Film ‘Svadba’ je loš, ali je dobar jer – ‘Hrvati su sirovine, a Srbi fina gospoda’

I prije nego je ušao u redovnu kino distribuciju film “Svadba” se  već je upisao povijest hrvatske kinematografije. S prodane 41.263 prodane ulaznice, ostvario je rekord najveće pretprodaje svih vremena za filmove prikazane u hrvatskim kinima. “Prije premijere koja je održana 20. siječnja, sve dvorane CineStar Branimir već su rasprodane”, poručio je distributer.

Filmska kritičarka Zrinka Pavlić u svojoj recenziji na tportalu piše da „Svadba“, nova komedija Igora Šeregija, možda nije umjetnički vrhunac, ali je film koji, unatoč brojnim slabostima, očito funkcionira i već privlači velik broj gledatelja.

Riječ je o naslovu bez osobito razrađene radnje, koji se oslanja na već potrošene stereotipe i humor često svodi na psovke, no svejedno uspijeva zabaviti publiku i ispuniti osnovnu svrhu žanra — izazvati smijeh.

Pavlić priznaje da je u kino ušla skeptična, jer je motiv „svadbe Hrvata i Srba“ već mnogo puta korišten i često vrlo loše. Humor temeljen na razlikama u jeziku, običajima, psovanju i nacionalnim klišejima uglavnom je bio predvidljiv i neoriginalan. Ipak, „Svadba“ ju je ugodno iznenadila jer se, za razliku od sličnih filmova, više oslanja na fizičku komiku nego na verbalne dosjetke.

Najveći adut filma, prema njoj, leži u glumačkim izvedbama, osobito starijih likova i „baba“, koje Snježana Sinovčić Šiškov i Seka Sablić igraju s iznimnim osjećajem za tjelesni humor. Roko Sikavica, Anđelka Stević Žugić i ostali dodatno podižu tempo filma mimikom, pokretom i situacijskim gegovima. Iako šale nisu posebno originalne ni nezaboravne, publika se smije, dvorane su pune, a gledatelji izlaze zadovoljni — što je za Pavlić dovoljan dokaz da film, unatoč manama, postiže svoj cilj.

No analiza pati od tipične boljke suvremenog filmskog novinarstva: vrlo precizno nabraja sve slabosti filma, ali se na kraju povlači pred vlastitim zaključcima, kao da izbjegava izreći jasnu vrijednosnu ocjenu. Gotovo svaki važan element proglašava potrošenim, stereotipnim ili dramaturški praznim, ali ukupni dojam ipak ostaje pozitivan. Ta kontradikcija nije slučajna, nego simptom šireg problema.

Posebno je zanimljiv ključni element kritike, koji sugerira da je već sama zamjena stereotipa — Hrvati kao sirovine, Srbi kao gospoda — dovoljna da humor djeluje svježe i subverzivno. No ako je jedina inovacija zamjena uloga, stereotipi nisu razbijeni, nego samo preokrenuti. To nije dekonstrukcija, nego površinska promjena.

Pavlić s jedne strane upozorava da je humor „naši i vaši“ iscrpljen, a s druge strane ga hvali jer puni dvorane i izaziva smijeh. Publika se, prema njezinim riječima, smije nečemu što navodno ne funkcionira. Ako film doista nema pametnih replika, ako je verbalna komedija slaba, a stereotipi problematični, postavlja se neugodno pitanje: smijemo li se zato što je film kvalitetan ili zato što smo navikli na niske standarde?

Fizička komedija u njezinoj analizi ispada svojevrsni alibi za sve ostalo — kao da poručuje da nije bitno što se govori, nego kako se grimasa izvede. Time se kritika, možda i nesvjesno, spušta na razinu filma koji ocjenjuje.

U pokušaju da pomiri publiku, autore i vlastite estetske standarde, kritika ostaje rastrgana. Duhovita je, čitljiva, ali vrijednosno mlaka.
Kao da je i sama na svadbi: htjela bi reći da je janjetina žilava, ali ne želi uvrijediti domaćine, pa samo kaže: „Ma super je, samo malo… specifična.”

Megy M. /Foto: promo