Beogradski profesor: Srbija je danas nasilno i uplašeno društvo. Ljudi žive u strahu

Prof. dr. Dalibor Petrović,  profesor  sociologije na Univerzitetu u Beogradu, u razgovoru za beogradski Medija centar ističe da Srbija nije samo nasilno društvo, već i uplašeno društvo i da je to dominantnije stanje, koje je većinu građana natjeralo da razviju jednu vrstu autocenzure i individualne strategije izbjegavanja sukoba.

“Imamo nasilje koje se promovira u krugovima onih koji upravljaju sistemom i s druge strane, strah koji je dominantno stanje onih kojima se upravlja i vlada. Takva situacija postoji u većini autoritarnih država, samo mi nemamo percepciju moći države, već percepciju moći pojedinaca, prije svega onih koji su povezani s partijama na vlasti“, istakao je Petrović.

Kako navodi, svaka vlast ima potrebu da odreagira na neki veliki, tragičan događaj, poput ovih koji su se desili u Srbiji, a kada reagira, mora da izađe s nekakvom preliminarnom dijagnozom i da ukažu na neke uzroke.

“Odgovornije vlasti ne pokušavaju u prvom obraćanju skinuti odgovornost sa sebe, dok neke manje odgovorne pronalaze uzroke koje nemaju veze s njima, pogotovo uzroke na koje oni ne mogu da utiču i onda na to svaljuju odgovornost. Zapanjujuća je sličnost između bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa i nekih republikanskih službenika, kada se prije par godina u SAD dogodila slična situacija s dvije masovne pucnjave u jednom danu, koja nisu bile školska, ali je dat sličan kontekst.

Trump je tada rekao da su jedan od glavnih uzroka pucnjave kultura nasilja i video igre. Gotovo isto smo čuli u Beogradu. Ministar Branko Ružić je rekao da su internet i video igre i „truli zapad“ odgovorni”, rekao je profesor Petrović.

On za Medija centar objašnjava da je takvo postupanje posljedica neznanja, nepoznavanja situacije i prepisivanja jednostavnih odgovora, dok je s druge strane namjera da se iskoristi situacija tako da se na neki način dobije nekakva korist.

„Korist predstavnika vlasti u slučaju da se internet i društvene mreže proglase glavnim krivcem tako strašnih stvari bi bila rigorozna kontrola. S tim u vezi, ministrica zdravlja Danica Grujičić je izjavila da će se založiti da se sve društvene mreže blokiraju na mjesec dana, pa da se onda vidi što nam je činiti. Tu sam prepoznao namjeru da se ušutka jedini prostor za komunikaciju.

Naravno da internet ima bezbroj mana i da ima nasilja i da se treba baviti internetom i društvenim mrežama, ali istovremeno je to jedini prostor gdje građani Srbije mogu bez ikakvog ograničenja iznijetiono što ih tišti i svaka vrsta kontrole, ograničavanja i uvođenja cenzure na internetu bi bila jako loša po demokraciju, građansko društvo i nigdje ne postoji osim u autoritarnim zemljama“, ocjenjuje Petrović.

Petrović smatra da je glavni problem s internetom u Srbiji veliki broj dezinformacija i lažnih vesti, a da su glavni izvor lažnih vesti i dezinformacija tabloidi, dok su drugi veliki problem botovske kampanje.

„U Srbiji postoje najrazvijenije cyber grupe koje botuju u korist vlasti, ne s ciljem da nametnu nekakve ideje, već da zagade polje za slobodnu komunikaciju na internetu, da se iz njega otjeraju umjereni ljudi i da se zapravo u javnosti stvori slika da su društvene mreže nešto loše, nešto što ne doprinosi javnom dijalogu, debati i diskusiji.

Mi nemamo tu vrstu cenzure kao u autokratskim društvima, ali sve češće nailazimo na primjere privođenja ljudi zbog objava na društvenim mrežama, čak iako iza toga ne postoji neka jasna namjera i te objave nemaju bukvalno značenje. Na pozivanje na nasilje, policija svakako treba reagirati, ali se postavlja pitanje što je s prostorom za slobodnu komunikaciju i gdje je granica onoga što neko može slobodno da iznese i da li „lajk“ na neku spornu objavu podliježe kaznenoj odgovornosti i tko tu oblast ima pravo da uređuje“, kaže profesor Petrović.

Petrović smatra da je stavljanje interneta i društvenih mreža u prvi plan pravljenje atmosfere u kojoj će biti moguće donošenje restriktivnijih zakona pod izgovorom spriječavanja strašnih zločina i u takvoj atmosferi će ljudi biti sposobni da „progutaju“ restriktivnije zakone.

„Problem je što se mi uveliko suočavamo s procesom netransparentnog digitalnog nadzora na mrežama kao i na ulici. Imamo stotine, a možda i tisuće kamera koje su u netransparentnoj proceduri instalirane i to znači da mi već jesmo, ali da ćemo tek biti izloženi nadzoru velikih razmjera i da će sve ono što kažemo biti na neki način negdje sortirano i samo se postavlja pitanje hoće li neko nad nama sprovoditi neku vrstu sankcija, ako postoji zakon ili na neki način neformalno, tako što ćemo završiti na listama „nepodobnih ljudi“ koji neće moći dobiti nikakve privilegije od države“, poručio je Petrović.

Kako navodi profesor Petrović, kada imamo društvo u kome norme ne funkcioniraju i gdje građani nemaju percepciju da ti zakoni funkcionira i da se primjenjuju podjednako na sve, ako postoji utisak da su neki nedodirljivi, onda građani počinju razvijati sumnju u sistem i razvijaju alternativne strategije neformalnog povezivanja i umrežavanja ne bi li se zaštitili.

„U takvom društvu sila postaje glavno mjerilo i okvir. U takvom stanju ljudi imaju osjećaj da jedino silom mogu riješiti neku stvar, pa tako neko dođe u dom zdravlja ili katastar da prijeti zaposlenima. To su situacije beznađa koje ljude tjeraju na očajničke poteze, a one ljude koji su u nekoj vrsti osobne patologije, mogu navesti na činjene kaznenih djela, kakve smo imali priliku vidjeti.

Ono što je posebno sporno to što vidimo da oni koji su nasilni u svakodnevnoj komunikaciji su najuspješniji- da krenemo od vrha države, pa preko medijskih tajkuna. To nasilje ne mora biti direktno, da neko prijeti ili koristi bilo kakav rječnik, to je jedna vrsta bahatosti i nasilja nad pristojnošću i nad normalnošću. Kada vidite kako Željko Mitrović i Dragan J. Vučićević proslavljaju rođendan „Informera“, to je jedna vrsta iživljavanja i nasilja“, ukazao je Petrović.

„Nismo mi samo nasilno društvo, mi smo uplašeno društvo i to je dominantnije stanje. Većina građana je razvila jednu vrstu autocenzure i individualnih strategija ne ulaženja u sukobe“.

Sugovornik Medija centra se osvrnuo na najavu velikog kontramitinga i ljude koji pod prisilom moraju da idu na isti. „Pitanje je kako oni sada da reagira, ako pobuna za posljedicu može imati gubitak posla u zemlji gdje se teško živi, lakše je da se povlače i ne zamjeraju. To je stanje samo neka prođe, pa idemo dalje“, ocjenjuje Petrović.

„Mi imamo nasilje koje se promovira u krugovima onih koji upravljaju sistemom i s druge strane, strah koji je dominantno stanje onih kojima se upravlja i vlada. Takva situacija postoji u većini autoritarnih država, samo mi nemamo percepciju moći države, već percepciju moći pojedinaca, prije svega onih koji su povezani s partijama na vlasti.”

Prema njegovim riječima, politički manir partije na vlasti je ratoborni manir koji ne pristaje na dijalog i na kritičko mišljenje.

“Svaka kritika se doživljava kao neka vrste herezei. Na svaku kritiku, koja dolazi od strane stručnjaka ili političkih oponenata se odgovara na najgrublji i najbrutalniji mogući način.

Oni ne znaju komunicirati drugačije i smatraju da bi svaka druga vrsta komunikacije bila pokazivanje slabosti i očigledno da je njihov politički stav da se ljudima mora upravljati čvrstom rukom i da im se ne smije dozvoliti da se previše oslobode jer to može otvoriti prostor za sumnju i stvaranje alternativnih akcija protiv režima. Za njih je odlazak s vlasti u ravni gubitka posla, vlast doživljavaju kao resurs bez kog život neće biti moguć i taj resurs se brani na sve moguće načine.”

Prema ocijeni profesora Petrovića, medijsku scenu nismo uspeli urediti ni za vrijeme prethodne vlasti, a ovo danas značajna je posljedica propuštenih šansi nakon “Petog oktobra”.

„Mi nemamo nove medijske figure koje nisu postojale prije 2012. godine.  Željko Mitrović je „JUL-ovski produkt“ te se postavlja pitanje kako je on mogao opstati nakon Petog oktobra i biti vrlo blizak suradnik tadašnje vlasti. Vučićević je radio u „PRESS-u“ i svi su oni bili deo medijske scene“, navodi on.

Petrović smatra da se bez adekvatnih sankcija i medijske regulacije, krupnije promjene neće desiti. „Prvi korak u tome bi bio da dobijemo nekakav REM koji bi imenovali svi akteri u društvu i za čije članove bismo bez sumnje znali da su neovisni, a iza toga bi Europska unija trebala stajati kao garant.

Tek tada bi takvi ljudi bez ikakvog straha mogli da pokušaju da dodjele nekoliko nacionalnih frekvencija i da se staraju da se javni dijalog i zadatak medija odvija po propisima. Sve to se bez političkih promjena ne može desiti. Za bilo kakvu promjenu je potrebno angažiranje cjelokupnog društva. Naši ciljevi su mijenjanje sistema i društva i to treba da bude cilj svakog prosvjeda“, zaključio je Petrović.

Foto: Media centar Bgd