Christopher Hill: Ključni problem BiH je da Bošnjaci žele unitarnu državu, a Srbi ne žele živjeti pod Bošnjacima

Gospodine Hill, 1995. godine, nakon tri godine brutalnog rata u BiH, Sjedinjene Države prisilile su ratne vođe da sjednu za stol. Milošević, Tuđman i Izetbegović bili su tri tjedna izolirani od ostatka svijeta. Vi ste od početka bili dio američke delegacije u Daytonu. Kakva je bila atmosfera na početku?

Atmosfera je bila dobra, bilo je puno šale. Ti ljudi su se dobro poznavali. U prvim danima u Daytonu imali smo nekoliko zajedničkih sastanaka i jednu čuvenu zajedničku večeru u tamošnjem zrakoplovnom muzeju. Sjećam se da sam sjedio pored bosansko-srpskog političara, kasnije osuđenog ratnog zločinca, Momčila Krajišnika. Iznad njegove glave sa stropa je visila krstareća raketa. Mislili smo: za par dana ćemo sve završiti. Ali u početku uopće nismo napredovali.

Zašto?

Svi su se tvrdoglavo držali svojih stavova. Zato smo se odlučili za takozvane “proximity talks”: sastajali smo se s njima pojedinačno, više ne zajedno. Nakon što je postignut dogovor između Hrvatske i Srbije, prešli smo na glavni problem: kartu BiH.

BiH je prije rata bila multietnička zemlja – tri najveće skupine bili su Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Nakon krvavih sukoba i “etničkog čišćenja”, zemlja je trebala biti podijeljena na entitete po etničkim linijama.

Dvije godine ranije Kontakt-skupina je već iznijela plan: 51 posto zemlje za hrvatsko-bošnjačku Federaciju, 49 posto za srpski entitet. Bilo nam je važno da nitko ne mora pakirati stvari i seliti se. Istovremeno, htjeli smo uspostaviti princip koji je na Bliskom istoku poznat kao pravo na povratak: željeli smo da se raseljeni mogu vratiti na svoju zemlju. Tako je karta postajala sve kompleksnija.

Kritičari kažu da je ta podjela moći po etničkim linijama okončala rat, ali i zacementirala etničke sukobe i stvorila disfunkcionalnu državu.

Ne, taj stav odbacujem. Nismo imali namjeru “zacementirati” probleme na etničkoj osnovi. To su učinili sami akteri. Važno je imati na umu koliko je taj rat bio brutalan. Do 200.000 civila je ubijeno, često na najsurovije načine. Njihova imanja su uništena, njihove krave ubijene na poljima. Zato se međunarodna zajednica uključila. Kolege su čak izgubile živote. Naš cilj nikada nije bio učvrstiti probleme “etnički”.

Ipak, to se dogodilo?

Stvorili smo najpraktičniju strukturu koja se mogla stvoriti s obzirom na stavove uključenih strana. Konflikt je bio izuzetno težak za rješavanje. Srbi su stoljećima živjeli u Bosni. Kada su Nijemci rekli da treba održati referendum o budućnosti Bosne, Srbi su jednostavno preglasani. Mislite li zaista da smo sjedili i rekli: “Hajde da stvorimo kompliciranu strukturu”? Ne, počeli smo naravno s najjednostavnijom strukturom. Ali bilo je komplicirano i morali smo dodavati nove nivoe. Tako smo na kraju došli do nečega što se danas zove Republika Srpska, mjesta na kojem su Srbi mogli živjeti.

Jeste li tada pretpostavljali da će ta struktura postojati i 30 godina nakon završetka rata?

Nadali smo se da će se strane vremenom prebaciti s etničkih na tematska pitanja. Ali to ovisi o njima – o Bošnjacima, Hrvatima i Srbima. Oni su podbacili. Nikada nismo očekivali da će Dayton i 30 godina kasnije postojati. Odbacujem ideju da ih je Dayton osudio na propast.

Zar međunarodna zajednica nije trebala ostati duže ili kasnije pregovarati “Dayton 2.0”?

Međunarodna zajednica, posebno EU, uradila je izvanredan posao u postdaytonskoj fazi. Osnovni problem do danas je sljedeći: Bošnjaci žele unitarni državni model. Srbi ga ne prihvaćaju i žele snažno federalnu državu, jer ne žele živjeti pod Bošnjacima. Srpski lider Milorad Dodik, na primjer, želi da polaže pravo na sve prirodne resurse Republike Srpske – suprotno Daytonskom ustavu. Taj krug je teško razriješiti. EU je bila vrlo velikodušna s financijskom pomoći i podrškom institucijama. Mislim da stanovnici i političari u BiH nisu shvatili da je sada na njima da rješavaju ove probleme – a ne da stalno upiru prst u međunarodnu zajednicu i žale se na svoje susjede.

Što međunarodna zajednica može učiniti da olakša proces?

Mislim da je najjači instrument koji EU ima u Bosni pitanje članstva u EU. EU treba držati vrata otvorenima. Svi se moraju jasno složiti oko cilja: multietnička zemlja u kojoj svi surađuju. Dodik je taj proces koristio isključivo za vlastitu korist. EU je ispravno postupila vršeći pritisak na njega i na Srbe. Podržavam pristup “stroge ljubavi”. Ne može biti da se Sarajevo žali nama na Banju Luku, onda mi odemo u Banju Luku, pa nam se oni žale na Sarajevo. Ovi se problemi moraju rješavati puno izravnije. Ne radi se ovdje o djeci, nego o državi.

Možemo li iz Daytona nešto naučiti za Ukrajinu?

Dayton se dogodio kada je rat sve iscrpio. Svi su bili spremni na kraj. Problem u Ukrajini je što Rusija nastavlja ovaj rat s ogromnom brutalnošću. Rusija mora shvatiti da ratom ne može postići svoje ciljeve. Zato moramo nastaviti podržavati Ukrajinu. Nije vrijeme da se Ukrajini sugeriraju ustupci dok ne postoje ruski signali za ustupke. To bi značilo da pregovaraju sami sa sobom, a ne s Rusijom.

Koji uvjeti moraju biti ispunjeni za početak pregovora?

Rusija nema pravo da određuje buduće odnose Ukrajine. Teško je prepoznati konture mirovnog prijedloga. Naučio sam jedno: kanali komunikacije moraju ostati otvoreni i morate pokušati razumjeti sugovornika. Kada mjesec dana nismo razgovarali s Miloševićem, on je postajao samo tvrđi, jer je pričao samo s ljudima koji su mu klimali glavom. Prostiranje crvenog tepiha nije pravi put, ali održavanje komunikacijskih kanala jest.

A Bliski istok?

Važno kod Daytona bilo je to što je postojao jasan zajednički cilj. Nije se radilo samo o okončanju rata. Radilo se o tome da se nacrta karta, uspostave ustavne odredbe koje štite sve zajednice. Kada smo se našli u Daytonu, posao je već bio urađen – svi su znali plan. Suština dobre konferencije leži u pripremi. Što se tiče Gaze, zabrinjava to što ne postoji ni minimum konsenzusa oko rješenja s dvije države. Druga stvar: nikad nije dobro za pregovore kada se istovremeno ubija. Ali primirja obično propadnu ako nema adekvatnog puta naprijed. Primirje u Bosni došlo je tek kada smo imali konture karte, ustava. Primirja ne funkcioniraju kada ljudi misle da još uvijek imaju za što da se bore.

Što ste u Daytonu naučili o okončanju rata?

Sve je u pripremi. Mi smo bili dobro pripremljeni. Također se radi o dobrom slušanju: ne govorite više od 50 posto vremena. Pokazujte poštovanje prema stavovima svih – čak i ako neke ne poštujete. Ljudi su spremni dati život za te stvari. Nije naročito impresivno kada pregovarač iz SAD-a dođe i jednostavno odbaci brige ljudi. Morate ih saslušati, razumjeti o čemu govore, kako biste mogli dati bolje prijedloge. Ali kada taj prijedlog postoji, kada su stvari jasne, morate biti čvrsti. U Daytonu smo shvatili da morate biti emocionalno uključeni, ali istovremeno odlučni u onome što se mora učiniti.

M. Marković /Foto: Glass America