Zna se i komu, a zna se i zašto, smeta ministar obrane Damir Krstičević

U Hrvatskoj je stvorena tolika ujdurma oko nabave zrakoplova F-16 Barak od Izraela, da je to odavno prešlo sve granice podnošljivog. U javnosti je stvoren dojam kako je “sve propalo” i to zahvaljujući “nestručnosti”, “nemaru” i “nebrizi” ministra obrane Damira Krstičevića i njegovih suradnika.

Krenula je čak i hajka o “korupciji teškoj milijardu dolara” – koju uz pomoć stranih lobista čiji je glasnogovornik Nataša Srdoč vode jednako strastveno i naši domaći propagandisti i oporbenjaci kojima je cilj ministra natjerati na ostavku.

A što je to propalo?

Kako može bilo što propasti, kad nije potpisan nikakav ugovor!? Ne postoje nikakve financijske obveze Hrvatske, dakle, negativnih posljedica po državu i proračun nema i neće ih biti!

Najgore od svega što se može dogoditi jeste odustajanje od kupnje i raspisivanje novog natječaja.

I u čemu je tu problem?

Jedino u tomu što se po starom oprobanom receptu, halabukom i medijskom harangom želi otjerati ministra obrane i tako destabilizirati Vladu. Nikakvoga drugog razloga za ovakvu paniku i graju nema.

I taj scenarij smo mi u Hrvatskoj zadnjih godina (od dolaska na čelo Vlade Tihomira Oreškovića do danas) vidjeli dovoljno puta da su čak i oni koji malo teže i sporije “kopčaju” do sada već mogli shvatiti o čemu je riječ i kakva je metodologija u pitanju. Kod nas je sve “afera” i sve je “kriminal” dok je na vlasti “desnica” (čak i ovakva Plenkovićeva koja to nije ni po jednom kriteriju).

Čim se kormila uhvate “braća” kvazi-ljevičari, pseudo-liberali i njihovi satrapi, slijedi zaokret od 180 stupnjeva i sve oko nas odjednom postaje ružičasto, bajno i krasno: nema “ustaša”, “BDP raste”, “ljudska prava” cvjetaju kao i “antifašizam”, prava milina.

Treba biti totalno neobaviješten o svemu što se događa ili poprilično glup pa ne prozreti tu igru. Ili imati sindrom noja i zavlačiti glavu pod pijesak.

Ono što se na hrvatskoj javnoj i medijskoj sceni događa, samo potvrđuje tko “vedri i oblači”, odnosno, tko u rukama drži ključne medije bez kojih uspostava te “paralelne stvarnosti” i manipulacija ne bi bila moguća. Čak i na državnoj televiziji svjedoci smo kako se kojekakvim marginalnim i po svemu nebitnim osobama daje publicitet i medijski prostor koji je u potpunom nesrazmjeru s njihovim stvarnim utjecajem i značajem u društvu, naravno, samo i jedino pod uvjetom da dolaze iz ljevičarsko-liberalno-anarhističkog miljea.

Na svakom koraku nailazimo na apsurde.

Zar nije paradoksalno, da su danas jako “zabrinuti” za borbenu spremnog Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i Hrvatske vojske čak i oni koji su žestoko bili protiv bilo kakve nabave ratnih zrakoplova, pa čak tvrdili kako nam ne treba ni vojska!? Da je od takvih ovisilo stvaranje i postojanje hrvatske države, nje nikad ne bi bilo. I oni se sad javljaju kao “zaštitnici” nacionalnih interesa i “vode brigu” o nacionalnoj sigurnosti!?

No, u čemu su pogriješili MORH, Stručno povjerenstvo za nabavu ratnih zrakoplova i ministar Krstičević?

Prije nego su odabrali optimalnog ponuđača, imali su na stolu pismeno dopuštenje SAD-a kojim je ova država odobrila Izraelu prodaju modificiranih zrakoplova F-16 Barak. Nakon što je ta ponuda odabrana od strane Hrvatske, između Izraela i SAD-a nastali su nesporazumi vezano upravo za te preinake.

Voditelj Stručnog tima MORH-a za nabavu ratnih zrakoplova Davor Tretinjak, nedavno je izjavio kako je uvjet Hrvatske bio ugovor ‘G to G’ (Vlada s Vladom – dakle, Vlada Izraela s Vladom Republike Hrvatske) bez ikakvih aranžmana sa strane te da su modernizacija zrakoplova i tehničke preinake što ih je Izrael napravio na F-16 Barak bile sastavnim dijelom ponude.

I ponovno je potvrdio ono što je već u više navrata javno izrekao ministar obrane: Hrvatska ima pismeno odobrenje kojim su SAD dopustile prodaju odabrane (dakle, modificirane) inačice F-16 Barak.

Situacija u koju smo došli nije plod nikakvih krivih procjena ili nestručnog i nesavjesnog rada bilo koga u MORH-u, jer u pitanju je očito splet nepredvidivih okolnosti na relaciji SAD – Izrael, na što Hrvatska ne može utjecati.

I što sad?

Ništa.

Ako posao ne uspije ide se u novu nabavu. Štete po državni proračun ni bilo kakvih financijskih obveza Hrvatske nema, sadašnji MIG-ovi kojima raspolažemo imaju rok trajanja do sredine 2024. (kako kažu stručnjaci) i doista nema potrebe stvarati paniku i izvanredno stanje.

Naravno da su Bernardić, Beljak, Mrak-Taritaš, Franko Vidović i ostali nestrpljivi i da im se ne da više biti u oporbi, treba imati razumijevanja i za one koji odrađuju svoju “šihtu” i žive od toga što kleveću vlast, u obzir se mora uzeti i nesretnike koji su iz čistog jala protiv Krstičevića, ne mali je broj likova koji jednostavno ne mogu probaviti da je jedan časnik s pedigreom ratnog zapovjednika gardijske brigade na čelu resora obrane, i, na kraju ne ispustiti iz vida kako sve to skupa ojačano pojedinim stranim lobističkim centrima u kojima su za “Zapadni Balkan” zaduženi “stručnjaci” tipa Nataše Srdoč i našim domaćim medijskim kokošarima daje rezultat kojemu svjedočimo.

“Stoka sitnog zuba” (kako je nekad s pravom govorio naš prvi predsjednik dr. Franjo Tuđman – a što je po meni metafora koja sasvim priliči ovoj situaciji), urotila se i grakće, gače, kokodače, kukuriče, bleji, mekeće, a sve ne bi li tom grajom potjerala lipicanca.

Zlatko Pinter/Foto: