ANALIZA Je li Tuđman dogovarao podjelu BiH na sastanku u Karađorđevu?

Od sredine 1991. do danas u medijima se često navodi tvrdnja da su predsjednici Tuđman i Milošević na sastanku u Karađorđevu 25. ožujka 1991. razgovarali ili se dogovarali o podjeli Bosne i Hercegovine  između Hrvatske i Srbije, pa čak i da su podjelu dogovorili.

Jedna od novijih izjava o tome pojavila se 2024. Riječ  je o izjavi bivšeg slovenskog predsjednika Milana Kučana koji je u intervju za sarajevski portal Klix.ba rekao: “Oni su u Karađorđevu tada već naveliko razgovarali, ne o onom što sam ja mislio da trebaju razgovarati, nego o podjeli BiH.“

Tvrdnju da su “Tuđman i Milošević na sastanku u Karađorđevu dogovarali  podjelu BiH“, na portalu Točno tako, mediju specijaliziranom za provjeru činjenica, analizirao je dr. sc. Roman Domović, viši predavač na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu i jedan je od osnivača Instituta za istraživanje hibridnih sukoba:

O postojanju razgovora, dogovora ili dogovoru o podjeli BiH u Karađorđevu moglo bi se govoriti kada bi postojali dokazi o tome. Dokazi o tome mogu biti direktni i indirektni. Direktni dokazi u kojima se tako nešto spominje bili bi: autentični audio zapis sastanka, autentični transkript tog audio zapisa, originalni zapisnik sastanka, originalni pisani dokument koji potvrđuje dogovor te izjava barem jedne od strana u sastanku.

Indirektni dokazi bili bi: konzistentna i komplementarna svjedočenja iz prve ruke odnosno uskoga kruga suradnika oba predsjednika, materijalni tragovi u obliku bilješki i skica, diplomatske depeše, dokumenti nastali nakon sastanka koji izravno za realizaciju rezultata razgovora ili neizravno sadrže takve detalje te razvoj vojno-političke situacije na terenu koja se odvija sukladno dogovaranju o podjeli BiH.

Međutim, takvi dokazi ne postoje, pogotovo ne u obliku provjerljivih, materijalnih ili konzistentnih dokaza. Postoje izjave oba aktera sastanka te njihovih suradnika, dakle jedinih osoba iz prve ruke, koji negiraju da je tema bila podjela BiH te postoje izvješća domaćih i stranih medija o održanom sastanku koja također ne spominju podjelu BiH.

Osim toga postoje i naknadne izjave osoba koje nisu sudjelovale u sastanku, a koje nemaju činjeničnu i logičku konzistenciju i nisu podržane provjerljivim izvorima, kao i razne konstrukcije. Uz činjenicu da su Tuđman i Milošević održali taj sastanak, postoje i detalji o sastanku koje su iznijeli sudionici sastanka te službena izjava za javnost, u kojima se ne spominje ili se negira razgovor o podjeli BiH. Sve teme sastanka i cjelovit razgovor dvojice predsjednika nikada nisu objavljeni, što znači da je određeni dio sastanka nepoznanica.

U tom kontekstu može se postaviti pitanje je li nešto sa sastanka namjerno uskraćeno. Međutim, nema saznanja da je sastanak u Karađorđevu bio sniman ili transkribiran, niti da je o njemu izrađen službeni zapisnik ili sažetak koji bi obuhvaćao cjelokupan tijek razgovora. U tom slučaju ne radi se o naknadnoj tajnosti ili uskraćivanju postojećih dokumenata, nego o nepostojanju takvih zapisa.

Logički gledano, nepoznato stanje nije moguće opisati. Ako postoji događaj s nepoznatim sadržajem, nije moguće zaključiti koji je sadržaj tog događaja, odnosno iz neznanja se ne može izvesti znanje. Drugim riječima, ako se ne zna o čemu se razgovaralo na sastanku u Karađorđevu, ne može se tvrditi da se razgovaralo baš o podjeli BiH.

Što se tiče istinitosti informacija u medijima, problem je ako se iz neznanja stvara neistinito znanje koje se dalje širi kao činjenična istina i to korištenjem tehnika koje izlaze iz okvira racionalnog zaključivanja ili znanstvene metodologije. Za ilustraciju o proizvodnji takvog neistinitog znanja iz neznanja može se uzeti primjer direktnog i indirektnog pseudodokaza. Pseudodokaz je izvor saznanja koji ne ispunjava osnovne logičke, metodološke i činjenične kriterije dokazivanja, ali se unatoč tome u javnom, znanstvenom ili pravnom diskursu koristi kao dokaz za određenu tvrdnju, čime stvara privid njezine utemeljenosti.

Prvi primjer zapravo je nekoliko primjera iz svijeta prava. Primjeri iz prakse Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) pokazuju kako se određena svjedočenja i dokazni materijali pretvore u dijelove presude, iako ne proizlaze iz činjenično istinitih, logički ispravnih i metodološki konzistentnih izvora

Dio takvih slučajeva (svjedočenja pred MKSJ-om te publikacije koje su u sudskim postupcima korištene kao dokazni materijal, obrađen je u analizama koje pokazuju da se radi o presudama ili dijelovima presuda temeljenim na „selektivnom dokaznom materijalu, nepouzdanim izvorima, pristranim svjedočenjima, nepreciznim i necjelovitim informacijama, metodološkim, logičkim i činjeničnim pogreškama te površnom postupku dokazivanja“ koji su suprotni znanstvenoj metodologiji.

Tako donesene presude ili njihovi dijelovi ne mogu se smatrati znanstveno utvrđenim činjenicama koje oblikuju znanje o određenom događaju ili nizu događaja jer su dobivene metodologijom suprotnom od znanstvene čije su temeljne značajke objektivnost, pouzdanost, preciznost i sustavnost.

Drugi je primjer iz svijeta medija. Tijekom 1991. i početkom 1992. u tadašnjem tjedniku Globus objavljen je članak o podjeli BiH uz pridodane karte predstavljene kao materijali s pregovaračkog stola Hrvatske i Srbije. Na taj članak unutar šest mjeseci nadovezana su još dva članka koja kao prilog imaju iste karte.

Analiza cijelog slučaja, koja osim tih članaka obuhvaća i razne druge izvore, pokazala je da se ne radi o vjerodostojnom novinarskom ili analitičkom prikazu događaja. Radi o izmišljenim kartama i izmišljenoj analizi, kreiranima primjenom različitih tehnika manipulacije informacijama, kojima je medijski konstruirana neistinita priča o podjeli BiH na sastanku u Karađorđevu te prikazana kao stvarni događaj.

Treći je primjer iz znanstvenog svijeta. U članku objavljenom 1997. piše:

 “Na sastanku sa srbijanskim predsjednikom Miloševićem u Karađorđevu u ožujku 1991. u nastojanju da spriječi srpsko-hrvatski rat, Tuđman je predložio svom srpskom kolegi podjelu Bosne, a možda je čak ponudio i dodatni teritorij na račun Hrvatske.“ 

Ta tvrdnja je kategorička i uz nagađajući dodatak „možda je čak ponudio…“. Uz tu tvrdnju nema oznake primarnog izvora zbog čega ju nije moguće provjeriti. U nastavku se tekst poziva na sekundaran ili čak tercijaran izvor koji ne pruža neposredno svjedočanstvo o samom sastanku.

Članak se referira na ukupno 80 fusnota, ali u njima nema arhivskih dokumenata direktno ili indirektno vezanih uz sastanak u Karađorđevu, nema transkripata, nema zapisnika sastanaka, nema diplomatskih depeša, nema službene korespondencije i nema materijalnih ostataka pripreme sastanka u Karađorđevu. Štoviše, rad opisuje slijed povijesnih događaja s uzrocima i posljedicama, a većina su izvora za to članci, kolumne i intervjui u medijima.

Na primjer, tjednik Globus izvor je u 44 fusnote uz 50 ukupnih pozivanja na Globus (tekstualna pretraga daje 51 pojavljivanje riječi „Globus“, no to uključuje ponavljanja unutar istih zapisa).

Idući najbrojniji izvor je Slobodna Dalmacija u 8 fusnota. Zatim War Report u 5 fusnota pa East European Reporter u dvije fusnote. Knjige i memoari nalaze se u 13 fusnota. Po jednom raspoređeno u 6 fusnota pozivalo se na medije Danas, Slobodna Bosna, BiH Eksklusiv, The Times, New York Times i The Guardian.

U 1 fusnoti nalazi se Ustav Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, u 2 fusnote nalaze se pisma i u 4 fusnote dokumenti Hrvatske zajednice Herceg-Bosna. Pojedine fusnote sadrže više izvora različitih tipova, zbog čega se navedene kategorije djelomično preklapaju pa zbroj ovako prezentiranih fusnota nije 80 koliko ih ukupno ima.

Navedeni brojevi označavaju u koliko se fusnota pojedini izvor pojavljuje, a ne ukupan broj fusnota niti zbroj svih korištenih izvora. Prema ovom pregledu izvora, Globus sam ima više fusnota nego svi ostali mediji, knjige i dokumenti zajedno. To pokazuje da je rad izgrađen primarno na novinskom narativu, a ne na primarnim povijesnim izvorima i arhivskoj građi, pri čemu nema ni posrednog niti neposrednog dokaza da se u Karađorđevu dijelila BiH.

Zajedničko svim navedenim primjerima jest obrazac u kojem se tvrdnja o dogovoru o podjeli BiH u Karađorđevu ne temelji na provjerljivim primarnim izvorima nego na posrednim interpretacijama, nagađanjima ili medijski konstruiranim narativima koji se s vremenom u javnom prostoru međusobno nadopunjuju i samopotvrđuju. Količina takvog sadržaja u kombinaciji s područjima iz kojih dolazi, pravnog, političkog, medijskog i znanstvenog, za posljedicu ima netočnost u javnom znanju o događajima iz vremena nastanka, obrane i oslobođenja Republike Hrvatske.

Zaključak

Izvori i postupci koji dokazuju podjelu BiH u Karađorđevu ne zadovoljavaju osnovne kriterije znanstvenog i logičkog dokazivanja. U nedostatku izravnih ili neizravnih dokaza u obliku arhivskih dokumenata, transkripata, zapisnika, diplomatskih depeša ili konzistentnih svjedočenja iz prve ruke, tvrdnja o dogovoru u Karađorđevu ostaje nepotvrđena i neprovjerljiva političko-povijesna konstrukcija.

Kao takva, ne može se legitimno pretvoriti u činjenicu, bez obzira na broj ponavljanja u javnom prostoru ili njegovu prisutnost u pojedinim sudskim, medijskim ili znanstvenim tekstovima. S jedne strane postoji izostanak bilo kakvog suvislog dokaza da se na sastanku u Karađorđevu razgovaralo ili dogovaralo o podjeli BiH. S druge strane, analize pokazuju da su dokazi o tome zapravo pseudodokazi koji ne proizlaze iz činjenično, logički i metodološki ispravnih postupaka. Stoga se zaključuje da je predmetna tvrdnja netočna.

Zaključna napomena

Tvrdnja se ne ocjenjuje kao netočna samo zato što nema nikakvu pouzdanu dokaznu potporu, nego i zato što je pokazano da je nastala kao medijski konstruirana dezinformacija čija vjerodostojnost nije potvrđena ni nakon višedesetljetne provjere dostupnih izvora.

Činjenica da ni nakon više od tri desetljeća, uz dostupnost domaćih i međunarodnih arhiva te opsežna istraživanja i sudske postupke, nije pronađen nijedan provjerljiv dokaz o navodnom dogovoru, ukazuje da se ne radi o privremenom nedostatku dokaza, nego o tvrdnji koja se pokazala kao dosad neprovjerljiva te logički i činjenično neutemeljena

M.M. /Foto: privatni arhiv