1100 godina kraljevstva: Kralj Tomislav kao superstar, a ostali – statisti?

Slavimo 1100 godina hrvatskog kraljevstva kao da smo otkrili vatru, a u stvarnosti smo otkrili – Tomislava. Jednog čovjeka, jednu godinu, jednu sliku na konju. Hrvatska povijest svedena je na jedan kadar, kao da je cijelo srednjovjekovlje bilo samo uvod u trenutak kad se netko prvi put uspio potpisati kao rex.

I sad je taj Tomislav postao ne samo kralj, nego i PR projekt, nacionalni logo, politička maskota za sve prigode. Kad treba ozbiljnost, zove se Tomislav. Kad treba veličina, opet Tomislav. Kad treba dokaz da smo “oduvijek tu”, Tomislav iskače kao argument koji zatvara raspravu. A svi ostali? Nestali. Izbrisani. Kao da prije njega nije bilo ničega osim magle i guslara.

Prije Tomislava nije bilo hrvatskih kraljeva, ne u smislu titule s kojom ga je papa oslovljavao – “rex”. Postojali su kneževi, i to ne bilo kakvi. Postojali su vladari koji su napravili sav onaj temeljni posao bez kojeg Tomislav ne bi imao što naslijediti.

Trpimir je udario temelje dinastije, Branimir je dobio papinsko priznanje i praktički osigurao međunarodnu legitimaciju Hrvatske desetljećima prije Tomislavove “krune”, Domagoj je bio ratnik kojeg su se Mlečani bojali kao noćne more, a cijeli taj niz kneževa je, korak po korak, stvorio okvir države koja će kasnije dobiti kraljevsku etiketu.

Ali knez nema sjaj.

Knez nema krunu. Knez nema monumentalni kip na kojem političari mogu držati govor i glumiti povijesnu dubinu. Knez ima povelju. A povelja nije seksi.

Tomislav, s druge strane, savršeno funkcionira kao mit. O njemu zapravo znamo malo, ali upravo je to njegova prednost. Što manje izvora, to više prostora za legendu. Nemamo njegov grob, nemamo krunidbenu ceremoniju kakvu narod zamišlja, nemamo jasnu sliku njegova života, ali imamo dovoljno da ga se proglasi “prvim kraljem” i dovoljno malo da ga svatko može nadograditi prema vlastitoj potrebi.

Tomislav je povijesna osoba, ali još više je povijesna projekcija: platno na koje svaka generacija može nacrtati vlastitu verziju moći i veličine. I zato se obljetnica pretvorila u festival jednostavne priče: počeli smo 925., došao je kralj, postali smo država. Gotovo. Svi zadovoljni.

Problem je samo u tome što povijest ne funkcionira kao reklama za telekom. Hrvatska državnost nije počela kad je netko stavio krunu na glavu. Državnost je počela ranije, u 9. stoljeću, kroz političko preživljavanje između Franačke, Bizanta i Venecije, kroz diplomatske igre i crkvene dogovore, kroz kneževe koji su stvarali sustav, teritorij i identitet.

Tomislav nije početak, on je vrhunac. On je proizvod procesa, ne čarobnjak koji je iz ničega izvukao kraljevstvo. Slaviti njega, a prešutjeti sve prije njega, znači slaviti diplomu, a ismijati školovanje. Znači uzeti gotov proizvod i praviti se da je nastao sam od sebe.

Je li to bila pogreška? Povijesno jest. Politički nije. Politika voli jednostavne priče i jednu veliku figuru, jer s jednim kraljem možeš raditi ceremonije, parole i televizijske kadrove. Teško je mobilizirati narod na temelju Branimirove korespondencije s papom ili Trpimirove povelje. To nema dramaturgiju. To ne pali emociju. To ne daje sliku. A suvremena država, pogotovo na Balkanu, živi od slike više nego od činjenice. I zato smo dobili obljetnicu koja je zapravo promašila samu sebe: slavili smo 1100 godina kraljevstva, ali smo se ponašali kao da je cijela povijest Hrvatske stala u jednu godinu i jednog čovjeka.

Tomislav nije problem. Problem je infantilna redukcija. Jer ozbiljna nacija ne treba mit koji briše vlastitu prošlost da bi izgledala veće. Ozbiljna nacija može podnijeti istinu da se država nije rodila u jednom danu, nego u stoljećima sporog, tvrdog i često kaotičnog oblikovanja.

A ako već slavimo 1100 godina, onda bi bilo pristojno priznati da je Tomislav bio kruna – ali da su temelje nosili oni koje smo, u toj istoj proslavi, u velebnim, ali plitkim izložbama, nepristojno i nepošteno gurnuli u mrak. I tu je prava ironija: u godini kad slavimo kontinuitet, sami smo ga prekinuli.

M. Marković/Foto: Ivica Jurčević/Praskozorje naroda