‘Bujica’ je ugašena, osvanuo ‘Trg žrtava Marija Radića’

Nakon odluke o ukidanju TV emisije Bujica na Z1 televiziji na društvenim mrežama se širi meme na koji sarkastično  komentira  tu temu. Na betonskom zidu, pod plavom pločom s natpisom “Trg žrtava Marija Radića” stoje portreti Brune Esih, Ruže Tomašić, Miroslava Škore, Josipa Dabre, Tomislava Jonjića i Velimira Bujanca.

Jesu li svi oni žrtve Marija Radića, odnosno jesu li uopće žrtve?  Svi oni u nekom trenutku bili su povezani s Domovinskim pokretom, strankom koju je iz sjene vodio Mario Radić. Nakon raskola u DP-u Radić je osnovao stranku DOMiNO.

Mario Radić nikad nije bio predsjednik Domovinskog pokreta, ali je bio vlasnik projekta. Arhitekt kadrova i gospodar pozornice. I svi koji su se našli pod tim reflektorima — od Škore do Bujanca — završili su isto: potrošeni, marginalizirani i izbačeni. Danas su na zidu kao žrtve i kao upozorenje da politika ne prašta. Znam da će se mnogi složiti da u ovaj sekstet ne ide Tomislav Jonjić, ali ne želim osakaćivati original.

Dok je bio u DP-u Mario Radić nije govorio, nije nastupao, nije davao izjave. Ali je odlučivao. I svi koji su mu vjerovali — završili su na zidu.

Ova fotografija nije komemoracija jer ne prikazuje žrtve režima. Ona je optužnica protiv političkog cinizma i stranačkih projekata koji gutaju ljude. Prikazuje žrtve vlastitih iluzija koje su, po osobnoj ambiciji, sudjelovale u vlastitoj žrtvi.

“Trg žrtava Marija Radića” je najtočniji opis onoga što se događa kad politika postane privatni biznis. Kad stranka nije ideja, nego platforma za kontrolu. Kad saveznici postanu višak čim zatreba nova figura. Zato ovaj “trg” nije komemoracija. To je politička grobnica i mjesto gdje se odlažu bivši saveznici.

“Šest lica traži autora”

Bruna Esih, nekad suverenistička heroina i simbol tvrde desnice, danas simbol političke tišine. Ušla je u projekt kao nada – izašla kao fusnota.

Esih je u taj krug ušla iskreno, vjerujući da se gradi zajednički projekt, a ne privatni poligon. Prema njoj su bili najgrublji jer ona nije igrala dvostruke igre. Dok su drugi kalkulirali, trgovali i mijenjali strane, ona je mislila da se lojalnost cijeni. Bruna je zato postala savršena žrtva — ne zato što je bila slaba, nego zato što je bila previše čista za dvostruku igru.

Ruža Tomašić: Jedina s ozbiljnim europskim stažem. Ali ni to nije bilo dovoljno da preživi centrifugalnu silu. Umorna od zakulisnih igra, koje je i sam vodila, prerano je završila karijeru.

Miroslav Škoro – predsjednički kandidat, pa vođa pokreta, pa — ništa. Čovjek koji je, u političkom kontekstu, nestao brže nego što je nastao. Najveća politička investicija i najveći politički otpis. Na radost ljubitelja njegove glazbe.

Josip Dabro – lokalni ratnik koji je priželjkivao veliku igru pa završio kao podsjetnik da se u toj igri lokalni igrači najbrže troše. Spretno i sretno ulovio meko prizemljenje.  Barem zasad.

Tomislav Jonjić u Radićev interesni krug je ušao kao potencijalni koalicijski partner, a iz njega ispao čim je postalo jasno da u Radićevu modelu postoji samo jedan centar. Njegova epizoda pokazuje da se u toj političkoj orbiti ne traže saveznici, nego sateliti — a Jonjić nije pristao biti jedan od njih. Nije niprije.

Velimir Bujanec, medijski megafon i vjerni sljedbenik utišan je jednim potezom. U projektu je sudjelovao kao najodaniji vojnik, gazio sve koje je trebalo zgaziti da bi se održala slika jedinstva. Bio je megafon, štit i batina u jednom. Kao biciklist na vjetru, saginjao se prema gora, a gazio prema dolje.

Kad je odradio svoje odbačen je bez zahvalnice i bez objašnjenja. Njegov pad je najjasniji dokaz da ni najvjerniji ne prežive kad postanu teret.

M. Marković/Foto: Dnevnik.hr