Zvonimir Hodak: “U moje vrijeme budale su znale šutjeti…”

Hrvatska je zemlja “ispranih” mozgova. Nigdje na zemaljskoj kugli ili u bilo kojoj poznatoj sferi nema toliko intelektualno “superiornih” kritičara svoje vlastite države kao što je to slučaj u Hrvatskoj. Iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu hračka se, pljucka, podmeće, izmišlja, laže i tako se rade raznorazne karijere i karijerice.

Nekad čak iznenađujući uspješne. Ipak tih “uspješnih” je sve manje i manje. Konkurencija je velika. Strategija i taktika su davno utvrđene. Unaprijed se odrede mete i ciljevi i onda slijedi kanonada. Ako baš nemaš ništa vidljivo i konkretno za kritizirati, onda odeš u izlizanu laž ili apstrakciju.

Recimo, Đurđicu Čilić u Hrvatskom tjedniku nazivaju “navodnom književnicom”. Kaže naša Đurđa: “Domoljublje je srednje ime najgorih među nama.” Naša Đurđa navodno ili uzvodno je nekakva književnica pa misli kako ima pravo na svoj javni stav o domoljublju kao “najgorima među nama”.

A što “najgori među nama” misle o “našoj” Đurđi nisam uspio doznati. Većina je čula i zna za tenisača Marina Čilića, ali o Đurđi Čilić kao književnici vlada u javnosti uglavnom muk. Nula bodova.

Meni osobno je kompliment i čast ako sam se nekako uspio progurati među te “najgore među nama”.  Srećom, nisam književnik nego samo dugogodišnji kolumnist. Da sam slučajno “komunist” odmah bih se po Đurđi našao među “najboljima među nama”. U svakom slučaju meni se sviđa ona stara izreka: “U moje vrijeme budale su bar znale šutjeti, danas se natječu tko će glasnije pričati.”

Ivo Andrić je jednom napisao: “Mene ne zabrinjava odljev mozgova nego ostanak idiota.”

Marko Špoljar, novinar Jutarnjeg, kuži “istoriju”. Što više naš Marko je specijalist, spreman dojaviti “nadležnim“ službama da se negdje (daleko) pjesmom veliča “notorni ratni zločinac” Ante Pavelić. Naš “istoričar” Marko nikada ne spava. Uvijek je budan i spreman izvući svoj “plajvajz” te ukazati na “ustaše” i “ratne zločince” kao što je Ante Pavelić. Židovska poslovica glasi: “Pun gas u leru.”

Taj gas je pritisnuo i “naš” Marko. Problem je u povijesnim činjenicama s kojima je Marko očito posvađan. A one nam kažu da “notorni ratni zločinac” Ante Pavelić nije nikada bio osuđen za bilo kakav ratni zločin. Što više, protiv njega drugovi komunisti nikada nisu ni vodili bilo kakav sudski postupak za kazneno djelo ratnog zločina.

Međutim, naš Marko krivotvori povijest vjerujući da će ju tako promijeniti. Ali povijest je zajebana znanost. Kad-tad povijesne činjenice isplivaju na vidjelo. A oni koji povijest krivotvore i izmišljaju obično pate od nedostatka dokaza za svoje tvrdnje. Toliko o Marku i njegovim izjavama u Jutarnjem. Tek reda radi…

Ako vam sve ovce nisu na broju zbrojite ih još jednom.

Sve su mu rekli otvoreno, a onda su ga zatvorili.

Drug Siniša Hajdaš Dončić, samoproglašeni budući premijer, tipično komunistički je reagirao na vađenje i dostojno pokapanje posmrtnih ostataka odnosno kostiju 500 pripadnika hrvatske vojske i civila iz Drugog svjetskog rata. Naime, tijekom ceremonije ukopa svaki je lijes bio prekriven hrvatskom zastavom što je izbezumilo našeg komunističkog čelnika. Hajdaš Dončić smatra da je to neprihvatljivo jer se radi o lijesovima “krivih” Hrvata.

Dakle, Hajdaš Dončić kao baštinik komunističkog nasljeđa smatra valjda kako treba te tisuće pobijenih Hrvata, čije grobnice se tek sada otkrivaju i otvaraju, pokapati bez ikakvih obilježja. Tako je bilo u komunizmu kad se o masovnim grobnicama Hrvata nije smjelo ni govoriti, a kamoli da bi ih komunisti otvorili i kosti pobijenih identificirali i koliko-toliko dostojno pokopali.

Poslijeratni pokolj Hrvata je bio toliko stravičan i masovan da je, po pisanju Ivankovića iz Večernjaka, čak i Milovan Đilas, koji je bio jedan od voditelja tog pogroma i industrije smrti iz svibnja i lipnja 1945.g., a poslije i najpoznatiji jugoslavenski disident, 1977.g. za BBC nazvao taj pokolj “besmislenom akcijom odmazde nad običnim, nevinim seljacima koji su bježali od komunističkog nasilja”.

Eto, takav kadar se nudi Hrvatima na idućim parlamentarnim izborima za premijera da, s Možemo, vrati Hrvatsku u doba najcrnjeg mraka. Uz takvu alternativu, sadašnja vlast se čini još uvijek prihvatljivijom unatoč svim korupcionaškim aferama i nepotizmu.

Kažu: ne utrkuj se s konjima i ne svađaj se s budalama. Niti možeš konja pobijediti niti budalu uvjeriti.

Bivši ravnatelj zagrebačke gradske Ustanove za upravljanje športskim objektima Kosta Kostanjević “izdao” je svog najvažnijeg zagovaratelja i podržavatelja – Tomislava Tomaševića. Napokon je Kosta priznao krađu novca u aferi Hipodrom za što je i osuđen. No, to nije bila samo politička pljuska našem vrlom Gradonačelniku nego je ujedno skinula “junf” poštenja s kojim se Možemo! stalno hvalio.

Tomašević sada pokušava kontrolirati štetu tako što je izjavio kako nije s Kostom razgovarao od izbijanja afere kao da smo svi mi glupi pa ne znamo da je Kosta bio u pritvoru. Osim toga Tomašević sad pilatovski “pere ruke” od Kostanjevića tvrdeći kako je on i prije dolaska Možemo! na vlast u Zagrebu radio u gradskoj upravi.

Možda je to i točno, ali Tomašević i Možemo! su ga postavili na mjesto ravnatelja Ustanove za upravljanje športskim objektima i tamo ga držali sve dok nije pukla u javnosti afera o krađi novca. Takvi su nam koalicijski partneri SDP-a koji sad plaze po Hrvatskoj ne bi li privoljeli ljude da na sljedećim izborima njima dadu palicu vlasti. Jadni mi ako nam takvi budu krojili sudbinu narednih četiri godine.

Darko Rundek došao na red da napokon i on naruči jednu “rundu”. Darko je pop-glazbenik pa voli “pop(o)evati”. Njegove političke analize vrijedi zapamtiti i za dvije tri minute zaboraviti. Divani tako Darac o političkim razlikama između Srbije i Hrvatske. Razlika naravno ima pa ih naš Darac brzo i analitički uočava. Kaže on:

“U Srbiji je preko studentskog angažmana isplivala humanistička struja. U Hrvatskoj nacionalistička i šovinistička.”

Naravno, Darku je kao stručnjaku za struju odmah bilo jasno koja je struja bolja i jača te koju on preferira. Humanistička struja u Srbiji je “istorijska” konstanta. Poznat je njihov humanizam prema Hrvatima, Kosovarima, Makedoncima…

Uglavnom svim s kojima humanisti graniče. Njihove humanističke parole “Ovo je Srbija” izazvale su toliko ratova na ovim prostorima da bi o tome trebao nešto znati i takav politički antitalent kao što je “naš” Darko. Navodno je “naš” Darko 90-ih zbrisao iz Hrvatske, kako piše Hrvatski tjednik. Ako je to točno onda je i sve jasno….

Oproštaj s Julienne Bušić

Na kraju ne mogu, a da ne spomenem kako je ovih dana otišla hrvatska žena stoljeća – Julienne Bušić. Otišla je tiho, ali živjela je glasno. Glasno se borila za Hrvatsku i njene interese još dok je ovdje vladao komunistički mrak. Bila je to žena koja je nosila ljubav prema Hrvatskoj duboko u srcu i to je uvijek otvoreno pokazivala. Za to nije nikada dobila orden vlasti, ali jest priznanje običnih ljudi. Siguran sam da joj je to bilo draže.

Sad kad se pridružila na drugom svijetu svom suprugu, Hrvatska je dobila još jednu heroinu kao zagovornicu na nebu.

Zvonimir Hodak/Foto: FaH/pxll