27 godina čekanja, 38 dana do zastare: Trka s vremenom počinje 1. rujna

Najintrigantniji slučaj hrvatskog pravosuđa, u kojem je Krešimir Gilja optužen za pucnjavu ispred Star’s Caffea (kraj Cibone) s jednim smrtnim ishodom i dvoje ranjenih, ušao je u 27. godinu.  U predmet je došla i peta sutkinja. Spis je 13. siječnja 2026. godine preuzela sutkinja Dijana Rizvić. Raspravu je zakazala za 1. rujna 2026. godine.

Može li sud uopće stići donijeti presudu, a da pritom ne pogazi temeljno pravo na potpunu i učinkovitu obranu? , pitaju se odvjetnici uključeni u jedan od najdugotrajnijih i najkontroverznijih kaznenih postupaka hrvatskog pravosuđa, procesu koji traje gotovo 27 godina i koji se sada, uoči same zastare, pokušava dovršiti u svega nekoliko tjedana.

Suđenje kreće ispočetka, spis ima više od 3.000 stranica i tridesetak svjedoka, a zastara nastupa 9. listopada 2026. godine.

Da podsjetimo, incident se dogodio unutar kafića gdje je sudjelovalo više osoba nakon čega su Gilja i Marijanović napustili lokal i kretali se prema vozilu gdje ih je čekao Domagoj Novak a zatim za njima su krenuli Rimac i veća grupa ljudi te je došlo do ponovnog okršaja. Incident koji je prethodio pucnjavi

Sve je počelo incidentom u jednom kafiću, gdje je došlo do fizičkog obračuna između više osoba. Nakon sukoba, optuženi i njegov prijatelj napustili su lokal i krenuli prema svom  vozilu dok je oštećeni Mirko Rimac ostao u kafiću u društvu u kojem je bio i general Ivan Andabak.

Prema navodima obrane, sukob se međutim nije završio njihovim izlaskom iz kafića. Za njima je iz lokala izašla veća skupina ljudi predvođena s nastradalim Mirkom Rimcom a s namjerom da nastavi fizički obračun.

Uslijedio je novi sukob, tijekom kojeg je došlo do uporabe vatrenog oružja. Upravo taj događaj postao je temelj dugotrajnog kaznenog postupka koji traje gotovo 27 godina.

Ključno pitanje koje se kroz postupak postavlja jest što se točno dogodilo u tim trenucima, tko je započeo sukob, tko je i pod kojim okolnostima uporabio vatreno oružje te kakva je bila stvarna uloga optuženog u cijelom događaju.

Za objektivno utvrđivanje tih činjenica od posebne su važnosti iskazi svjedoka i drugi dokazi koji se odnose upravo na događaje prije, tijekom i neposredno nakon pucnjave.

Može li se nakon gotovo 27 godina provesti potpun dokazni postupak?

Kazneni postupak koji traje gotovo 27 godina ulazi u svoju završnu i najosjetljiviju fazu. Prema sudu, zastara kaznenog progona nastupa 9. listopada 2026., a zakonsko produljenje od dvije godine iz članka 81. Kaznenog zakona već je iskorišteno. Utvrđeno je da nakon tog produljenja više nema prostora za novo produljenje po istoj osnovi.

Prva rasprava zakazana je za 1. rujna 2026., dakle svega 38 dana prije datuma za koji se tvrdi da predstavlja konačni rok zastare.

Na raspravu su pozvana samo tri svjedoka. Postavlja se jednostavno, ali vrlo ozbiljno pitanje: kako u tako kratkom razdoblju provesti potpun i zakonit dokazni postupak u predmetu koji traje gotovo 27 godina i koji prema navodima obrane sadrži oko 2.200 stranica spisa? Problem nije samo u broju dana koji su preostali.

Nakon 27 godina postupka pred sudom se nalazi predmet u kojem postoje raniji iskazi svjedoka, vještačenja i drugi dokazi, dok obrana traži izvođenje odnosno ponovno izvođenje pojedinih dokaza. Ako se dio dokaznih prijedloga odbije, posebno prijedlozi za saslušanje svjedoka ili vještaka koje obrana smatra važnima za utvrđivanje činjenica, postavlja se pitanje može li se presuda donijeti na temelju tako ograničenog dokaznog postupka.

Još je važnije pitanje vremenskog okvira. Od 1. rujna do 9. listopada ostaje svega nekoliko tjedana. U tom razdoblju trebalo bi, ako sud namjerava završiti postupak prije zastare, održati rasprave, provesti preostale dokaze, omogućiti strankama da iznesu završne govore, donijeti presudu, a prema stajalištu obrane,
pravomoćna odluka morala bi postojati prije nastupa zastare a bitno je naglasiti da je stalni sudski vještak

Marinić po nalogu suda napravio novo vještačenje po kojem Krešimir Gilja nije raspravno sposoban. Zbog toga se nameće pitanje nije li ključni problem zapravo u tome što se postupak, nakon gotovo 27 godina, pokušava završiti u posljednjih nekoliko tjedana prije isteka krajnjeg roka. To otvara i šire pitanje: može li brzina postupanja ikada biti važnija od potpunog ostvarivanja prava obrane?

Nitko ne osporava pravo i obvezu suda da postupak vodi učinkovito. Međutim, učinkovitost postupka ne znači samo njegovo što brže okončanje. Sud mora istodobno osigurati da se odlučne činjenice utvrde potpuno i da obrana ima stvarnu mogućnost iznijeti svoje dokaze i osporavati dokaze optužbe.

U ovom predmetu zato će posebno biti važno što će se dogoditi 1. rujna.

Hoće li sud prihvatiti dokazne prijedloge obrane? Hoće li ih odbiti i zbog čega? Koliko će rasprava biti održano? Hoće li se provesti sva potrebna vještačenja i saslušati relevantni svjedoci? I, konačno, može li se u tako kratkom vremenu donijeti odluka koja će biti rezultat potpunog i pravičnog postupka, a ne samo postupka završenog pod pritiskom isteka roka zastare?

Nakon 27 godina postupka javnost ima pravo postaviti upravo to pitanje. Jer ako je zakonski rok zastare 9. listopada 2026., a postupak još nije završen, nije dovoljno pitati samo: „Može li sud stići?“ Pravo pitanje glasi: „Može li sud stići, a da pritom ne bude uskraćeno pravo na potpunu i učinkovitu obranu?“

Za sud i policiju od prvog dana bio je samo jedan krivac, Krešimir Gilja iako su svjedoci i vještačenja pokazivala nešto potpuno suprotno. Zasigurno jedan od najintrigantnijih slučajeva hrv. pravosuđa, maratonski proces iz 1999.

U HR nije ništa neobično da postupak traje desetljeće, dva, a konkretno za ovaj postupak koji traje gotovo 27 godina, sutkinja Rizvić misli da je dovoljno da od prvog ročišta 1. rujna,2026. u 38 kalendarskih dana presuda bude pravomoćna.

Za 1. rujna 2026. zakazana prva rasprava kojom predsjeda sutkinja Dijana Rizvić koja je tek početkom godine preuzela predmet, pozvana su 3 svjedoka a nije pozvan krunski svjedok Marko Marijanović. A zastara nastupa 9. listopada 2026.

Vrlo je čudno da u svim dosadašnjim suđenjima nije bio saslušan krunski svjedok događaja Marko Marijanović iako je bio dostupan hrvatskim vlastima, a dok je potpuno zanemaren iskaz Domagoja Novaka, čovjek koji je priznao da je pucao.

Prema optužnici je za taj čin optužen Krešimir Gilja kojem se i dan danas sudi nakon gotovo 27 godina. Od samog početka Gilja tvrdi da nije kriv za Rimčevu smrt, što je 2001. izvanraspravno vijeće Županijskog suda potvrdilo i odbacilo optužnicu s obrazloženjem da je iz prikupljenih dokaza nemoguće donijeti osuđujuću presudu Krešimiru Gilji.

Ali je 2003. Vrhovni sud odlučio da će Gilji ipak nastaviti suđenje. Marin Mrčela tadašnji sudac, kada je postupak doveo do izricanja presude, uz obrazloženje da je okrivljenik slobodan, opravdao se da ne može stići napisati presudu i napustio je postupak.

Sve kreće ponovo ispočetka, predmet preuzima Ivana Kršul koja je gotovo deset godina nakon pucnjave u kafiću Star’s osudila na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 7 godina Krešimira Gilju, iako je njegov prijatelj Domagoj Novak priznao djelo i na što je vještačenje ukazivalo.

Međutim Ustavni sud je 2 godine kasnije ukinuo pravomoćnu presudu i pustio Gilju na slobodu.

Obije presude, prvostupanjskog suda Ivane Kršul i Vrhovnog suda su ukinute zbog prava na obranu, naime Krešimiru Gilji je izabrani branitelj bio Veljko Miljević a kad mu je Gilja otkazao punomoć, sudac Mrčela koji je vodio taj predmet zbog odugovlačenja tog postupka mu je na istoj raspravi dodijelio istog odvjetnika Miljevića po službenoj dužnosti, a što je bila bitna povreda na obranu.

Svi sudovi pa čak ni sudac istrage nisu nikada saslušali glavnog svjedoka i sudionika događaja Marka Marijanovića. On je dao tek jedan iskaz i to tadašnjem istražnom sucu Radovanu Ortynskom

u kojem je izrekom kazao kako počinitelj ubojstva nije Krešimir Gilja već druga osoba, ali je taj njegov iskaz u svim kasnijim sudskim postupcima zanemaren.

A čovjek koji se našao na mjestu događaja nikad nije saslušan kao svjedok što je više nego indikativno.

Druga važna okolnost u ovom događaju je i priznanje Domagoja Novaka, on se nedugo nakon događaja javio policiji i u pratnji odvjetnika detaljno priznao počinjenje djela koje se Krešimiru Gilji i danas stavlja na teret, osim toga Novak je predao pištolj kojim je počinjeno djelo, što je na koncu dokazano provedenim balističkim vještačenjem, također je zanimljivo da je Novak kod svog iskaza ostao cijelo vrijeme i da je eventualno bio prisiljen na priznanje, mogao je povući ali nije.

Zadnji put je svoj iskaz ponovio na raspravi 2012.; zašto bi Novak godinama lagao i ustrajao na tome ako je lažna izjava koja mu može donijeti robiju.

Ali njega su i državno odvjetništvo i sud potpuno zanemariti. Vrlo je čudno što protiv njega nikada nije odbačena kaznena prijava koja i danas stoji u ladicama DORH-a, vjerojatno kao alibi ako Gilja bude oslobođen ona će se izvaditi na svijetlo dana i optužit će se čovjek koji je priznao djelo, ali tužiteljstvo i sud nisu vodili računa o tome da je u 2024. nastupila zastara i da se protiv njega više zakonski ne može voditi postupak.

Čak je i Berivoj Vukojević jedan od ranjenih uz kojeg je nastradala i Ivana Jurić u toj nikad razjašnjenoj pucnjavi, na raspravi kod sutkinje Ivane Čalić izjavio da je Krešimir Gilja nalazio na lijevoj strani a da je hitac koji je njega ranio ispaljen s desne strane iz druge skupine ljudi. Vukojević je na raspravi kod suca Majerovića prepoznao pištolj CZ koji je Giljaimao u ruci a iz njega nije počinjeno kazneno djelo što je utvrđeno balističkim vještačenjem.

Trenutačno je na hrvatskim sudovima više od milijun predmeta, a 35% od toga su sporovi koji traju dulje od 15 godina, zbog takvih dugotrajnih sporova država plaća višemilijunske odštete.

Sljedećih 10 godina zbog dugotrajnih postupaka, država bi mogla isplatiti više od 50 milijuna eura odštete.  Na Županijskom sudu u Zagrebu 1. 9. 2026. u 9:30  kreće pravosudna trka s vremenom!

M. Marković/Foto:  AI /arhivska fotografija