Boris Beck: Gradska vlast baca ustaše kroz vrata, a vraća ih kroz prozor

Stari vic kaže da je Rade Končar podignuo revoluciju, a da ju je Marijan Badel održao. No zapravo ju je održao Vladimir Arko jer je tvornica pića nazvana po Badelu tek od 1945., pošto je oduzeta obitelji Arko.

Vladimir je 1945. osuđen zbog kolaboracije s okupatorom, nakon čega si je oduzeo život, ali zar nisu Arkova žestoka pića pili osim ustaša i revolucionari, i uz dobru čašicu nadahnjivali se za opasne pothvate?

Je li moguće da nijedan od sekretara SKOJ-a, ili čak Tito osobno, nije nikad potegnuo Arkov glasoviti Patria Brandy Medicinal, i danas živ pod nazivom Badel Prima Brand, piše Boris Beck za Večernji list.

Vladimiru Arku ulica je u Zagrebu bila dana u Ivanjoj Reki, a sad će mu biti oduzeta, kao i Ivanu Šariću, vrhbosanskom nadbiskupu među čijim se endehazijskim grijesima ističe Oda Paveliću, objavljena 1941. u Novoj Hrvatskoj, a pretisnuta u opsežnom pregledu hrvatske udvorničke poezije koju je velikim marom i informiranošću prikupio Branko Matan i objavio 2017. u časopisu Gordogan.

‘Žene mijenjaju svijet’

“Doktor Ante Pavelić ime drago, ima u njem Hrvatska s neba blago“, primjer je traljavih stihova, u kojima je Šarić opatrnuo i „Jude, kojim sve para bila, koji htjeli prodati nam duše.“ Kratkovidan političar i loš pjesnik, ali izvrstan prevodilac koji je sam vrsno preveo cijelu Bibliju – i njemu će biti oduzeta ulica u Ivanjoj Reki.

Kao i Filipu Lukasu, dugogodišnjem predratnom i ratnom predsjedniku Matice hrvatske, koji je Poglavnika jednom pozdravio službeno po uspostavi NDH, a potom se od njega distancirao.

I baš se sada za peh dogodila smiješna zabuna: na zidu zagrebačkog Centra kulture Ribnjak osvanuo je neki dan mural pod naslovom “Žene mijenjaju svijet“, na kojemu su Ivana Brlić-Mažuranić, Marija Jurić Zagorka, Josipa Lisac, Marija Braut, Marija Jambrišak i Katarina Matanović Kulenović.

Portreti su veoma ružni, skoro amaterski, i nedopustivo je da se nešto na tako likovno niskoj razini smješta u stari gradski park.

Katarina Matanović Kulenović

No privuklo me to što se uz književnicu, novinarku, rokericu, fotografkinju i učiteljicu našla Katarina Matanović Kulenović. Ona je doista prva hrvatska pilotkinja i padobranka, ali je kao takva 1941. ušla u službu Prve zrakoplovne luke u Zagrebu s činom poručnice.

Nije bacala bombe po partizanima, ali jest u talijanskom dvosjedu FL-3, na kojem je bio naslikan grb s prvim bijelim poljem, obavljala vojne zadatke, a zapamćeno je da je ministar oružanih snaga Ante Vokić u nju imao iznimno povjerenje te je često pilotirala za njega.

To je onaj isti Vokić koji je s Blažem Lorkovićem planirao puč protiv Pavelića, i koga su ustaše ubili 8. svibnja 1945. Vokićeva pilotkinja – tada udovica jer joj je muža ubio spitfire – bila je s malim djetetom deložirana i držana neko vrijeme u zatvoru, da bi potom otišla u Njemačku i tamo radila kao sluškinja.

Može li kasnije djelo otkupiti raniju grešku?

Presmiješno je kako gradska vlast baca ustaše kroz vrata, a onda ih dovodi kroz prozor. Ali ozbiljno je pitanje drugo: je li kasniji angažman Katarine Matanović Kulenović zasjenio njezina prva postignuća?

I može li kasnije djelo, recimo Šarićevo, otkupiti prethodnu pogrešku? U Gordoganovu tematu naslovljenu Povijest u stihovima, nalazimo i ode austrijskom caru Ivana Mažuranića i Stjepana Radića, protužidovske spise Grge Tuškana i A. G. Matoša, posvete kralju Aleksandru Dragutina Domjanića, Franje Fuisa i Ivane Brlić Mažuranić, a Titu su, u trenutku slabosti, pjevali Krklec, Šoljan, Pavletić i Slobodan Novak; rijetko je tko doživio da stihove sklada dvojici poglavara, iznimka je Milivoj Slaviček koji se perom dodvorio i Titu i Tuđmanu.

Teško je u Hrvatskoj naći jaje bez dlake, ime za ulicu, lice za portret, čitanku bez istrgnutih stranica i brendi koji nema okus po krvi.

Foto: Boris Puhlovski/ “Katarina na krilima”