Branko Tuđen: Ako je Tito bio zločinac poput Pavelića, nije bio samo to

“Upravo čitam knjigu dr. Zlatka Kramarića, intelektualca desnog centra, sveučilišnog profesora i veleposlanika u Albaniji koja je u svibnju izašla pod naslovom “I poslije Tita – Tito” s podnaslovom Historija Sjećanje Trauma”, piše Branko Tuđen, višegodišnji urednik urednik Večernjeg lista koji je Tuđmana pratio na 25 državničkih putovanja i svjedok je važnih događaja iz nedavne hrvatske prošlosti.

“Knjiga uglavnom raščlanjuje razdoblje poslije Titove smrti, ali i do detalja objašnjava zašto su tada vladajući upravo s tom krilaticom krenuli u razdoblje poslije njegove smrti računajući da će tako zadržati vlast. Knjiga sadrži puno analitičkih detalja i zaslužuje zaseban osvrt.

DANAS SE BOLJE NEGO IKAD VIDI KOLIKO JE TUĐMAN BIO U PRAVU

No, ovih dana ja sam očekivao neku ozbiljnu i analitičku knjigu o Tuđmanu, 30. je obljetnica Oluje, a događaji su takvi da se može reći kako Tuđmanove ideje ponovno pobjeđuju. Ova situacija u Srbiji potpuno razbija svaku iluziju jugoslavenstva i mit o tome kako bi življenje u zajedničkoj državi predstavljalo neku dobit i to je velik poraz jugonostalgičara.

Tuđmanova ideja hrvatskog osamostaljenja, njezina provedba i realizacija glavnih nakana danas dobiva neizravno priznanje čak i Čedomira Višnjića jednog od vodećih srpskih intelektualaca u Hrvatskoj.

Kao novinar Večernjeg lista izvještavao sam s 25 predsjednikovih državničkih putovanja u inozemstvo, nisam bio bitan, ali sam mogao blizu. Tuđman mi je više puta rekao “Hrvatska nacija diše desno.” Mene bi u šali podbadao “Zar bih s vama Zagorcima dobio rat”.

Tuđman se više plašio ideoloških i zavičajnih razlika među Hrvatima nego Srba. Tuđman je čitao Ciligu i gotovo politički stradao zbog navođenja njegovih tekstova o Židovima u jasenovačkom logoru gdje je Ciliga do intervencije Pavelića bio zatočen. Ciliga je odlično poznavao zavičajne posebnosti i razlike u mentalitetima među Hrvatima.

Nametanje naravi i zavičajnih posebnosti uvijek će dovoditi do nejedinstva i kriza. Jedinstvo se u jednom trenutku stvorilo upravo zahvaljujući Tuđmanovoj ideji ideološke i zavičajne pomirbe koja ipak nije saživjela.

Poslije pada Manolića, Mesića i Degoricije kola su krenula u desno.

U TUĐMANOVO VRIJEME POZDRAV ZA DOM SPREMNI NE BI MOGAO PROĆI

Tuđman je izazvao pravi potres na Prvom općem saboru HDZ-a 24. veljače 1990. kada je izjavio da NDH nije bila samo puka kvislinška tvorba i fašistički zločin već izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom. Iako je istodobno bila žestoka kritika Tuđman je u politički život uveo iznenađenje koje je potpuno promijenilo mentalni sklop SFR Jugoslavije.

Tuđman je smislio hrabru i lukavu formulaciju kojom se izašlo iz 45-godišnjeg stereotipa državne historiografije kada je svako spominjanje neke buduće neovisne hrvatske države bilo povezano s ustaškom i moglo je donijeti kazneni progon. U javnu raspravu uveo je neovisnu hrvatsku državu kao dopušten i pravovaljan oblik izjašnjavanja.

U hrvatskim društvima u sjevernoj Americi visjele su fotografije Ante Pavelića. Tuđman je u kanadskom Vancouveru B. C. u jesen 1990. rekao: “Kad imate Pavelića zašto ne objesite i Titovu sliku”?

Tuđman je znao da za osamostaljenu hrvatsku državu nisu borili samo oni koji štuju NDH i tako se ponašao. U to vrijeme pozdrav za Dom spremni ne bi mogao proći.

LAŽNA POVIJEST TITOIZMA RUŠILA JE LIJEVE IDEJE

Izvlačenjem neovisne hrvatske države iz ilegale porušene su dotadašnje zabrane, neistinita historiografija iz razdoblja titoizma počela je gubiti tlo pod nogama.

Tzv. lijevi povjesničari teško su prihvaćali da je postojao Bleiburg i križni putevi, da u Jasenovcu nije ubijeno 700 tisuća Srba, da se u Drugom svjetskom ratu vodio međunacionalni i građanski rat, da je Titu na prvom mjestu bio revolucionarni preobražaj društva do jeseni 1943., da su partizani u pregovorima s Nijemcima u ožujku 1943. u Zagrebu nudili primirje, da je Staljin isključio Tita zbog pretjerane ambicije da ovlada drugim državama Balkana i izgradi ratnu mornaricu, da bi vjerojatno bilo pametnije prihvatiti Marshallov plan i punu integraciju sa Zapadom, nego provoditi politiku nesvrstavanja, itd.

KAJKAVSKA HRVATSKA ODREKLA SE SVOG KNJIŽEVNOG JEZIKA I SVOJE KNJIŽEVNOSTI U IME HRVATSKOG ZAJEDNIŠTVA.

Na preokretu 1990. reče mi dr. Dušan Bilandžić kako će povijest trebati pisati iznova. On je bio prvi, na vrhuncu profesorske karijere od kojega se čulo da je titoistička historiografija lažna, iako je i sam sudjelovao u njezinu pisanju.

Tzv. ljevica i jugonostalgičari su se dugo opirali realnosti tvrdeći da je to desničarska revizija i tako gubili vjerodostojnost. Na tim temeljima, koristeći neumitne promjene, radikalna desnica je iz ilegale izvlačila i NDH uključujući i pozdrav ZDS.

No ne bi bilo dobro da javnoj sceni prevlada bilo koja krajnost. Ne samo lijeva nego i desna. Zavičajnosti su također vrlo osjetljiva pitanja. Kajkavska, gornja ili sjeverozapadna hrvatska odrekla se svoga književnog jezika i svoje književnosti u ime hrvatskog zajedništva.

Kajkavski govor nije nikakav dijalekt novoštokavskog govora nego povijesni književni jezik priznat od međunarodne organizacije za standardizaciju jezika.

AKO JE TITO BIO ZLOČINAC POPUT PAVELIĆA NIJE BIO JEDINO TO

Ako je Tito bio zločinac poput Pavelića nije bio samo to. Slažem se s Tvrtkom Jakovinom da u povijesnim ocjenama valja voditi računa o nijansama.

Slažem se i s onim što Ivo Andrić piše Dobrici Ćosiću: ‘pazite Dobrice, povijest ima više lica.’ Ona nikad nije jedno po činjenicama. ‘Pazite se, Dobrice, povijest ima više lica. Ona nikad nije jedno po činjenicama. Samo su u srcu činjenice jedno. Istina je po sredini srca. Ne žurite. Srodite se sa činjenicama…’

TUĐMAN I TITO BILI SU NAJPOZNATIJI POLITIČKI HRVATI 20. STOLJEĆA

Tuđman i Tito bili su najpoznatiji politički Hrvati 20. stoljeća, rođenjem udaljeni 20 km u Hrvatskom zagorju. Dvojica najistaknutijih hrvatskih kardinala među najzaslužnijima za hrvatsku državnost Stepinac i Kuharić rođeni su 60-ak km daleko od njih također u kajkavskom kraju.

Tamo je rođen i Vladko Maček, u neku ruku vođa, manje od 100 km južno od Velikog Trgovišća rođen je legendarni Stjepan Radić. Iz kajkavskog kraja je i Miroslav Krleža koji je uz ostalo proslavio kajkavsku književnost Baladama Petrice Kerempuha. Iz Klanjca je Augustinčić uz Meštrovića i Kršinića svjetski poznat kipar. U Krapini je začet Ilirski pokret koji je jezično ujedinio Hrvate. U suvremenosti je zanemaren mit o Matiji Gupcu.

MATIJA GUBEC PROGLAŠEN JE OBIČNIM VAGABUNDOM.

Prema knjizi Ive Žanića, intelektualca srednje linije, “Prevarena povijest” (Zagreb, 1998.) Tuđman i Tito imali su isti zavičajni hendikep jer se kult junaka Dinarca nije mogao do kraja ugraditi u tradicionalnu matricu njihovog zavičaja.

Zagorje nije poznavalo osmanlijsku vlast ni taj tip junaštva, stubički kmet (Gubec) proglašen je običnim vagabundom i hohštaplerom koji je digao bunu protiv hrvatskog naroda umjesto da se ide boriti na tursku (u suvremenosti srbijansku) granicu kako je u Županijskom domu Sabora uzviknuo Hrvoje Šošić.

Njegov kolega iz Zastupničkog doma Nedjeljko Mihanović protegao je osudu i na Hvaranina Matiju Ivanića. To se u određenom smislu moglo primijeniti i na Tuđmana. Umjesto partizanije trebao se 1942. s Francetićem i Bobanom boriti protiv četnika na Drini.

Zagoraca nije bilo u vrhu ustaškog režima. Hutinec je prošle godine pretjerao s knjigom “Ustaški teror”, sa zagorskim sudioništvom. Znam samo za petoricu važnih ustaša, ali srednje kategorije. Što ne znači da nije bilo zločina. Najjači bi mogao biti Erih Lisak podrijetlom iz stubičkog kraja, ali rođen u Zagrebu.

U emigraciji se isticao Batušić, Uroić je bio za reformu ustaškog pokreta. Umjesto njega je u Varaždin došao Branimir Šimunić. Najpoznatiji je ipak Pavelićev zet Pšeničnik iz Pregrade 1921. godište koji nije imao političkog uspjeha u emigraciji, nego više poslovnog.

Unatoč 500 tisuća na Hipodromu politički mit o Thomsonu ne gaje svi Hrvati. Drugo su pjesma i spektakl.”

R.I./Foto: Facebook BT