Brodovi veći od države: “Njegoš” kreće na Pacifik!

Crna Gora kupila je dva ratna broda za 120 milijuna eura, što je vijest koja zvuči kao da je netko u Podgorici upravo otkrio da im država izlazi na Indijski ocean. U stvarnosti izlazi na Jadran, i to u količini koju bi ozbiljnija pomorska sila smatrala pristupnom cestom do marine.

Ovako, oni u Podgorici valjda misle da je logično da kupuju brodove koji izgledaju kao da sutra kreću štititi trgovačke rute prema Singapuru. Francuski OPV-60M ozbiljan je brod, moderan, pun senzora, elektronike i ostalih naprava od kojih kod crnogorskog ministra obrane Krapovića proradi državnička žlijezda.

Kad takav brod stoji iza vas, nitko više ne razmišlja o tome koliko imate obale, koliko mornara, koliko goriva i koliko novca za remont. Brod sve to prekrije. On je politički ekvivalent velike knjižnice iza televizijskog gosta: možda čovjek nije pročitao nijednu knjigu, ali kadar sugerira dubinu.

Prvi će se zvati „Petar I Njegoš“, drugi „Petar II Njegoš“, što je dodatni dokaz da ovo nije obična kupnja nego operacija podizanja nacionalnog poštovanja čelikom i brektavim dizelskim motorima. Jer ako ste već potrošili 120 milijuna eura na dvije sive platforme s strojnicama, nećete ih valjda nazvati “Žabljak” ili „Berane“. Treba odmah zazvati povijest, vladike, planine, državu, sudbinu i metafiziku, kako bi račun izgledao manje kao račun.

Njegoš je u tom smislu idealan dodatak. Stavite Njegoša na brod i odjednom više ne raspravljate o troškovima pogona, nego o kontinuitetu državnosti. Radar prestaje biti radar, postaje oko nacije. Motor više ne troši gorivo, nego pronosi zavjet. Remont nije servis, nego očuvanje povijesne vertikale. Za nekoliko godina vjerojatno će se i zamjena propelera moći prikazati kao obrana identiteta.

Ministar obrane Krapović objašnjava da će brodovi štititi granicu, nadzirati more, spašavati ljude, suzbijati krijumčarenje, čuvati infrastrukturu, sudjelovati u NATO operacijama i obavljati čitav niz drugih funkcija, što je ona vrsta službenog obrazloženja kod koje se proizvodu pripiše toliko sposobnosti da na kraju više nije jasno kupuje li se ratni brod ili multifunkcionalni kuhinjski aparat. Još samo treba dodati da može sušiti kosu, ovjeravati dokumente i po potrebi organizirati sistematski pregled posade.

Naravno da brod može spašavati ljude. Može loviti krijumčare. Može prevoziti specijalce, evakuirati diplomate, sudjelovati u međunarodnim operacijama i pojaviti se na vojnoj vježbi gdje svi međusobno fotografiraju brodove.. Sve to može. Ali po toj logici i nosač aviona može spašavati ljude, pa je šteta da Crna Gora ne kupi jedan za slučaj da se kod Petrovca prevrne pedalina.

Problem nije ni u brodu ni u Francuzima. OPV-60M je vjerojatno sasvim dobar proizvod. Problem je u vječnoj crnogorskoj državnoj bolesti da se sposobnost brka s potrebom. Mercedes G-klasa također može preko pustinje, što ne znači da je idealno vozilo za čovjeka koji svaki dan vozi od kuće do Konzuma.

Ali Balkan ima osobitu ljubav prema stvarima čije mogućnosti nikada neće koristiti. Ovdje se kupuje sat koji roni do tristo metara, iako vlasnik ne pliva dalje od šanka na plaži u Herceg Novom; terenac sposoban osvojiti Saharu služi za parkiranje pred kafićem u Budvi; a ratni brod s ozbiljnim dosegom čuva more koje se s Lovćena može gotovo cijelo pregledati dalekozorom.

Crna Gora nema nepregledne obale i morske horizonte, nema prekomorske teritorije, nema kolonije, nema trgovačke konvoje koje mora pratiti kroz Hormuški tjesnac, nema nosače aviona, nema ekspedicijske snage i, koliko je poznato, ne priprema iskrcavanje na Zanzibar. Ima Boku, Bar i Budvu. Ali to je ljepota vojne strategije: ako već nemate globalne interese, možete barem kupiti opremu koja sugerira da biste ih, tobože, jednog dana velevažno mogli imati.

Tu, naravno, NATO pruža najozbiljnije opravdanje. Brodovi nisu nužno zamišljeni samo kao ploveća policija ispred crnogorske obale, nego kao doprinos savezničkim operacijama. To je sasvim legitimna odluka. Mala država kupuje mogućnost da sudjeluje u većem vojnom sustavu i da, kad saveznici zatraže brod, ne mora poslati dopis s isprikom da joj je jedan patrolac trenutačno na izmjeni ulja.

Ali i tada ostaje prozaična činjenica da ulaznica u klub stoji 120 milijuna eura, a članarina tek počinje nakon kupnje. Brod nije politički govor koji se održi, objavi na Facebooku i zaboravi. Brod mora imati posadu, gorivo, servis, rezervne dijelove, remont, osiguranu obuku, nadogradnju sustava i čitav lanac ljudi koji će godinama paziti da velika siva stvar koja je na dan porinuća simbolizirala budućnost, po staroj crnogorskoj pomorskoj tradiciji, ne postane za već deset godina plutajući, ruzinavi spomenik nekadašnjoj ambiciji.

U vojnoj brodogradnji postoji zgodna zakonitost: brod je najjeftiniji onoga dana kad ga kupite. Kasnije počne obiteljski život. Jednom ode elektronika, drugi put motor, treći put treba veliki remont, četvrti put proizvođač objasni da je prethodna generacija sustava zastarjela i da bi bilo korisno ugraditi novu, neznatno skuplju od godišnjeg proračuna Podgorice. A kad imate samo dva ozbiljna broda, onda svaki servis postaje strateški događaj. Jedan je na remontu, drugi je mornarica. 

I upravo zato pitanje nije jesu li brodovi dobri, nego je li za 120 milijuna eura malešna mornarica mogla dobiti više stvarne prisutnosti na moru: više manjih gumenjaka, više radara, bolju obalnu mrežu, više posada, više sati plovidbe. To su, međutim, stvari koje imaju katastrofalnu političku manu: izgledaju racionalno.

Pred radarom se ministar ne može slikati kako treba. Radar nema pramac. Nema zastavu koja teatralno leprša iza glave. Nema palubu na kojoj se mogu postrojiti mornari. Pred radarskom antenom ministar izgleda kao direktor telekomunikacijske tvrtke koji je došao otvoriti novi repetitor. Pred ratnim brodom, međutim, Krapović izgleda kao admiral Nelson. To je već nešto.

Pramac, čelik, top, uniforma, zastava, Njegoš na trupu i more u pozadini — čitava državna ikonografija u jednom kadru. Nitko na televiziji tada neće pitati koliko košta godišnje održavanje, nego će spiker govoriti o jačanju sposobnosti, modernizaciji mornarice i povijesnom iskoraku. Država će na trenutak izgledati veća nego što jest, što je možda i najvažnija funkcija ozbiljne vojne opreme u malim državama.

Možda su dva OPV-a zaista najbolje rješenje. Možda će Crna Gora s njima desetljećima uredno nadzirati more, sudjelovati u NATO misijama, spašavati ljude i opravdavati svaki euro uložen u njih. Ali prizor ipak ostaje veličanstveno balkanski: mala država, kratka obala, dva ozbiljna broda, dva Njegoša i strateški horizont koji se, kad je vedro, završava već na pola puta do Italije.

Kao što već rekosmo, Crna Gora nema ocean, ni trgovačku flotu koju treba pratiti do Crvenog mora, nema ni osobitu opasnost da joj se pred Barom iznenada pojavi kineska nosačka skupina. Ali ima dva Njegoša od po šezdeset milijuna eura, pa će barem svaki pijani Čeh koji bez svjetla isplovi iz Budve, znati da se zajebao s ozbiljnom pomorskom silom. 

Marko Marković/Foto: RTCG