PIŠE: Goran Raguž /Foto:444.hu
ODLAZAK Orbanove kćeri Rahel Orbán i zeta mu Istvána Tiborczua u službeni posjet Bahreinu vezan za trgovinu plinom, posjet Zoltán Áldotta dva tjedna poslije, koji predvodi predvodi delegaciju MADŽARSKE KOMPANIJE INE u pratnji dva namještenika hrvatske vlade (ta dva nesretnika u NO INE postavila je upravo ona Vlada pod SDP-om) te Orbanova posjeta Omanu istim poslom – nameće samo jedan zaključak, Šiitski plinski kartel pod ruskim pokroviteljstvom je upravo ucrtan na mape.
Grčevita Putinova borba za Siriju, Iranska pomoć mu tu kao i šiitskim pobunjenicima u Yemenu, napokon daje dašak nade da će Gazprom i njegove europske – gospodarsko policijske agenture, napokon predahnuti. Šiti danas kontroliraju dobru polovicu Iraka, skoro cijelu Siriju, Oman i Yemen, a u Bahrainu su golema većina stanovništva i značajne manjine svuda na poluotoku. Slikovito rečeno, vlasnici su 5 arapskih glavnih gradova.
“Zapadni” saveznici, suniti poput Turske i Saudijske Arabije, gube rat i s njima i s Kurdima i to na masivnoj skali. Nedavni ulazak turskih trupa u Siriju te svakodnevni pokolji, samo pokazuju očaj Erdoganove turske vlasti, nespremne na bilo kakav razvoj situacije u Kurdistanu koji se u tiho već stvara.
Greške koje čine sve američke administracije, osobito one Clintona i Obame, danas dolaze na naplatu prvo vraćanjem stvaranja države Kurdistan legitimno i moralno koliko i stvaranje države Palestine, a zatim vraćanje Putinove Rusije na scenu kao sile. Mada joj bolje pristoji izraz uličnog siledžije. Predsjednik Obama se jednostavno pokazao nedorastao za to mjesto i za nepunih 8 godina, njegova administracija nije uspjela predvidjeti jedno jedino događanje na Bliskom Istoku, niti kakav akcioni plan kako dalje. Sve mu se jednostavno otima iz ruku.
U odnosu na njega, Putin je bitno praktičniji igrač, koji je pored toga što je došao iz, za državnike danas bitno značajnije kolijevke, obavještajne službe, bitno beskurpulozniji i točno zna što hoće. Tj. njegov unutarnji krug silovika koji ga i drži na vlasti, to točno zna. A to je samo i jedino novac. Sve drugo što vidimo je čista opsjena i klasični fals flag p.pukovnika KGB a.
Putin zna godinama, da ako ne napravi plinski kartel i stavi šapu na njega, točno onako kako Saudijci i Zapad imaju nad OPEC om, da je gotov. Ogromna nalazišta plina u Sibiru, jednostavno su i daleko i preskupo za prijevoz i preskupo za sve ljuću konkurenciju. Znao je da tu kartu može odigrati samo jednom i to samo za vrijeme ovako nesposobnog POTUS a i još nesposobnijih mu suradnika.U prijevodu znači, da bi spasio svoj preskupi Sibir i monopol na snabdijevanje EU, hitno mu trebaju bitno jeftijija nalazišta na B. Istoku, i to još i bolje početi sa Sirijom i njenim režimom, koja im je pored opstanka, dužna i preko 1 trilijun E/USD, svejedno. A eksploatacija i nafte i plina, više nego desetostruko jeftinija nego kući.
Znao je da pored uvijek neučinkovite samo vojne akcije, treba i moćnu političku, a za nju je i na današnjem Zapadu i na ondašnjem Istoku imao spremnu agenturu koja mu se nakon pada SSSR a malo uspavala, no kako je u svim zemljama komunizma osim DDR a prošla bez lustracije, osobito u Republici Hrvatskoj, ostala je i netaknuta od kaznenih progona i postala odličan materijal sa kojim je pokrenula akciju vraćanja na scenu i spašavanja vlastitog razvoja.
Iako izgleda paradoksalno, Putinov i ruski saveznik se pokazuje zemlja koja bi lako mogla biti 2. najgore izgažena zemlja Istoka nakon Poljske, susjedna nam na žalost, Madžarska. Želja za moći i starom Ugarskom nadvladala im je gađenje prema Rusima i sjećanje na ’45. ili ’48. ili revoluciju 1956. g. Jednostavno, zemlji osiromašenoj partijsko – policijskom upravom, dobro došao je svaki kapital, osobito njenim partijsko – policijskim vedetama koji su u tiho i brzo promijenili dresove nakon sloma. Tvrtke poput koje jedva zaključuju godišnje bilance, pojavljuju se kao kupci svuda, osobito u susjedstvu, gdje prvenstveno love istorodne tvrtke sa vlasništvom ili dodirom na plinsko – naftnu infrastrukturu.
(Za opasku, od znanca iz belgijske financijske policije znam da su razni ruski biznismeni, samo kroz zlato i dijamante partijskih fondova KPSS, samo kroz Antwerpen provukli oko 800 milijardi USD, od konca 1990. g i dalje i to onih, jakih, a pitanje ostaje, pored luksuznih vila i nogometnih klubova po Europi, gdje još ima takvog kapitala?)
Iako to u početku izgleda kao čisto privatni business, kupovina jedne austrijske banke od strane banke u ruskom državnom vlasništvu i njeno kreditiranje jeftinijim kreditima svega i svačega, od poljoprivrede do energije, uskoro počinju davati obrise jednog master plana. Plan je u suštini bio vidljiv već cijelu dekadu.
(Osobito u vremenu skoro privatne gospodarske vladavine Njemačkom kancelara Schroedera, glavnog izvođača ruskih radova na sjeveru. Po gubitku izbora, nagrađen je mjestom u upravi Gazproma. Takva agentura se više i ne krije.)
Stvaranje nove i stavljanje postojeće u rusku funkciju postojeće energetske infrastrukture. I upumpati u taj cilj kapitala koji je u tom trenutku ogroman, a špekulantski rast cijena nafte ga uvišestručuje.
Tu negdje i počinje ogroman rast MOL a i njegove akvizicije u cijelom bivšem Istoku ondje gdje bi otvoreni ruski dolazak izazvao mnogo više podozrenja od madžarskog. Tomu dodati i pad projekta Južnog toka, pad cijena energenata na njihovu tržišnu vrijednost, pad ruskog režima u Libiji, nemogućnost dogovora oko plinskog OPEC a sa sunitima, tj. Qattarom, Alžirom, Libijom čak i za Gadaffija i td. Putina i njegove izvođače radova neumitno okreće prema “neprijatelju moga neprijatelja” tj. šiitskim većinskim državama na čelu s moćnim Iranom i ostalim u Zaljevu. Osobito i radi već skoro funkcionalnog plinovoda Alžir – Libija na sjever, novotkrivenog najvećeg polja na Mediteranu kod Egipta, te polja Izrael – Cipar.
Kenjac bi crkao od brige, a ne samo Putin ili Orban.
Plan je zapravo odličan. Sve zemlje šiitskog pojasa su značajni proizvođači plina i nafte, te bi zajedno mogli ugroziti slobodno tržište koje bi u određenim dijelovima Europe bilo prisiljeno kupovati energente od rečenog kartela po bitno skupljim cijenama koje bi usput održale i skupu proizvodnju iz Sibira. Madžarska i njen do vrata u takve poslove uvezani državni vrh je idealan partner koji u ključnoj državi trase na zapad, Republici Hrvatskoj, već leži na njenoj nekada strateškoj nacionalnoj kompaniji. Da, uz nekoliko nejasnoća oko prirode stjecanja vlasništva INA e o kojima se upravo vodi nekoliko sporova i arbitraža, na veliku žalost i Mađara i Rusa. I domaćih izdajnika, osobito u novinstvu.
(Međusobno drukanje zaraćenih ruskih frakcija oko privatiziranja ostataka Domovine, dovelo je dotle da sada uoči izbora, svaka stranka pljucka i na pomisao ikakvog dogovora s MOL om i Madžarskom oko INE prije završetka sporova. Toliko smeća i istine je već izašlo na sunce da vjerujem da je i tradicionalno “hrabrom” DORH u već po malo neugodno.)
Tu negdje i treba gledati madžarsku trku u Bahrain na razgovore u ministarstvu energije, prvo s Orbanovom kćerkom i zetom – naime i on poput Erdogana vjeruje samo svom klanu – zatim odlazak g. Aldota CEO a MADŽARSKE TVRTKE INE u Bahrain u pratnji i DVA NAMJEŠTENIKA HRVATSKE VLADE, te nekidanji odlazak samog Orbana u Oman. Oman je čak i suvlasnik MOL a. Jednostavno, Madžarska odrađuje tehnički dio posla za bratsku Rusiju i vjerojatno svoj vladajući obiteljski klan.
Sve mi je tu jasno no nije ovo:
To be continued…
Foto:444.hu
Bivša ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić komentirale je pregovore nakon izbora. Tvrdi da je domaća…
Predsjednik Vlade Andrej Plenković sudjelovao je na svečanom otvorenju nove zgrade Srednje škole Čakovec, a…
Nakon nove akcije EPPO-a u kojoj su uhićeni bivši pomoćnik ministrice, bivši dekan i bivši profesor…
Komentiraj