Admiral Yamamoto, koji je uništio Pearl Harbour, poučak za HRM i Crnu Goru

Priča prva: vrijeme radnje – godina 1972.; mjesto radnje – Mačkov kamen (topografski čvor / vrh na planini Jagodnja, gdje se od 15. do 22. rujna 1914., odvila jedna od najtežih bitaka u vojnoj povijesti Srbije i jedna od najkrvavijih u I. sv. ratu); sudionici radnje – postrojena XXVIII. klasa Vojne akademije kopnene vojske iz Beograda; tema radnje – nastavni sat o jednoj od ključnih bitaka u I. sv. ratu u kojoj je austrougarska vojska potukla Srbe.

Ispred postrojene klase stoji pukovnik JNA, profesor vojne historije, i nasumice odabire jednog pitomca kome daje zadaću da postrojenoj klasi opiše tijek, značaj i konačni rezultat te iznimno krvave bitke.

Pitomac Z. U. (Karlovac, 1952.) istupa ispred stroja i odrješitim glasom započinje objašnjavati tijek bitke.  Skraćeno: „… jurišamo mi – jurišaju oni, jurišamo mi – jurišaju oni i tako sedam dana i nakraju mi smo pobijedili“! Pukovnik ga preneraženim glasom prekine i kaže: „Pitomac, o čemu pričaš, Srbi su tu bitku izgubili“. „Točno …“ spremno odgovara pitomac „… ali nije moj deda koji je bio na suprotnoj strani!“.

Priča druga: vrijeme radnje – godina 2018.; mjesto radnje – brdo Srđ ponad Dubrovnika; sudionici radnje – Ratna škola „Ban Josip Jelačić“, XX. naraštaj; tema radnje – nastavni sat o obrani grada Dubrovnika i Konavala tijekom Domovinskog rata.

Ispred postrojenih polaznika Ratne škole OSRH stoji njen načelnik. Jedan od polaznika objašnjava ostalima tijek bitke za obranu Dubrovnika. Šteta što načelnik Ratne škole nije pred polaznike izveo jednog koji zna više od drugih! I to iz prve ruke! Jer bio je pripadnik 5. motorizirane crnogorske brigade JNA koja je početkom prosinca 1991. godine bezuspješno jurišala na brdo Srđ u nakani da ga osvoji.

Radi se o Dragutinu Dakiću, (Žabljak, 1968.), danas umirovljenom general-majoru Vojske Crne Gore (VCG), koji je u srpnju 2018., odmah po završetku Ratne škole u Hrvatskoj, postao načelnik Generalštaba VCG. U njegovoj službenoj biografiji stoji da je, po završetku Vojne akademije kopnene vojske u srpnju 1991. (XLIV klasa), postao komandir voda u 5. motoriziranoj crnogorskoj brigadi JNA (koja je „baštinila tradicije“ Pete proleterske crnogorske narodno-oslobodilačke udarne brigade – komandanta Save Kovačevića).

Kao mladi pješadijski potporučnik i komandir voda imao je svoje borbeno / zapovjedno mjesto među vojnicima u prvim redovima! Nitko od prisutnih polaznika Ratne škole nije bio pozvaniji od njega da ostalima kaže „… što je ratne 1991. na Srđu bilo“.

Ovdje ne želimo problematizirati pod kojim je kondicijama crnogorski brigadir Dakić, nekada pripadnik srbočetničke JNA, došao 2017. godine u Ratnu školu OSRH, kao niti to tko je, ili nije, u našem sustavu „zajeb’o stvar“.

OSRH s ponosom školuju pripadnike oružanih formacija drugih država, spremno prenoseći svoja ratna iskustva. Međutim, nije nam poznat primjer iz svjetske vojne povijesti da je neka država na svoju najvišu razinu vojnog školovanja primila nekog visokog časnika, a koji je 16 godina prije toga aktivno sudjelovao u agresiji na tu državu.

Obično se događa to da neka država prvo školuje nekog stranog vojnika / časnika, a da ovaj, nakon toga, bude aktivni dio vojnog postroja koji će napasti tu državu! Ne prije! 

Kroz povijest ratovanja postoje brojni primjeri školovanja vojnika / časnika jedne države, a koji će potom, u jednom razdoblju svoje vojne karijere, biti aktivni sudionici agresije na tu istu državu.

Primjera ima puno, a nabrajanje možemo početi od Atile, Biča Božjeg, besmrtnog hunskog vladara koji je osvojio „pola poznatog svijeta“, a koji je, prema suvremenicima, odlično govorio gotski i latinski jezik te bio vrlo kompetentan poznavatelj rimske vojne strategije i taktike.

Sve upućuje na to da je, kao dječak, određeno vrijeme proveo na školovanju u Rimu, a stečeno vojničko i drugo znanje kasnije je uspješno primijenio u borbama s Rimljanima.

Još jedan primjer vrijedan je pažnje. Radi se o slavnom japanskom admiralu Isoroku Yamamotou, zapovjedniku Japanske carske mornarice u Drugom svjetskom ratu koji je vodio napad na Pearl Harbour. 

Yamamoto je diplomirao na Carskoj japanskoj pomorskoj akademiji (1904.), a potom je završio engleski jezik na Sveučilištu Harvard (1921.) u SAD-u. Vrijeme školovanja u SAD-u obilato je koristio da upozna američku ratnu mornaricu, ljude, običaje, američko gospodarstvo, odnosno sve ono što mu je kasnije bilo od koristi. 

Nitko ne želi aludirati da će u nekoj bližoj ili daljoj budućnosti neki crnogorski časnik, školovan u Republici Hrvatskoj, bilo na Zapovjedno-stožernoj ili Ratnoj školi, sudjelovati u nekoj teško pojmljivoj agresiji Crne Gore na Republiku Hrvatsku. Danas je odnos snaga između Hrvatske i Crne Gore takav da bi uporaba vatrogasne postrojbe iz Cavtata, uz par naleta Kanadera, ohladila vruće crnogorske glave!

No, vojna povijest uči da Crnogorci nikada nisu sami „haračili“ po susjednim zemljama, već su to, u pravilu, činili pod skutima nekog jačeg. Tako je u feljtonu pod nazivom: „Rusko-crnogorski zločini i pustošenja južne Hrvatske 1806. i 1807.“, povjesničara mr. sc. Ivana Kozlice, opisana ratno-pljačkaška sprega između ruskih snaga pod zapovijedanjem viceadmirala Dmitrija Nikolajeviča Senjavina i crnogorskih snaga pod zapovijedanjem političkog i vjerskog poglavara crnogorskog vladike Petra Petrovića Njegoša.

O tome povjesničar Kozlica u uvodnom dijelu svog zapaženog feljtona piše:

„Kakve je sve žrtve u prošlosti podnio hrvatski narod, kakve sve tragedije, a da mi o tome vrlo malo znamo. Koliko boli, nepravde, ostade u zaboravu generacija? Ovim tekstom želimo podsjetiti na događanja na hrvatskome jugu s početka devetnaestoga stoljeća, događanja o kojima se u udžbenicima povijesti nije mogla pronaći ni jedna riječ!

Vidjeti ćemo koje su poteze vukli Rusi, Srbi i Crnogorci s ciljem ostvarenja njihovih planova na Jadranskom moru, koja je u tome bila uloga Crne Gore i što je sve trebao platiti hrvatski narod Dalmacije i Boke Kotorske.

Vidjeti ćemo s kojim žarom su pravoslavni Crnogorci, Bokelji, Hercegovci i Rusi ubijali, silovali, pljačkali, rušili, palili i žarili po Konavlima, Dubrovniku, otocima i primorju. Biti će nam puno jasnije da je barbarski pohod crnogorskih i srpskih hordi 1991. urađen po već viđenom obrascu i s potpuno istim ciljem – osvajanje hrvatskih zemlja!“ 

Ponavljamo kako ne aludiramo da će u nekoj doglednoj budućnosti, neki crnogorski Jamamoto, rođen „na“ Žabljaku, biti realna prijetnja opstojnosti južnih dijelova hrvatske države. No, ako u Jadransko more opet uplovi neki ruski admiral sa svojom flotom, ponovno će se naći crnogorski „dobrovoljci“ koji će nekim novim „ratom za mir“ činiti sva ona zvjerstva koja su činili njihovi prethodnici početkom 19. stoljeća, ili tijekom Domovinskog rata! Iako su takvima Rusi najdraži (jer su najbrojniji i najjači) isti će se s radošću pridružiti i Srbima s kojima su, više nego uspješno, opljačkali Republiku Hrvatsku 1991. godine.

Zanimljiv je podatak da su Crnogorci, proporcionalno svojoj brojnosti, snazi i općem doprinosu ratu vođenom 1991. godine došli do znatno većih količina ratnog plijena, nego puno brojniji Srbi koji su nosili značajno veći teret agresije na Hrvatsku!     

Možda će, u takvom potencijalno novom ratu, Hrvati imati sreće pa među crnogorskim „osloboditeljima“ neće biti onih koji su školovani u hrvatskim vojnim školama, ali će, zasigurno biti njihovih sinova ili unuka koji će inatljivo i s ponosom isticati kako je njihov „… deda bio na suprotnoj strani!“.

Pored već spomenute činjenice da smo školovali u svojoj prestižnoj Ratnoj školi časnika crnogorske vojske, koji je prethodno ratovao na teritoriju Hrvatske, postoji još jedna činjenica koja „bode oči“, a o kojoj se, ne znamo zbog čega – uporno šuti! Opet ponavljamo kako Republika Hrvatska s ponosom školuje časnike drugih zemalja i tu, bez obzira na sve prethodno rečeno, ne bi trebalo biti nikakvih dilema.

Ono što je sporno i što zasigurno spada u kategoriju Alexandra Ripleya „vjerovali ili ne“ odnosi se na činjenicu da Hrvatska već niz godina školuje crnogorske mornaričke časnike koji potom, pod crnogorskom zastavom, zapovijedaju ratnim brodovima koje su prethodno, 1991. godine, oteti Hrvatima!

Naime, sve što danas u Crnoj Gori plovi i nešto vrijedi nekada je pripadalo Hrvatima. S pravom se valja zapitati – tko je ovdje lud? I do kada će to trajati? Ima li u ovoj državi nekoga tko će jednom za svagda reći:

“Dosta je bilo!!! Crnogorci, vratite nam naš školski brod Jadran; platite nam za svu ostalu otetu vojnu imovinu; platite ratnu štetu koju ste počinili; obeštetite hrvatske logoraše, pa se onda mirno i zasluženo vratite u hrvatske školske klupe!“

Bilo bi interesantno doznati tko je, kada i zašto u vrhu hrvatske državne politike kreirao tu nakaradnu praksu koju treba što prije prekinuti! Budućnost svekolikih odnosa Hrvatske i Crne Gore mora počivati na čistim računima!

M. Marković/Foto:history.navy.mil