Amerikanci šute dok Orešnik leti prema Kijevu, a u Deveselu postoji Aegis Ashore

Amerikanci za sada šute. U Pentagonu nema velikih konferencija za novinare, nema teatralnih izjava o “promjeni strateške ravnoteže”, ali iza te tišine krije se hladna matematika radarskih ekrana, telemetrije i presretačkih tablica.

Jer ruski Orešnik, balistički projektil kojim Moskva demonstrativno gađa ciljeve u i oko Kijeva, nije nikakvo čudo koje mijenja rat, kako ga predstavlja ruska propaganda, nego još jedan proizvod stare sovjetske škole strateškog zastrašivanja — samo upakiran u novu elektroniku, modernizirane kompozitne materijale i agresivnu psihološku kampanju.

Rusija tim projektilom ne pokušava samo pogoditi Ukrajinu. Ona njime testira granice američke reakcije. U Moskvi vrlo dobro znaju da se prava igra ne vodi iznad Kijeva nego između američkih radarskih konzola u Europi, NATO satelitskih centara i sustava proturaketne obrane koji već godinama okružuju istočni bok Saveza.

U rumunjskom Deveselu nalazi se američki Aegis Ashore, kopnena verzija pomorskog štita kakav američki razarači nose još od vremena kada je Pentagon razvijao obranu od iranskih i sjevernokorejskih projektila.

Na prvi pogled riječ je tek o nekoliko sivih zgrada i vertikalnih lansirnih ćelija Mk-41, ali ispod te infrastrukture skriva se jedan od tehnološki najsloženijih sustava koje je američka vojna industrija ikada razvila.

Srce sustava nije sama raketa nego radar AN/SPY-1, sposoban istodobno pratiti desetke ciljeva na ogromnim udaljenostima, računati njihove balističke putanje i slati korekcije presretačima gotovo u realnom vremenu. Glavno oružje tog sustava je SM-3 Block IIA, američko-japanski presretač projektiran upravo za uništavanje projektila srednjeg i interkontinentalnog dometa.

To nije klasična protuzračna raketa. SM-3 ne nosi eksplozivnu bojevu glavu. Ona koristi kinetički princip uništenja — doslovno udara u cilj hipersoničnom brzinom. Sudar pri nekoliko kilometara u sekundi oslobađa toliku energiju da eksploziv postaje nepotreban. To je tehnologija “metak pogađa metak”, vrhunac suvremene proturaketne obrane.

SM-3 Block IIA razvija brzinu veću od 4,5 kilometara u sekundi i sposoban je presretati balističke projektile u srednjem dijelu njihove putanje, dok još lete iznad atmosfere. Upravo tada su najranjiviji. Raketni motor je već završio rad, toplinski potpis je i dalje velik, a bojeve glave se još nisu odvojile u zasebne ciljeve i mamce. U

toj fazi američki sustav pokušava pogoditi projektil prije nego što započne završna disperzija. Amerikanci zato tehnički vrlo vjerojatno mogu oboriti Orešnik.

Posebno ako trajektorija projektila prolazi koridorom koji pokrivaju NATO radari iz Rumunjske i Crnog mora. Od Devesela do prostora kojim je projektil letio prema Kijevu ima manje od 600 kilometara zračne udaljenosti, što za moderne radarske i presretačke sustave predstavlja relativno mali sektor djelovanja.

No problem nije tehnika. Problem je politika. Jer onoga trenutka kada američki presretač iz NATO baze uništi ruski balistički projektil, rat u Ukrajini više ne bi bio posredni sukob. Tada bi američki vojni sustav prvi put izravno oborio rusku stratešku raketu u stvarnoj borbenoj situaciji.  U Pentagonu vrlo dobro razumiju što bi to značilo. Moskva bi takav potez gotovo sigurno tretirala kao direktno uključivanje SAD-a u rat. Zato Amerikanci šute. Ne zato što nemaju odgovor, nego zato što ga možda imaju.

Američka vojna doktrina desetljećima se temelji upravo na razvoju sustava koji mogu neutralizirati balističke prijetnje. Još od Reaganove inicijative “Ratovi zvijezda”, preko sustava GMD na Aljasci, do THAAD-a i Aegisa, cilj Pentagona ostao je isti — uništiti neprijateljsku raketu što dalje od američkih saveznika i što više izvan atmosfere, gdje računala, senzori i algoritmi imaju najveću prednost.

U takvom ratu nema velikih govora i propagandnih parola. Postoje samo sekunde reakcije, radarski odrazi i hladna matematika brzine. A upravo u toj matematici možda leži razlog zbog kojeg u Washingtonu nema panike dok Orešnik leti prema Kijevu.

M. Marković/Foto: U.S. Navy by Lt. Amy Forsythe