Favela na Jadranu: Tko je Split predao spreju?

Split danas izgleda kao grad koji je digao ruke od samoga sebe. Ne zato što nema sunca, novca ili turista, nego zato što je javna površina kapitulirala pred sprejem. Torcida je, sa svojim muralima, parolama i grafitima, prešla granicu folklora i ušla u zonu vizualne okupacije. Ovo više nije navijačka strast; ovo je urbanistički vandalizam s ambicijom trajanja.

Grad je postao ploča. Svaki slobodan kvadrat zida – fasada, trafostanica, škola, vrtić, pothodnik, betonska ograda – tretira se kao ničija zemlja. Ili točnije: kao njihova. Split više ne izgleda mediteranski, nego bejrutski; ne urbano, nego favelski. Latinska Amerika bez karnevala, Bliski istok bez povijesti. Beton s porukom sile, ali bez ikakvog smisla za mjeru.

Najfriškiji primjer tog mentaliteta dogodio se u Ulici Domovinskog rata u Splitu. Ondje je postojao mural – tih, dostojanstven, nenametljiv – portret glumice Zdravke Krstulović.

Bio je to jedini takav javni spomen na pokojnu glumicu, splitsku kazališnu divu koju šira publika pamti po ulogama u antologijskim televizijskim serijama. Nije vikao, nije tražio pažnju. Bio je podsjetnik da je Split nekad znao čuvati svoje umjetnike.

Danas tog murala nema. Prebojan je muralom navijačke grupe Torcida. Bez rasprave, bez dileme, bez trunke svijesti da se ne briše samo boja, nego memorija. U tom činu nema ideologije ni strasti – samo poruka: naš zid, naša priča, sve ostalo je višak. Grad kao palimpsest u kojem se kulturni sloj briše jednim potezom valjka.

Nekad je mural bio iznimka, znak talenta ili promišljene poruke. Danas je to serijska proizvodnja identičnih simbola, vizualni fast food. Ista tipografija, iste parole, isti junaci. Vizualni šum koji poništava i sebe i prostor koji zauzima.

Grad koji se diči Dioklecijanom ponaša se kao da je estetika buržujski hir, a ne elementarna higijena javnog prostora.

Problem nije navijanje, niti pripadnost. Problem je odsutnost granice. Nitko ne pita, nitko ne uklanja, nitko ne odgovara. Vlast se skriva iza fraze o “emocijama mladih”, komunalne službe iza procedura, policija iza procjena. Rezultat je prešutni dogovor: ne diraj ih, pa će možda i oni jednog dana stati. Neće.

Split nije navijački transparent razvučen preko grada. Nije privatni notes jedne skupine. Kad se bez reakcije briše Zdravka Krstulović, sutra se može izbrisati bilo tko i bilo što. Grafit tada više nije izraz – nego simptom. Simptom grada koji je odlučio da je lakše pustiti nego čuvati.

A grad koji ne zna razlikovati mural od prebojavanja, sjećanje od teritorijalnog markiranja, vrlo brzo više ne razlikuje ni svoje vrijednosti. I tada ne izgleda kao Mediteran. Izgleda kao odustajanje.

M. Marković/Foto: hrt