Zvonimir Hodak: Tko pali, a tko gasi Hrvatsku

Hrvatska je podijeljena zemlja. Cinici kažu: bolje podijeljena nego spaljena. Dok se većina veseli i pjeva, manjini navire pjena na usta od bijesa. Nije neka velika tajna da razbješnjeli politički “vatrogasci” već čekaju u redu kako bi pendrekom gasili vatru. Samo netko treba kresnuti šibicu.

Hoće li to biti oni kojima je dosta mita o ustašama i fašistima ili oni kojima je dosta mlaćenja “prazne slame” u medijima ili oni koji žive “na rubu”. Ne znam. Čitam u dnevnim novinama kako čovjek ima oko 30 tisuća gena. Baš me zanima kako naš hrvatski čovjek s toliko gena može izdržati do prvog u mjesecu.

Iako kod nas još nije buknula prava vatra otvorenog sukoba, mnogi vjeruju kako naši lijevi oporbenjaci stalno razgaraju verbalnu vatru ne bi li uvjerili javnost da je došlo vrijeme za “promjene”. Sjećate li se predizborne parole SDP-a? Kako nisu u stanju legalno, na izborima, ostvariti tu svoju “promjenu”, sad rokću o protuustavnom ponašanju vlasti, čak i o državnom udaru. Sve po onoj narodnoj: što se babi htilo, to se babi snilo!

Dakle, prema Daliji, Kosorici, Kekinici, Milanoviću i sličnima 50 tisuća mladih na Trgu bana Jelačića su djelovali Milanoviću i sličnima  su djelovali protuustavno. Izveli su državni udar! Valjda pjesmama, petardama i plesom. Sjećam se našeg domaćeg odličnog filma “Tko pjeva zlo ne misli”, ali taj film naše antife i ljevičari ne kuže. Oni očito kuže samo filmove o neprijateljskim ofenzivama.

Povijest se ponavlja zato što se slabo uči! Pitali su navodno Tomaševića na fejsu je li po-nosan kad dobije po nosu!

Davor Ivanković nediplomatski “cinka”. U nedjeljnom Večernjaku, ni od koga prisiljavan i nagovaran, tvrdi kako nevladine udruge u Hrvatskoj zapošljavaju osamnaest i pol tisuća ljudi. Više nego HV. Tvrdi da nas itekako koštaju. Košta nas i HV, ali bar znamo zbog koga nas košta.

Dio tih udruga ima humanitarnu i korisnu namjenu. Međutim, veliki dio su one tzv. udruge za zaštitu raznih ljudskih prava koje su se namnožile k’o amebe, a osim što stalno pljuju protiv države koja ih financira, potpuno su beskorisne. Oprostite, nisu beskorisne. Korisne su za njihove članove koji ubiru dobre naknade za prodavanje magle. Svi mi to znamo, ali šutimo jer one su kao nužne u demokracijama.

Kako kažu Zagorci: “ne bi se štel zameriti“. Ja bih se ipak “štel zameriti” pa pitam na što korisno su te udruge svih ovih godina trošile naš novac? Međutim, na to pitanje nema suvislog odgovora jer bi to značilo da bi hrpa besposlenih ljevičara, koji žive od prodavanja magle, ostala bez sise koju muzu. Uvijek je bio pametniji od drugih. Nikada od prvih.

Gle čuda! Thompson napokon nastupa u tzv. “crvenoj Rijeci”. Koliko je stvarno crvena, najbolje svjedoči da su ulaznice za taj koncert bile rasprodane za samo 27 minuta. Indikativno. Tobožnji antifašisti, bijesni zbog koncerta, pokušali su uzvratiti preko svoje udruge “Ujedinjeni protiv fašizma”.

Odmah su se pohvalili da “u Rijeci znamo što je bilo” piše na jednom plakatu. Na drugom je slika Thompsona i Gabriela D’Annuzia s podignutom desnicom i prekriženim očima. I sve to pod starom ofucanom parolom “Smrt fašizmu, sloboda narodu”.

To je inače jedna vrlo “miroljubiva” parola koju ljevičari bez ikakvog srama koriste kao protutežu ZDS-u. Bojim se da je već riješeno tko su bili i tko su danas stvarni fašisti. Barem na ovim prostorima. Kad bi se moglo znanstvenim metodama nekako utvrditi ima li u Hrvatskoj fašizma, za ljevičare i antife bi se otvorio socijalni ponor.

Od čega bi živjeli? Koje nove jasle bi trebali osvojiti da dođu do love? Antifašizam i ljevičarenje ti daju mnoge privilegije koje treba samo pametno i na vrijeme realizirati. Recimo, imaš stranku u kojoj si ti i tvoj muž pa se udružiš s SDP-om i godinama ubireš zastupničku plaćicu. Mnogi naši javni djelatnici, sadašnji ali i prošli, shvatili su to pa sada udaraju svom snagom u te diple. Dovoljno je da se na vrijeme oglasiš i dobiješ status grlatog ljevičara pa si mnoge stvari elegantno riješio. Potrebno je samo da se dereš i kritiziraš. Dokazivati ne moraš ništa, a lova i popularnost ti rastu. Još da naše radno zakonodavstvo prizna antifašizam i ljevičarenje kao zanimanja, riješili bi još bolje problem nezaposlenosti.

Na šalteru nekog zavoda za zapošljavanje upita službenica: “Vaše zanimanje?” “Antifašist i ljevičar”, predstavi se samoupravni radnik. “Žao mi je, ali u registru zanimanja takvo zanimanje ne postoji”. “Fašisto”, procijedi kroz zube samoupravni radnik…

Zabrane su bumerang koji se uvijek vraća u glavu

Urednik Hrvatskog tjednika Ivica Marijačić nema dlake na jeziku. “Mržnja Tomaševića i ljevice prema Thompsonu proizlazi iz njihove mržnje prema Hrvatskoj, samo se to još ne usude reći.”

Srećom još ima ljudi koji se ne boje sasuti im to u lice. I bit će ih sve više i više. Dovoljno je samo pogledati koliko mladih ljudi hrli na sve koncerte domoljubnih pjesama Thompsona, kako komentiraju na mrežama ispade ljevičara, poput onih Kekina, Puhovskog, Kosorice i famozne Dalije pa postaje jasno kako narod diše. Ljudi sve vide, čitaju ispade mržnje ljevičara, komentiraju i zaključuju. Nije to više ona amorfna masa tzv. “građana” koju se moglo lako indoktrinirati.

Mladi Hrvati pomalo politički sazrijevaju, a to je smrtna presuda ljevičarenju i mrziteljima Hrvatske. Politička glupost prvog reda je zabranjivati pjesme i pjevače. To je vrlo sklizak teren. Tomašević zbog zabrana vjerojatno neće izgubiti potporu svojih dosadašnjih pristalica, ali neće više imati potporu onih koji su naivno vjerovali kako s njime dolaze “bolji dani” za Zagreb i Hrvatsku. Zabrane su stari bumerang koji se uvijek gotovo nepogrešivo vraća u glavu! Samo politički slijepci još ne vide kamo to vodi.

I dok Tomašević zabranjuje Thompsonu da pjeva u Zagrebu, četništvo se u Gračacu i Kninu diže na noge. Netko bi od naših vrlih političkih analitičara to već trebao primijetiti pa i reagirati. Dokle?

Uvijek je vjerovao da šlag dolazi na kraju, a šlagiralo ga je u tridesetoj. Iako nije imao sluha, kažu da je odsvirao svoje. Iskušenjima lako odole samo oni koji nemaju ništa. I tovar ponekad pomisli da je na konju!

U subotnjem Jutarnjem je izašao zanimljiv članak. “Ako je vjerovati Eurobarometru stanovništvo EU-a želi jedinstvenu Uniju koja ih može braniti”. Pitam se mora li Unija postati još ujedinjenija da bismo se mogli obraniti ili je već odavno trebala riješiti pitanje kako će države članice sudjelovati svojim oružanim snagama u obrani Europe. Sjećam se jedne stare komedija “Rusi dolaze”.

Ako se sada snimaju u EU članicama neki filmovi, siguran sam da nisu više komedije. Ako Rusi jednog lijepog dana odluče doći staroj rahitičnoj Europi u posjet, oni će doći, htjela to krmeljava Europa ili ne. Europa i tako treba “svježe” krvi. Jedini problem je u tome što će ta svježe prolivena krv biti naša – europska. Druga je stvar tko će se moći čvrsto postaviti protiv Rusa? Bojim se da, dok se članice EU-a dogovore o zajedničkom stajalištu, Rusi će već biti na Atlantiku i Mediteranu.

Komšije se vesele Rusima

Naše istočne komšije su s Rusima na “ti” pa ni širenje njihovog “srpskog sveta” ne treba podcijeniti. Nedavno je provedena anketa. Čak 52 posto stanovnika EU-a je obuzeto “blaženim” pesimizmom o europskoj globalnoj budućnosti. Čak 66 posto ih želi da EU sudjeluje u njihovoj zaštiti od Rusa.

U našem okruženju to je “old story”. Komšije s istoka se vesele starim prijateljima i saveznicima Rusima, a komšije sa zapada se “ne bi šteli mešati“. U slučaju općeg rata u Europi mi ćemo na brzinu sklopiti obrambeni pakt s Vatikanom pa što Bog da. U svakom slučaju na vidiku su crni oblaci. Za sada je to samo meteorološka prognoza.

Međutim, ako se jednog lijepog dana, a možda i prije, u našim kinima opet pojavi film “Rusi dolaze”, ja se pouzdajem u staru, lojalnu i prijateljsku Europu. Sve dok film ne započne igrati. Tada ćemo gledati “crno-bijelu” stvarnost.

Zvonimir Hodak: