatsku neprijateljsku emigraciju’
Ante Nobilo ukupnu iseljenu hrvatsku praktički pokušava podvući pod neprijateljsku emigraciju. Iako se radi o raznim strukturama, dakle raznim obrazovnim, ekonomskim i društvenim profilima, od ugostitelja do zastupnika u Bundestagu, od običnih majstora do vlasnika velikih tvornica i koncerna, od studenata do uglednih znanstvenika, i tako dalje, Nobilo vrlo podcjenjivački piše o njima, vrijeđa ih i omalovažava.
‘Analizirajući te emigrante, koliko god paradoksalno izgledalo, shvatio sam da njima Jugoslavija i UDBA najviše nedostaju. To su redom slabo ili nikako obrazovani građani iz nerazvijenih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Mnogi od njih žive više od trideset godina u Njemačkoj, a tek natucaju njemački. Svaki od tih svjedoka inzistirao je na davanju iskaza na njemačkom, ali već nakon par minuta sudac bi izjavio da ga ne razumije dobro i zatražio da iskazuje na hrvatskom.
Očito se nikad nisu uklopili i etablirali u njemačko društvo. Funkcionirali su u sklopu hrvatskih grupacija. Njemačka ih nikad nije prihvatila, Hrvatska ih je izgubila, a oni su mentalno ostali u svome selu u 60-im, 70-im godinam prošlog stoljeća. I onda se srušio njihov svijet. Jugoslavija se raspala. Nema više demonstracija, nisu više nikomu važni. Razvili su negativan stav prema sadašnjoj Hrvatskoj. Ništa im tu ne valja.’
Naravno, takav nije jedino Krunoslav Prates, njemu simpatičan emigrant, koji zbog sudjelovanja u ubojstvu također guli kaznu doživotnog zatvora u Njemačkoj. On, zbog svoga plemenitog izgleda, kako tvrdi Nobilo, ‘očito nikada nije fizički radio’.
Krunoslav Prates ‘izrazito mršav, čovjek srednje visine, za svoje godine previše mršav. Ima tanke noge i ruke. Očito nikad nije fizički radio. Čelno je oćelavio, ali vijenac kose sa strane i stražnje strane lubanje pušta, tako da je kosa sapeta u dugi rep. Vrlo je tih, miran. Nikakve agresije u njemu nema’, zaključuje poeta Nobilo.
Na stranicama 164/165. Nobilo nastavlja s uvredama i omalovažavanjem hrvatske dijaspore pa navodi kako su ‘… obvezno tu bili polovni, ali veliki Mercedes, karirano odijelo, šarena košulja i još šarenija kratka kravata, sve jakih boja, koje se međusobno tuku. Tu je predebeli trup koji se ne može obuhvatiti sakoom, pa se stoga sako nosi raskopčan. Dugmad na košulji zbog trbuha doslovce puca, a kravata ne može obuhvatiti cijeli trbuh. Tu je i govor u dijalektu, kao da je jučer otišao iz svog kraja.’
Ovi navodi zapravo su izvrsni i, u konačnici, do kraja razotkrivaju svu bijedu i nemoć Ante Nobila, dakle njegovu čistu kapitulaciju. Jer su ga upravo ti i takvi ‘primitivci s polovnim mercedesima’ dokrajčili i pobjedili, klijente mu doživotno strpali u zatvor, a njemu, Nobilu, i nije preostalo ništa drugo doli vrijeđanja i omalovažavanja. Na to više ne treba trošiti riječi. Svakoj budali njegovo veselje, stara je mudrost.
‘Nas dva brata skupa ratujemo’
Uz Hrvoja Klasića i Ninu Pavića knjigu je predstavilo ‘drugo oko u glavi’, notorni Čedo Prodanović. Teško je Nobilo mogao naći svog većeg apologeta od Prodanovića. Zapravo, jedino bi Prodanoviću po tom pitanju mogao konkurirati upravo Nobilo, koji kontinuirano ističe svoju snalažljivost, društveni utjecaj, neustrašivost, uspješnost u svemu i svačemu, naročito u poraznim rezultatima obrane svojih klijenata.
Ante Nobilo, unatoč činjenici kako je u Njemačkoj ostavio klijente da gule doživotne kazne, navodi kako je procesno i izvanprocesno nadmudrio praktički sve i svakoga, od njemačkih do hrvatskih obavještajaca, on je čak i Stipu Mesića pretvario u svoga potrčka. Teško je pobrojati sve Nobilove uspjehe, to je možda i najgroteskniji dio ove knjige. Čak je i od suca Ivana Turudića napravio sebi korisnu budalu, njemu služi i DORH.
Umjesto ‘captatio benevolentiae’ on na predsjednika njemačkog suda udara bezobrazlukom i ponosan je što je izazvao kod njega veliki bijes. Na koncu je uspješno odglumio suosjećanje za svoje klijente nakon izricanja presude, čak je i suzu pustio.
Na sredini knjige nalazi se i fotografija Perkovića i Mustaća neton nakon izricanja presude. Vidi se kako su ljudi u stanju šoka, blijedi i smrtno ozbiljni, na licu im se ocrtava grč i nemoć, ali je zato Nobilo nasmiješen, samozadovoljan, ponosan. Jer je, naravski, pobijedio sve i svakoga!
Urbane legedne o atentatu na Nobila
Kako bi knjiga imala baš sve elemente špijunskog trilera, odvjetnik Nobilo čitateljstvo podsjeća kako se na njega, praktički permanentno, organiziraju razno – razni atentati, koji se do dana današnjega nisu dogodili. Zatim navodi kako bi njegova knjiga mogla pomoći studentima prava, budućim sucima, tužiteljima i odvjetnicima koji u svome obrazovanju ne uče stvari s kojima se on suočio u obrani Josipa Perkovića. Mnogo toga što je izloženo na stranicama knjige nije moguće naučiti na Pravnom fakultetu, zaključuje Nobilo.
Moćni Nobilo i nemoćni ministar Šušak ili Nobilova obrana generala Blaškića
Poznato je kako je Ante Nobilo neuspješno vodio još jednu obranu. Bio je šef braniteljskog tima hrvatskog generala Tihomira Blaškića u Hagu. Troškove je u cijelosti pokrila Republika Hrvatska.
U misiji prikazivanja samoga sebe super – odvjetnikom bez imalo ustručavanja tvrdi kako je svojim ‘nevjerojatnim sposobnotima’ generalu Blaškiću kaznu smanjio sa 45. na devet godina zatvora, tako što je otkrio ‘dvostruku liniju zapovjedanja’..
O dogovoru koji je sa Sudom po ovom pitanju postigao Nobilo malo se zna. Svakako, Blaškiću je doista kazna smanjena sa 45. na devet godina zatvora, ali je simultano Dariju Kordiću povećana na 25. godina.
Također, svatko tko iti malo pozna situaciju u Središnjoj Bosni zna kako su nakon te presude i nakon izmišljotine o dvostrukoj liniji zapovijedanja, trajno narušeni odnosi među Hrvatima Središnje Bosne. Dojam je kako je jednom smanjeno kako bi se drugom utrpalo, no to je teško tvrditi.
Bilo kako bilo, Blaškić se iz Haga vratio kao osuđeni ratni zločinac, baš kao i Dario Kordić koji je u međuvremenu odslužio kaznu do zadnjeg dana, bez da je ikada tražio pomilovanje koje mu je nuđeno, jer bi na taj način, po vlastitome priznanju, dao legitimitet onima koji tvrde da je ratni zločinac.
Osuđen je po fantomskoj zapovjednoj odgovornosti, pravosudnom institutu nigdje ranije zabilježenom. Danas je jedan od najpopularnijih Hrvata u BiH, jako se okrenuo vjeri te je u međuvremenu završio i studij teologije na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.
Umjesto zaključka
‘Borba se nastavlja’ poručuje autor Nobilo na kraju svoje knjige. Nakon tih postupaka nakratko se povukao iz javnosti, da bi, putem medija smo doznali, nedavno pobjegao iz odvjetničkog tima u Banja Luci, povezanog s predmnijevanom likvidacijom mladog Davida Dragičevića.
Nakon povlačenja iz odvjetničkog tima Davidovog oca, Nobilo je sazvao konferenciju za medije, te izjavio: “Mogu zasigurno reći, nitko ga nije ubio, nitko ga nije masakrirao, nitko za to nije imao motiva. Nije ubijen od strane službi. Nije urota policijsko tužiteljskih tijela. To nije istina!”.
