Srpsko veče u Zagrebu! Pred 2.000 ljudi orile se “Odakle si sele” i “Vidovdan”

Folk večeri u Zagrebu: Što se zapravo slavi, a što se prešućuje? Kad Snježana Đurišić napuni dvoranu, to nije incident — to je simptom.

Jedna od najpoznatijih folk pjevačica Snježana Đurišić, održala je sinoć koncert u zagrebačkom Gastro Globusu Nastup je bio dio manifestacije “Srpsko veče”, a dvorana je bila ispunjena do posljednjeg mjesta.

Prema izvještajima, Đurišić je nastupila pred oko 2.000 posjetitelja, a energija u dvorani bila je na razini velikih folk spektakala. Publika je uglas pjevala njezine najveće hitove, među kojima su “Kuće male krečene u belo”, “Odakle si sele” i “Vidovdan”, pjesme koje su obilježile desetljeća njezine karijere.

Atmosfera je, kako navodi izvor, bila “božanstvena”, a publika je reagirala na svaki takt, pretvarajući koncert u zajedničko slavlje glazbe i nostalgiju.

Đurišić, koju mnogi nazivaju “kraljicom narodne glazbe”, na sceni je više od 50 godina.

Kad dvorane gore, a javnost šuti — kulturni paradoks glavnog grada

Zagreb je posljednjih godina postao neočekivano plodno tlo za folk spektakle. Dvorane se pune, karte planu, a publika — od gastarbajterske nostalgije do urbane znatiželje — dolazi u tisućama. “Srpsko veče”, “Balkanska noć”, “Narodnjaci live”, “Veče sevdaha i folka” — sve to bez problema prolazi ispod radara, kao da se radi o nekoj benignoj subkulturi, a ne o fenomenu koji već godinama mijenja kulturnu mapu grada.

No ono što se događa u Zagrebu nije samo glazbeni trend. To je kulturno‑politički paradoks, i to onaj koji nitko ne želi otvoreno imenovati.

Zagreb kao glavni grad selektivne memorije

U gradu koji se voli predstavljati kao bastion “europskog identiteta”, “kulturne baštine” i “visokog ukusa”, folk večeri prolaze bez ikakvog otpora. Ne zato što su glazbeno problematične — glazba je glazba, publika je publika — nego zato što se istovremeno glumi moralna superiornost, dok se u praksi bez problema puni dvorana za izvođače koji su dio sasvim druge kulturne i političke tradicije.

To je dvostruki standard koji nitko ne želi priznati: elitizam po danu, turbofolk po noći. Publika nije problem — licemjerje jest

Ljudi koji dolaze na te koncerte nisu nikakav problem. Oni žele zabavu, nostalgiju, ritam, pjesmu koju znaju od riječi do riječi. To je legitimno. Problem je u tome što se u javnom prostoru stvara lažna slika da je Zagreb “iznad” tog žanra, dok se u stvarnosti dvorane pune brže nego za većinu domaćih izvođača.

Kad Snježana Đurišić napuni dvoranu, to nije incident — to je simptom.

Simptom grada koji se pretvara da je nešto što nije. Politička šutnja kao najglasniji komentar Najzanimljiviji dio priče nije glazba, nego tišina. Nema reakcija, nema pitanja, nema rasprave. Zašto? Jer bi svaka rasprava otvorila neugodne teme:

• Što Zagreb zapravo sluša?
• Što Zagreb zapravo želi?
• Koliko je “kulturni identitet” samo marketinška etiketa?
• I zašto se folk večeri toleriraju, ali se o njima ne govori?

Odgovor je jednostavan: jer bi se srušio mit o Zagrebu kao gradu koji je “iznad Balkana”. Folk večeri nisu problem — nego ogledalo.

One pokazuju ono što se godinama pokušava sakriti: da Zagreb nije monolit, da nije kulturno jedinstven, da nije hermetičan, da nije “čist” od utjecaja koje se javno odbacuje, a privatno konzumira.

Folk večeri su ogledalo grada.

A ono što se u tom ogledalu vidi — mnogima se ne sviđa.

Zaključak koji nitko ne želi čuti. Folk večeri u Zagrebu nisu samo zabava. One su dokaz da je kulturni identitet grada fluidan, kontradiktoran i pun pukotina. One su dokaz da se stvarni Zagreb ne poklapa s onim Zagrebom koji se prodaje u političkim govorima i turističkim brošurama.

I zato se o njima šuti. Jer čim se progovori, nestaje iluzija.

M. M./foto: ss