Siniša Luković – Služavkina priča

U svijetu postjugoslavenskog novinarstva postoji posebna kasta ljudi koji su svojevremeno naučili kako misliti iznad nacionalnog, ali nikad izvan ideološkog okvira. Novinar iz Tivta Siniša Luković je tipičan predstavnik te škole – čovjek koji nikad nije morao birati između istine i pripadnosti, jer je oduvijek znao kako da to dvoje prikaže kao međusobno isključive pojmove.

Rođen u kulturološki i identitetski složenom prostoru Boke kotorske, Luković je mogao biti hrvatski glas razuma, onaj koji bi artikulirao stav zajednice koja je u Crnoj Gori, povijesno gledano, dala disproporcionalno velik doprinos kulturi, pomorstvu, i građanskom duhu.

Umjesto toga, odabrao je da bude glas razuma bez zajednice — neutralan promatrač koji će svakom događaju pristupiti s, naizgled, hladnom analitičnošću, ali i s podrazumijevanim ideološkim predznakom: sve što podsjeća na hrvatsko samoodređenje uvijek je „pretjerano“, „nacionalističko“, „provincijalno“.

U njegovim tekstovima gotovo da i nema emocije osim ironije prema vlastitom porijeklu i dosljedna podrška idejama koje su u korist prosrpske struje.

Kao da se čitav profesionalni habitus gradi na suzdržavanju od identiteta. Jer, u njegovom svijetu, biti Hrvat u Crnoj Gori nije kulturni ili povijesni podatak – to je sumnjiva oznaka, gotovo neugodnost. Ta vrsta autocenzurirane pripadnosti postala je, paradoksalno, njegov zaštitni znak. On piše kao da je stalno na nekom jugoslavenskom simpoziju o toleranciji, u društvu onih koji još vjeruju da će se nekom vlastitom logikom neutralizirati povijest.

U tome je Lukovićev paradoks: novinar koji nikad nije imao problem s istinom, nego s time čija je ona. Njegova „objektivnost“ je zapravo etički alibi, i iza nje se skriva vrlo jasan politički nagon – onaj jugoslavenski, nadnacionalni, u kojem se sve hrvatsko promatra kroz povećalo, a sve “regionalno”, dočekuje s nostalgičnim odobravanjem.

Za Lukovića je i dalje, kao nekad u doba novinskih konglomerata iz kasnih osamdesetih, ideal novinarstva hladna racionalnost, a ne civilna hrabrost. I zato se njegova publicistika, koliko god pismena bila, ne može nazvati angažiranom – jer je riječ o angažmanu protiv svakog angažmana.

Njegova pozicija u Crnoj Gori, zemlji koja se svakih nekoliko godina iznova pita što je, tko je i kamo pripada, simbolički je zanimljiva: on je ogledalo jedne generacije koja se nikada nije odrekla Jugoslavije, jer se nikada nije pomirila s činjenicom da je nestala.

Za njih je nacionalni identitet primitivizam, a neutralnost– znak kulture. Samo što ta neutralnost, u stvarnosti, uvijek naginje na istu stranu: onu većinsku, sigurnu, institucionalno ugodnu, prosrpsku, konfidentsku (…)

Luković je, u konačnici, najdosljedniji glas kontinuiteta – zato što nikada ne dovodi u pitanje narativ iz kojeg govori. Njegovo pero je glatko, ali njegov pogled uvijek ostaje zarobljen u mrzovolji prema vlastitom narodnom korijenju, u zoni ugodne i salonske distance. A to je, u novinarstvu, možda i najneopasniji, ali i najbeskorisniji oblik lojalnosti.

M. Marković/Foto: RTV CG