Da se u hrvatskoj javnosti na vrijeme napravila jasna razlika između antifašizma i komunizma, nikome danas ne bi palo na pamet raspravljati o tome trebaju li europskoj Hrvatskoj spomenici diktatoru!
Piše: Silvana Oruč Ivoš
O skupinama koje su prosvjedovale, bez obzira na kojoj se strani nalaze, ne namjeravam pisati jer su potpuno marginalne i nebitne za bilo što u Hrvatskoj. Međutim, mogućnost da samo i njihovo postojanje dobije takvu medijsku pozornost upućuje na solidnu ideološku podjelu kojom će se netko kad-tad morati baviti.
Čak je i Ivo Josipović na jednom relevantnom mjestu spominjao ustaške zmije i guje koje su prisutne i opasne iz čega bi se dalo zaključiti da našoj Hrvatskoj prijeti opasnost od nekakvog desnog radikalizma. Istina je, međutim, ta da od uspostave Hrvatske kao neovisne države i za vrijeme Domovinskog rata praktički ni jedna politika ili pojedinac koji su zagovarali ekstremnu desnicu nisu imali značajniji ili čak bilo kakav utjecaj. Istini za volju, slično su prolazili i oni koji su zagovarali radikalno lijeve pozicije.
Međutim, dok su ovi prvi medijski prikazivani kao ekstremni i opasni elementi, druge se prikazivalo kao nekakve mudre i iskusne glave, od kojih se može nešto čuti i naučiti što je, dakako, bilo ili je još uvijek daleko od istine.
Još je predsjednik Tuđman pozivao na pomirbu i u božićni Ustav je u izvorišnim osnovama ugrađen i hrvatski antifašizam. Međutim, velika je pogrješka što su se Hrvati olako odrekli svog antifašizma, odnosno što se dopustilo da se antifašizam svjesno u glavama mnogih izjednači s totalitarnim komunističkim sustavom koji je zatirao sve nacionalno, katoličko i domoljubno i koji smo srušili devedesetih.
Doduše, nije ta priča počela devedesetih, kako se sad čini. Još za vrijeme bivše države, federalne Jugoslavije, Hrvatska i Hrvati su bili u nemilom položaju. Ne samo zbog centralizacije već i zbog nametnutog i isforsiranog bremena krivnje za ustaške zločine. Punih pola stojeća su i velikosrbi i jugokomunisti, nastojali hrvatski narod i državu poistovjećivati s NDH. A isto se, samo u još jačem obliku nastavilo i devedesetih. Ono što se pokušavalo prešutjeti i zatrti, a na što su devedesetih i osvjedočeni hrvatski domoljubi nesvjesno pristali, jest činjenica da su Hrvati najmasovnije od svih naroda federalne Jugoslavije sudjelovali u antifašističkoj borbi.
Puno je dokaza da je tome tako. Od broja Hrvata koji su sudjelovali u NOP-u, dinamike osnivanja brigada i divizija u Hrvatskoj, broja ratnih dana u kojima su sudjelovale, dakako u usporedbi sa svima ostalima. Posebno sa Srbijom koja je u konačnici sebi potpuno nezasluženo prepisala sve zasluge. Dakako, ovo nije mjesto na kojem se do pojedinosti može govoriti o ulozi hrvatskih antifašista, ali možda tek koji detalj. Na vrhuncu vojne organizacije NOP-a, u siječnju 1944., Hrvatska je daleko premašivala ostale federalne republike.
Sama Hrvatska je tada imala 43 posto brigada, dok je po broju divizija i korpusa bila na 50 posto u odnosu na svih sedam ostalih republika i pokrajina. Koliko je hrvatski antifašizam bio jak govori i činjenica da je sama Hrvatska na kraju rata imala sedam proleterskih brigada dok ih je sedam bilo u ostalim republikama. Debelo nakon rata, nakon čak nekoliko godina, Tito je pronašao razloge, a nije teško pogoditi koje, da proleterskima proglasi još sedam brigada.
No, kada se govori o hrvatskim antifašistima treba se napraviti jasna distinkcija od kasnijeg komunističkog režima. Puno je razloga za to, a jedan od važnijih je činjenica da se hrvatski antifašizam počeo omasovljavati tek 1942. i to nakon što su mu se masovnije počeli priključivati HSS-ovci.
Štoviše, intenzitet pristupanja Hrvata u NOP-u mjerio se upravo prema rezultatima privlačenja pristaša HSS-a, posebno seljaka jer se partizanski rat uglavnom vodio na selu. Ali veliku su pozornost pridavali i tome da im pristupe i vođe HSS-a što se u konačnici i dogodilo kada su u partizane došli Božidar Magovac, Franjo Gaži, Frane Frol, Zlatan Sremec itd. Čak je i na teritoriju pod partizanskom kontrolom osnovan Izvršni odbor HSS-a, a predstavnici HSS-a ulaze i u ZAVNOH prilikom njegova osnivanja.
Takav antifašizam nestao je po završetku rata. Uspostavom komunističke diktature i nametanjem partijskog jednoumlja federalna se Hrvatska odvojila od europskog civilizacijskog kruga kojem je do tada pripadala, a novi okrutni režim počinje masovna proganjanja političkih i drugih neistomišljenika. Hrvatima, unatoč bogatoj antifašističkoj povijesti, svjesno se nameće osjećaj krivnje zbog NDH zbog čega su uvijek bili u podređenom položaju.
U današnje vrijeme jugokomunisti i oni koji pripadaju tom političkom naslijeđu i dalje inzistiraju na tome da se sve što je imalo desnije ili domoljubnije poveže s ustaškim pokretom. I nažalost u tome imaju poprilično uspjeha dijelom i zbog „naše, vlastite“ greške, a to je masovno odricanje od hrvatskog antifašizma.
Time su jednim udarcem ubili dvije muhe. Hrvatima su oduzeli ili drastično umanjili ulogu u antifašističkom pokretu što znači da ju je mirne duše mogao prisvojiti netko drugi, što se i dogodilo. I drugo, na svaki domoljubniji izričaj mogli su skakati na noge i vikati da su ugroženi i kako se boje ponovnog dizanja ustaških guja i zmija.
To vidimo svakodnevno. Zato danas pojedini istaknuti pripadnici komunističkog režima – koji su sudjelovali ili šutke promatrali kako se krvlju guši i zadnja mrva demokracije, koji su se brutalno obračunavali s vjernicima, s ideološkim i klasnim neprijateljima i tko zna s kim sve ne – mirne duše mogu javno kukati kako se boje da će i samo mahanje hrvatskom zastavom ili držanje ruke na srcu dok svira himna dovesti do desne radikalizacije.
Konačno, da se u javnosti na vrijeme napravila jasna razlika između antifašizma i komunizma, nikom ne bi danas palo na pamet raspravljati o tome trebaju li u europskoj Hrvatskoj spomenici diktatoru!
Foto: Narednik Cecilio M. Ricardo Jr., USAF
Branimir Glavaš je podnio zahtjev da mu država plati troškove obrane na suđenju pred Županijskim…
Miljenko Jergović danima se pravda da od love koju država uplaćuje za prijevode njegovih knjiga,…
Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović objavio je na Facebooku kako smatra da Hrvatska treba priznati…
Komentiraj