Godina dana otkako je mons. Mladen Vukšić zasjeo na stolicu kotorskog biskupa prošla je u tišini – onoj sakralnoj, duboko katakombnoj, ali i onoj politički kobnoj. Jer dok je novi biskup šutio, Srpska pravoslavna Crkva u Boki Kotorskoj nije mirovala.
Naprotiv – širila se, etablirala, cementirala svoj utjecaj uz blagoslov državne vlasti, dok je Katolička Crkva svela svoj glas na šapat – i to ne šapat evanđeoske mudrosti, već šaptanje iz sakristije, iz pozicije samonametnute irelevantnosti.
Biskup Vukšić došao je na dužnost uz tiha očekivanja, no i ona su – u međuvremenu – ostala neispunjena. Ni riječi osvrta na agresivnu kampanju svetosavskih litija, ni javne reakcije na kulturno-religijsku rekonkvistu SPC-a po crnogorskom primorju, ni pokušaja da se zaštiti povijesna i kulturna baština koja u Bokokotorskom zaljevu ne nosi dvoglavi orao, već pečat Hrvata, hrvatskih pomoraca, kapetana, Mletačke Republike, Austro-Ugarske i stare dubrovačke diplomacije.
Katolička crkva u Boki, nekoć nositelj identiteta i zapadne kulturne orijentacije, danas djeluje kao neugodni podstanar u vlastitoj kući.
A biskup Vukšić? Njega se rijetko čuje. Njegove izjave, ako ih ima, skrivene su u trećem odlomku dijecezanskog biltena, daleko od očiju javnosti i još dalje od srca svojih vjernika.
Kulturna hegemonija SPC-a u regiji nije vijest. Ono što jest – jest potpuni izostanak reakcije lokalnog katoličkog vodstva. U vremenu kada Crna Gora ponovno pokušava definirati svoj identitet između istoka i zapada, između autokefalnosti i klijentelizma, između Podgorice i Beograda, Crkva kojoj pripada Vukšić ne nudi ništa osim – tišine.
Kao da je i sama odabrala političku neutralnost, onu najkomotniju – onu podložničku. Naravno, moglo bi se reći da Crkva ne smije biti “politički faktor”. Ali SPC nije dobila svoju moć teološkim traktatima – nego litijama, ikonama, i medijsko-političkom ofenzivom. A upravo protiv toga, Vukšić nije učinio ništa. Nije povukao niti jedan konkretan korak koji bi dao do znanja da se Kotorska biskupija neće tek promatrati kako joj povijesni prostor izmiče.
Vjernici? Razočarani. Svećenici? Prepušteni vlastitoj snalažljivosti. Možda neki i na honoraru SPC-a? Ne želimo u to vjerovati. Kulturni radnici? Ostavili su nadu na vratima biskupskog ordinarijata. U međuvremenu, SPC diže manastire, organizira koncerte, suptilno premrežava regiju mitovima i memorandumima, dok biskup Vukšić – meditira. Ili šuti.
Možda je to strategija. Možda je to, kako bi rekli u diplomaciji, “tihi rad u pozadini”. No kako stvari stoje, sve više izgleda kao “tihi nestanak s pozornice”. A povijest – kad jednom ne prepoznaš trenutak da digneš glas – ne pita za opravdanja. Samo nastavi bez tebe.
M. Marković/Foto: Kotorska biskupija
Dan sjećanja na časnicu Hrvatske vojske Anu Damjanović obilježen je u Širokom Polju pokraj Đakova,…
U subotu ujutro odigrano je prvo polufinale ATP Masters turnira u Šangaju u kojem smo vidjeli pravu…
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić izjavio je danas i da je Rusija ponudila Srbiji ugovor o…
Komentiraj