Bakirov Šešelj! Tko je Haris Zahiragić – prva čakija SDA

Gostovanje Harisa Zahiragića, potpredsjednika Stranke demokratske akcije (SDA), u emisiji Otvoreno na HRT‑u izazvalo je lavinu reakcija u Sarajevu. Velik dio tamošnjih medija dočekao ga je kao da se vratio s kakvog junačkog pohoda, a ne iz običnog televizijskog studija, analizira Damir Petranović za tportal.

Razlog? Rečenica koju je izgovorio s namjerom da zvuči prijeteće i povijesno: “Da vam nešto kažem ovdje, usred Zagreba i u lice – Herceg‑Bosna nikada neće biti napravljena”,

Zahiragić je u studiju bio brojčano nadjačan, ali to mu je zapravo odgovaralo. On je političar koji živi od konflikta, od kratkih, zvučnih rečenica i od dojma da je “sam protiv svih”. U tome je vješt: populizam mu je prirodno okruženje, a retorika determinističkog tipa — “nikada”, “zauvijek”, “neće proći” — njegov je zaštitni znak.

No ono što je  Zahiragić u Zagrebu pokušao prikazati kao hrabrost, zapravo je stara matrica bošnjačkog političkog diskursa – povišen ton umjesto argumenata, prijetnja umjesto dijaloga, emocija umjesto činjenica.

Zagreb kao neprijateljski teritorij

Posebno je naglašavao da govori “usred Zagreba”, kao da je došao u neprijateljsko gnijezdo, a ne u grad i državu koja je primila stotine tisuća Bošnjaka tijekom rata, bila ključna za stvaranje i obranu Bosne i Hercegovine i pružila utočište i obitelji njegova političkog mentora Bakira Izetbegovića.

Ta vrsta retorike nije nova. Ona je dio političkog folklora u kojem se Zagreb prikazuje kao prijetnja, a ne kao partner. Zahiragić ju je samo izveo glasnije i agresivnije.

Politički projekt obitelji Izetbegović

Zahiragić je, prema mnogim poznavateljima scene, projekt obitelji Izetbegović. Njegov uspon nije bio organski, nego planski. Prvo je vodio Studentski parlament u Sarajevu, gdje se istaknuo homofobnim izjavama i opravdavanjem nasilja nad LGBT osobama, zatim je ušao u SDA, potom u Upravni odbor Univerziteta, a u kantonalnu skupštinu, preskačući kandidate ispred sebe i na kraju u Parlament Federacije BiH.

Njegova politička karijera obilježena je širenjem tenzija, napadima na Hrvate, nacionalističkom retorikom i prostačkim ispadima u parlamentu.

U Sarajevu ga zovu “prva čakija SDA”,  nadimak koji vuče korijen iz incidenta iz srednjoškolskih dana, kada je nožem teško ozlijedio vršnjaka. Po sudskim dokumentima, u školskom zahodu ga je napao, probo nožem kroz butinu, zaprijetio da nikomu ne smije ništa reći i potom ga ‘ostavio da iskrvari’.

Hrvati su  mu omiljena meta

Tportal citira sugovornika  s izvrsnim poznavanjem bosanskohercegovačke političke scene, pa i Harisa Zahiragića osobno, koji o njemu kaže:

“On svoju poziciju gradi uglavnom na širenju netrpeljivosti, pri čemu su Hrvati već dulje vrijeme njegova omiljena meta. Izražava se na granici primitivnog, ozbiljno mu nedostaje političke i diplomatske naobrazbe, nema svoje ‘rezervno’ zanimanje jer valjda računa da će zauvijek ostati političar.

U SDA-u postoji velik broj ozbiljnih i kapacitiranih ljudi, ali Zahiragić definitivno nije jedan od njih: on je kadar za kojim se poseže kada rezultati ozbiljno štekaju i kada treba podići tenzije. Gostovanje na HRT-u dalo mu je ogromnu promociju i sada, nažalost, ne treba čuditi ako bude izabran u Parlament BiH.”

Marketing, populizam i pozivanje na mezar Alije Izetbegovića

Zahiragić ima izrazit osjećaj za politički marketing. Njegova retorika kombinira populizam, nacionalizam, agresivnu gestikulaciju, stalno pozivanje na Armiju BiH, i uvjerenje da je “branitelj bošnjačkih interesa”.

Njegov predizborni spot u kojem stoji nad mezarom Alije Izetbegovića i govori kako ga “rahmetli Alija vraća na pravi put” postao je predmet ismijavanja, ali i dokaz da gradi kult ličnosti oko SDA‑a političke dinastije.

Tu bi ga mogli podsjetiti na svjedočenja  Michael Murphyja, donedavnog američkog ambasadora u BiH, koji je izjavio da je čak i predsjednik SDA Bakir Izetbegović, tijekom pregovora o ustavnoj reformi 2021. i 2022. tadašnjim američkim dužnosnicima rekao da bi bio “sklon pristati na teritorijalnu autonomiju Hrvata zato što će u tom slučaju njemu na upravljanje ostati zemlja veličine Slovenije”.

U Otvorenom je izgovorio dvije tvrdnje koje su ga, barem u hrvatskoj javnosti, potpuno razotkrile: Da je Željko Komšić “i legalan i legitiman” član Predsjedništva BiH te da su za Komšića glasovali “i Hrvati i Srbi”.

Obje tvrdnje su u suprotnosti s izbornim podacima i političkom stvarnošću. No Zahiragićev stil nije utemeljen na činjenicama, nego na dojmu i glasnoći.

‘Megakanton’ umjesto trećeg entiteta

Zanimljivo je da je samo nekoliko tjedana prije gostovanja u Zagrebu ironično govori o uspostavi Trećeg entiteta, odnosno  “megakantona”:

“Evo moja ponuda o čemu možemo razgovarati. Ne može Mostar, ne može Stolac, ne može Čapljina, srednju Bosnu zaboravi, dio Livanjskog kantona zaboravi, pa evo razgovarat ćemo, pregovarat ćemo kako da napravimo taj megakanton, nemoj da ga zovemo treći entitet.

Dakle, to je nerealno i svaka promjena koja bi se događala po tom pitanju etničkih granica bi bila na štetu Hrvata, a u korist Bošnjaka i baš zbog toga to neće dobiti podršku nigdje u svijetu’, rekao je, na pitanje o Neumu dodao: “Ne može ni Neum, tu imamo vikendice.”

Zašto je Zahiragić važan?

Ne zato što ima političku težinu, nego zato što je simptom radikalizacije dijela bošnjačke politike, nedostatka vizije, predizborne nervoze i potrebe da se Hrvati koriste kao unutarnji neprijatelj. On šefu stranke Bakiru Izetbegoviću služi slično kako je Vojislav Šešelj nekad služio Slobodanu Miloševiću ili danas Aleksandru Vučiću.

Gostovanje na HRT-u dalo mu je veliku vidljivost. I to je, paradoksalno, najveći problem: političari poput njega rastu na konfliktu, a ne na rješenjima.

Haris Zahiragić nije “tvrdi pregovarač”, nego politički performer koji živi od tenzija. Njegova retorika nije izraz snage, nego slabosti. A njegova pojava govori više o stanju u SDA-u nego o stanju u Bosni i Hercegovini.

Kada se predizborne strasti smire, SDA će se – kao i mnogo puta do sada – vratiti pragmatičnim pozicijama. A Zahiragić će ostati ono što je i sada: glasna kulisa jedne nervozne politike.

M. Marković/Foto: pxll